U knjižnici galeriji Fadil Hadžić 28. januara predstavljena je knjiga „Granice i sudbine“ Predraga Matvejevića čiji je podnaslov „ O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije“.
Riječ je o skupljenim tekstovima koje je autor stvarao kroz dvadeset i pet godina književnog rada koji se najvećim dijelom odvijao van njegove zemlje. Tekstovi su to kojima Matvejević prevazilazi granice te pogađa tabue, zbog toga dosta često izaziva neprijateljske reakcije ( pucanje u njegov poštanski sandučić devedesetiih ili nedavni natpis „crveni fašist“ na zvonu portafona).
Glavni uredbnik VBZ-a Drago Glamuzina izrazio je zadovoljstvo što baš Matvejevićeva knjiga otvara prvu promociju u 2015. godini.
Promociji su prisustvovali urednik Tvrtko Klarić, kniževni kritičar i esejist Zdravko Zima i kolumnist, glazbeni kritičar i novinar Branimir Profuk.
Zdravko Zima književni kritičar, esejist, ali i Matvejevićev prijatelj izjavio je da mu je čitanje ove knjige nametnulo pitanje da li je Hrvatska demokratska zemlja obzirom da su ugrožena elementarna ljudska prava kao što je pravo na rad i pravedno konkuriranje na tržištu rada, na što je Branimir Pofuk izjavio kako, nažalost, mnogi danas traže pravo na rat. Zdravko Zima se, da bi nam približio književni rad Predraga Matvejevića, poslužio citatom T.S. Eliota koji kaže da je za pisca bitno sadašnje u prošlosti, a ne prošlo u prošlosti. Upozorio je na probleme s kojima se manjine suočavaju u Hrvatskoj. Naglasio je i kako jugoslavenstvo nije jednoznačna kategorija i kako se ono može gledati i duhovno, da svaki Srbin i Hrvat mogu biti dobri Jugoslaveni, a da pritom ne iskvare ništa od svoje tradicije koju zasigurno neće sačuvati mahanje barjacima i koja sigurno počela puno prije 91. te naglasio da ne treba izjednačavati Titovo i Miloševićevo jugoslavenstvo. Za primjer je spomenuo biskupa Strossmayera koji je bio najveći hrvatski mecena i koji je sam radio na ukidanju shizme o čemu svjedoči Đakovačka katedrala okrenuta ka istoku koju je baš iz tog razloga prije par godina posjetio Papa Ivan Pavao II, iako o tome u medijima nije bilo riječi. Podsjetio je na Matvejevićevo prijateljstvo s Danilom Kišem koji je za sebe govorio da je možda posljednji jugoslavenski pisac.
Matvejević je zaista pisac ispred svoga vremena, razočaran političkom situacijom, što se vidi iz ulomka knjige koji je pročitao Pofuk. U tom ulomku, koji je zapravo putopis, Matvejević se prisjeća radnih akcija za vrijeme Jugoslavije i kako je zavidio većima i jačima koji su mogli uraditi više za novu i bolju zemlju.
Urednik Trvtko Klarić naglasio je kako se Matvejević uvijek nađe na prvoj liniji, bilo to za vrijeme bombardovanja Beograda ili kada je pismom druga Tita tražio da da ostavku kako bi mladi došli do izražaja. Iako svjetski cijenjen intelektualac i humanista, dobitnik mnogih inozemnih nagrada u svojoj zemlji, nažalost, često ostaje neprihvaćen, možda posljednji pisac o jugoslavenstvu poslije Jugoslavije.
