Igor Čoko je etnolog, antropolog i fotograf koji fotoaparatom bilježi svijet oko sebe i kroz fotografije priča priče koje mnogi ne vide ili ignoriraju. Ovaj Kninjanin s beogradskom adresom autor je brojnih knjiga  fotografija koje su postigle značajne uspjehe u regiji, ali i šire. Zajedno sa sociologom i zemljakom, Slavenom Raškovićem, autor je knjige „Život u limbu – knjiga ožiljaka“ u izdanju Foruma ZFD Beograd, koja, na potpuno drugačiji način od ustaljenog, govori o ratnom i postratnom razdoblju u Kninu. I dok Rašković ogoljeno i bez suvišne patetike i nostalgije piše o najdubljim traumama toga grada, Čoko zakucava priču svojim snažnim, upečatljivim i mračnim fotografijama današnjeg Knina.

Knjiga je do sada promovirana u sklopu FALIŠ-a u Šibeniku te u Kninu. Dok čekamo zagrebačku promociju, Igor Čoko za P-portal govori o Kninu, ratu i stereotipima koji ih prate.

Planirali ste da prva promocija knjige bude u Kninu, kako je došlo do promjene plana? Kako su Kninjani reagirali na knjigu?

Slaven Rašković i ja znamo se relativno kratko. Zajedno smo snažno ušli u ovu priču, fantastično se nadopunjujući savjetima, predlozima i editingom, što se tiče i tekstova i fotografija. Razmišljajući šta i kako, plan nam je bio da knjigu najprije predstavimo u Kninu. Jer, Knin je epicentar radnje. Tu se srušio prvi balvan 1990. i upalio prvi traktor u tutnju 1995. „Knjiga ožiljaka“ studija je slučaja onoga što se dešavalo u međuvremenu i koju godinu kasnije, doseljavanjem novokomponovanog, i do tada sasvim i posebno kulturološki nepoznatog novog sloja Kninjana. Dakle, Knin koji se u jednom trenutku razgoropadio u svojoj nacionalističkoj bahatosti, dobio je batine od kojih se više nikad nije oporavio. I ti ožiljci su itekako prisutni i danas, što vizualno fizički, što emocionalno. O tome priča taj aspekt „Limba“, gorki slatkiš s bodljama koji je mučno progutati i još teže svariti nekih tridesetak godina od događanja naroda i njegovih posljedica. Možda smo Slaven i ja bili u nekom neoromantičarskom raspoloženju, mislili smo da ćemo kao mi sad donijeti tu priču u Knin i ritualno je pustiti u vječnost, zaključati, razbiti limbo. Planirali smo žurke, druženje, sve je negdje mirisalo na to. Dok se nije stiglo do finalnog proizvoda i onoga što je u knjizi. E, tada su pale neke maske, što iz opreza, što iz straha, pa se pokazalo da Knin ipak nije zreo za katarzu. Kninjani su nas realno pitali šta će nam to, kao oni su to prevazišli. Mislim da nisu prevazišli, samo bježe od takve realnosti, od takvog suočavanja. Kninska izložba bila je na kraju druga i, iskreno, drago mi je što je Šibenik bio prvi jer se tu priča otvorila na sjajan način. Knin je ispao, nažalost, kao podgrijan burek. Iako je po Slavenovom i mom mišljenju dijalog u Kninu bio kudikamo intenzivniji i bolji, ostaje taj gorak okus u ustima. U biti, ljudi koji su bili na promociji su intelektualni krem grada, oni koji razumiju, ali kad je došlo do trenutka da se povede diskusija, nastao je muk. Ljudi nisu bili raspoloženi za priču, što su i sami u neobaveznim razgovorima kasnije priznali. Pitali bi, ali ne javno. Tu dolazimo do zaključka da Knin još uvijek nije spreman za izlaz iz limba, a ova je knjiga samo raskrinkala određene pojedince i predstavila realno stanje stvari. Kako kažu Cece iz Peščanika – ako vam je dobro, onda ništa. Sportski rečeno, Knin je bio zgoditak uz povremeno grubu igru domaćina na granici faula. Mada čujem da se knjiga u gradskoj knjižnici baš traži. Postoje liste čekanja. Ali, izgleda da je tako moralo biti… I hvala svima na podršci.

Svi više pričaju o ratu u Kninu od stanovnika Knina. Gura li se ta tema tamo pod tepih ili su ljudi jednostavno nastavili živjeti i ostavili rat iza sebe?

Knin je interesantniji van Knina, posebno početkom avgusta. Kninjani kojima je puna kapa svega tada obično bježe iz grada. Treba i njih razumjeti. Upali su u taj grubi sloj predrasuda zakuvan kroz rat, sjete ih se samo kad se slavi Oluja u Kninu ili vrše parastosi u Srbiji. Mislim da ljudi u Kninu zaista žele ostaviti rat iza sebe i iskreno vjerujem da ih živcira to čačkanje po ranama drugih koji u tome vide dobru novinarsku priču, neki senzacionalizam ili šta već. S te strane razumijem i reakciju na knjigu, ali opet, ona i jeste pisana za masu van Knina koja treba razumjeti i upoznati neke složene segmente priče koji nisu jednonacionalno obojeni, niti su crni, niti bijeli. Ali, kao što sam rekao u pitanju prije, mislim da Kninjani bježe od te teme. To nije rješenje.

Knin je prije rata bio simbol skladnog suživota Hrvata i Srba. Danas se struktura stanovništva poprilično promijenila, ali taj suživot, unatoč svemu, i dalje teče. Kako gledaš na to?

To je taj kninski fenomen. Mada, na kraju, dali su se međusobno posvađati, ali i pomiriti u dobroj mjeri. Iako će nesuglasica zbog teritorijalnog pripadanja Knina uvijek biti, posebno među Srbima koji se ne mire sa činjenicom da Knin, po svakoj logici razuma, pripada Hrvatskoj. I tu će uvijek biti određene dominacije jedne strane. To se pokazalo za vrijeme Krajine kada je sve što je hrvatsko kninsko bilo stigmatizovano uz vrhunac paljenja crkve Svetog Ante, tako i sada kada je u savremenom hrvatskom Kninu srpski kulturološki identitet doslovno pregažen uz to nesretno rušenje spomenika oslobodiocima Knina koji je predstavljao zajedničku pobjedu i žrtvu protiv okupatora. Ali, obični ljudi, mimo medija i javnosti, žive svoj međuetnički suživot i po meni je to idealan primjer kako stvari nakon svega mogu funkcionisati, uz dodatak novodoseljenih Kninjana iz Bosne koji su se na kraju stopili u jednu cjelinu. Knin, nažalost, plaća danak svoje uloge u devedesetima, ali uprkos tome, to je grad u kome se možeš bez bojazni osjećati sigurno ako si etnički drugačiji.

Često te mediji pozivaju da govoriš o Oluji i o svom iskustvu iz vremena rata. Je li ova knjiga vaš način da vi, kao autori, raskrstite s tom pričom i kažete sve što imate, i je li moguće uopće raskrstiti s tim periodom života?

Ova knjiga je definitivni oproštaj od mog narativa na tu temu. Zaključili smo poglavlje, ugušili demone, sada idemo dalje. Ovu smo knjigu jednostavno morali napisati, iako smo Slaven i ja svoje katarze prošli dosta ranije, ali ova knjiga je amanet generacijama koje rastu i razvijaju se na pogrešnim mitovima. Mediji u Srbiji imaju taj stereotip konstrukcije progona, žaleći više za nama od nas samih, što u velikoj mjeri ispada patetično. Moja je suština u medijskim nastupima bila malo širi aspekt priče. Da Srbi nisu samo dobijali batine u Hrvatskoj, nego su i dijelili iste šakom i kapom. U suprotnom, ne bi bilo rata ni Oluje. Oluja je posljedica takvog bahaćenja. Nije mi žao poraza politike tog vremena, štaviše, žao mi je ljudi koji su ispali kolateralna šteta.

Brojni i Hrvati i Srbi ne dijele vaše stavove iznesene u knjizi. Traže li se i danas opravdanja za loše politike koje su se tada vodile?

Ako se knjiga svima sviđa, to onda nije dobra knjiga. To je politički korektna knjiga koja se slizava sa establišmentom i uvlači pod kožu. Ovu knjigu, ako si realan, ne možeš voljeti jer priča o onom najgorem što se dešavalo na obe strane. I Srbi i Hrvati su pravili sranja i „nema ljutiš“ ako si prozvan. Ako se ljutiš, onda nisi čist i nešto te tišti. Taknut si u žicu. Realna situacija.

Je li došlo vrijeme za svi skinemo veo žrtve iz rata i počnemo otvoreno govoriti o činjenicama, ili će to istinski moći tek generacije koje nisu doživjele rat i nemaju snažne emocije i ožiljke iz tog vremena?

Mene, iskreno, više plaše nove generacije stasale na pričama i iskustvima iz rata, na obe strane. Narativ je takav da iskrena katarza dopire do malog broja ljudi, a da oni intelektualno neosviješteni, samogetoizirani u svom nacionalizmu, filuju nove generacije kultom predaka, o otetom zavičaju koje su uništile ustaše ili o ubijenim rođacima koje su pobili četnici… U kontekstu opšte nacionalističke klime na ovim prostorima, nisam optimista. Mada ima i svijetlih primjera. Ali, oni su u najvećoj mjeri zajedno u Njemačkoj ili Irskoj.

Radio si serije fotografija o katastrofalnim uvjetima u kojima su migranti i izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Iraka i Pakistana preživljavali u Srbiji. Situacija nije puno bolja ni u susjednim zemljama. Jesmo li kao društvo, koje ima iskustvo izbjeglištva, pokazali premalu empatiju prema onima koji sada prolaze kroz tu traumu?

Uh, to je jako kompleksna situacija. Nije lako dati odgovor na to pitanje. Knin je za Srbiju, kad se rađao srpski nacionalizam, bio „igra mečka“ varijanta. Onda, kada je priča doživjela fijasko i kad je trebalo prihvatiti 200.000 ljudi koji upadaju na teren matice, e to je onda za mnoge bila situacija kada prestaje žurka i kada je stigao račun na naplatu koji remeti komfor domaćina. Dolazi do polarizacije i distance. Jesmo Srbi, ali nismo isti. Isto je i sa migrantima. Oni su nesretnici zapeli u Srbiji, sada i Bosni, totalni intruderi koje ne zanimamo dva posto, ali eto, tu su kod nas zapeli. Empatija naravno postoji, uvijek će biti osviještenih ljudi koji će pomoći. Problem sa Srbijom, sa Beogradom konkretnije, jeste što kaska, kasno pali. Puno je bio moralno osvješteniji, makar taj njegov urbani dio, tokom devedesetih nego sada. Sada, nakon dvadeset i kusur godina, Beogradom i Srbijom prevladava tihi nacionalistički neofašizam. Kao da su postali neosrbi iz genijalnog filma Posljednji Srbin u Hrvatskoj.

Tvoje fotografije Knina su jako mračne. Je li to današnja realnost grada?

Jesu. Nažalost, jako su mračne i deprimirajuće. Ali tu nema fotomontaže. To je ono što jeste. Slavenovi tekstovi su iz perioda od 1991. do 1995., moje fotografije su današnjica. Postavlja se pitanje, šta se dešavalo u međuvremenu. Jedno gromoglasno, veliko ništa. Vrišteće ništa puno ožiljaka i agonije. Da, to je, nažalost, današnja realnost grada. Fotografije su mrtvo tkivo grada. Vizuelno, ni ono živo nije u ništa boljem stanju.

Ističete da ste knjigu „Život u limbu – knjiga ožiljaka“ pisali kao Kninjani, a ne kao Srbi. Osjećaš li i dalje, iako već 25 godina tamo ne živiš, da je Knin tvoj grad?

Šta znači nekom informacija da su knjigu pisali Srbi? I da jesu, kakve to veze ima? Opet se hvatamo za konstrukciju onog najgoreg o nama, etničku konstrukciju. Da li bi bilo isto da su knjigu pisali Hrvati? Ili pripadnici etničkih manjina koje su živjele u Kninu? Poslastičar Džemo, na primjer? Knjiga je napisana, a napisali su je Slaven Rašković i Igor Čoko. Ko se loži na krvna zrnca, nek’ im bude – Srbi. Ako ne mogu da gledaju šire. Knjigu su napisali Kninjani koji da, uprkos svemu i protoku vremena, vole svoj grad. Knjiga je ovakva jer autori vole svoj grad. I teško im se pomiriti sa činjenicom da se u njihovom gradu dešavalo sve ono napisano u knjizi i još puno više. Iako ne živim u Kninu, s ponosom se predstavljam kao Kninjanin jer sam tu odrastao, taj grad me formirao, tu se dogodilo sve najvažnije prvo u životu i tu nema dalje dileme. Da, Knin je moj grad. Bio i ostao.