Do kad ovako? Pitanje je to koje sve češće postavljaju hrvatski građani dodatno osiromašeni i s još manje nade u bolju budućnost nego prije dvije godine kada je vladajuća koalicija došla na vlast.

Vladina ekonomska politika, sada je sasvim jasno, doživjela je fijasko, a ponajbolje se to očituje u eksploziji državnog deficita i nezaposlenosti te ogromnoj nelikvidnosti i prezaduženosti pravnih subjekata i građana. Ovrhe su postale naša svakodnevnica, a sve više građana ne može pokriti ni najosnovnije režijske troškove. Danas je jasnije nego ikad, da nakon svih procesa pridruživanja i reformi naše političke elite nemaju nikakav plan izlaska iz postojeće situacije, pa makar on bio i loš. Ako su nešto i mogli učiniti da zaustave pad u provaliju, nisu učinili, a i ono što su učinili išlo je preko leđa građana koji ovakav presing neće moći dugo izdržavati. Novi nameti, porezna represija i stalno nova i veća zaduživanja jasan su znak da je država pred kolapsom.

U takvoj atmosferi dok svatko preživljava onako kako može i umije, a mnogi rasprodaju svoju stečenu imovinu kako bi preživjeli, najviše su bez ikakve sumnje pogođeni mladi, s netom završenom srednjom školom ili fakultetom, kojima šanse na domaćem tržištu radne snage nisu uopće bajkovite. Štoviše, prema posljednjim podacima Eurostata – statističkog ureda Europske unije, Hrvatska se nalazi na trećem mjestu u EU po nezaposlenosti mladih, s visokom stopom od 17, 2% što nas smješta odmah iza krizom poharanih Grčke i Španjolske. Nedavno objavljeni podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da je skoro svaka treća nezaposlena osoba mlađa od 29 godina, pa je krajem lipnja od ukupnog broja nezaposlenih bez posla bilo 30,7 posto mladih. Porast nezaposlenosti nisu spriječile niti mjere HZZ-a niti projekti stručnog usavršavanja koje provodi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava.

Kod  razmatranja ovih podataka treba uzeti u obzir da se radi o statistici na razini cijele države te da su podaci još porazniji ukoliko izdvojimo podatke o stanju na područjima od posebne državne skrbi koja su stradala u ratu i poratnom kaosu. Ovakvo stanje je samo po sebi dovoljno teško da mnogi potražuju sreću na drugom mjestu, no ukoliko ovu statistiku stavimo u kontekst održivosti srpske zajednice naći ćemo se pred neriješivim problemom: kako opstati u uvjetima teške nezaposlenosti, na slabo ili nikako razvijenim područjima uz sve to suočavajući se s diskriminacijom i svim drugim poteškoćama koje sa sobom nosi pripadnost srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje kakve su uopće teoretske šanse da  mladi Srbi dobiju posao u ovoj zemlji kada ga teškom mukom mogu dobiti i Hrvati.

Ukoliko ekonomska kriza potraje, a sve upućuje na to da će potrajati jer nema pokazatelja koji bi  upućivao na oporavak niti ekonomskog plana i znanja da se do toga dođe, izgledno je nekoliko scenarija od kojih nijedan nije poželjan i dobrodošao.

Tragedija koja se ovog mjeseca dogodila u Vojniću i u kojoj su živote izgubila dvojica mladića, a trećem prijeti dugotrajni zatvor samo je pokazatelj dubokih problema koja se na ovim prostorima talože već dvadeset godina. Scene koje su dosad bile rezervirane za filmove strave  danas se događaju u našem susjedstvu. Nije teško pogoditi zašto. Pritisnuti neimaštinom, bez ikakve perspektive mladi se okreću alkoholu i sukobima jer niti znaju šta bi sa sobom niti imaju koga da im pokaže. Dok su im roditelju u njihovoj dobi već uveliko radili u koliko toliko uređenom sustavu i uzdržavali porodice, mladi se danas nalaze pred zidom. Industrija je uništena, poljoprivreda na izdisaju, većina bježi u gradove gdje pokušavaju naći bilo kakav posao, ali sve je to kratkoga vijeka i slabo plaćeno pa se većina vraća roditeljima jer drugačije ne mogu opstati. Diskriminacija pri zapošljavanju još je jedan nerješiv problem za državu i one kojima je posao time se baviti. U uvjetima krize diskriminacija se prihvaća kao prirodna pojava, a da je ima i da su razmjeri široki pokazuju i recentna istraživanja koja su paralelno provodile nekoliko institucija. Srpski demokratski forum proveo je istraživanje na području deset jedinica lokalne samouprave, a analizirano je, između ostaloga, učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnim službama. Istraživanje je pokazalo da je, primjerice, u Glini od 545 zaposlenih u organima državne i javne uprave, javnih službi i državnih poduzeća, tek 36 pripadnika manjina, od toga 30 Srba. Od ukupno 230 zaposlenih žena, samo je 16 žena pripadnica nacionalnih manjina, od toga 12 Srpkinja. Uz diskriminaciju, pojavljuje se i problem radikalizacije društva i stvaranje izraženih podjela. Naznake radikalizacije društva već su prisutne, pojedine društvne skupine dobro organizirane i financirane pokušavaju nametnuti svoje viđenje društva i uspostaviti nove odnose među društvenim skupinama. Na udar dolaze manjine, a posljednji slučaj je prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o smanjenju prava nacionalnih manjina.

Najnoviji udar na područja od posebne držvne skrbi izvela je Vlada usvojivši izmjene Zakona o porezu na dohodak kojima se ukidaju porezne olakšice za područja od posebne državne skrbi. Što to znači za njihova primanja, građani s tih područja mogu i sami izračunati. Naime, dosad je osobni odbitak koji se nije oporezivao iznosio 3.840, 3.200 ili 2.400 kuna ovisno o razredu područja, a najnovijim izmjenama zakona ukida se ta vrsta poreznih olakšica te se visina neoporezivog osobnog odbitka smanjuje na 1.600 kn što je razina koja se priznaje i svim drugim dijelovima Hrvatske. Time se izravno destimulira ostanak na područjima od posebne državne skrbi jer iako građani na tim područjima imaju lošiju kvalitetu života u vidu slabo razgranate infrastrukture, javnog prijevoza, medicinske njege, školovanja i svega ostaloga, tretira ih se kao da žive u Zagrebu ili nekom drugom većem centru sa svim prednostima koje takvi gradovi imaju.

Zbog ovakvih trendova  mladi sve  češće napuštaju zemlju te traže zaposlenje u zemljama zapadne Europe, poglavito u Njemačkoj i Austriji, ali i u prekooceanskim zemljama poput Kanade i Australije. U posljednjih nekoliko godina zemlju je prema službenim podacima napustilo preko 32.000 mladih i mahom obrazovanih ljudi dok demografi smatraju da se brojka kreće do čak 60.000. Oni koji nemaju novca za odlazak, ne znaju strane jezike ili se pak ne usude odlučiti na takav korak, osuđeni su na ostanak i borbu za goli opstanak.

Kakve će posljedice na društvenu klimu imati ovakvi trendovi, pitanje je za sociologe i političare. Do kad će se društvena depresija i siromaštvo riješavati napuštanjem zemlje što na neki način služi kao ispušni ventil za rijeke nezadovoljnika? Kada će strpljivost i rezignaciju zamijeniti  bijes na ulicama ili otvoreni radikalizam ostaje za vidjeti. Ono što je nesumnjivo je činjenica da dugotrajna nezaposlenost uzrokuje velike društvene probleme, smanjuje povjerenje u institucije te uzrokuje društvenu nestabilnost. No, najgore od svega je činjenica da političari nemaju plan rješenja problema nezaposlenosti, posebno mladih.