Tragičan rat koji se vodio u Hrvatskoj početkom i sredinom 90-ih ušao je s razlogom u memoriju najvećeg dijela stanovništva kao prijeloman događaj novije povijesti. Medijski, on se koristi kao temeljni identifikacijski znak stvaranja nove države, njime se uz dosta patriotskog patosa bave politika i historiografija, ali u umjetnosti, naročito u teatru, čini se da taj rat nije pronašao svoje pravo mjesto. O dubini razloga tog izostanka bila bi potrebna cjelovita i sveobuhvatna analiza, ali ono što je vidljivo na prvi pogled jest da su kazališne kuće, dramski pisci i redatelji s oprezom prilazili temama ratnog nasilja u domaćem dvorištu. Jedan od domaćih dramskih pisaca, Tomislav Zajec, u jednom je trenutku s pravom priznao: devedesete su tema s kojom se naša generacija nije još na pravi način pozabavila. S jedne strane, teatar, koji je po definiciji blizak individualnoj i društvenoj drami, a onda i kompleksnosti ljudskih karaktera, odnosa i situacija, u toj ratnoj kalvariji, kojoj se na drugim javnim mjestima pristupa jednoznačno i trijumfalistički, trebao bi kritički pronaći traumatična mjesta, ružne događaje ili zločine počinjene na svim stranama. Takav pogled u prošlost širom otvorenih očiju, za kolektivnu umjetnost kakav je teatar, u kojem svoj potpis trebaju dati glumci, redatelj, scenski umjetnici i uprave kazališta, predstavlja u Hrvatskoj danas prilično težak zadatak. Zato je u tom teatru trebalo proći dosta godina da se o ratu iz 90-ih uopće govori, ali i danas je tih glasova s pozornice malo u odnosu na težinu događaja kroz koje je čitavo hrvatsko društvo prošlo.

[pullquote]Činjenica je da kao dramska tema gotovo uopće nije obrađena tragična sudbina građana Hrvatske srpske nacionalnosti. Oko 450.000 tih Srba iz Hrvatske pod prijetnjom ratnih razaranja napustilo je Hrvatsku, da su iza njih ostali mnogi mrtvi, spaljeni i napušteni domovi ali – ta je ljudska tragedija prošla ispod radara osjetljivosti, kako dramske literature, tako i izvedbene kazališne prakse.[/pullquote]

Jedna od notornih činjenica jest da kao dramska tema gotovo uopće nije obrađena tragična sudbina građana Hrvatske srpske nacionalnosti koji su, kao i građani hrvatske nacionalnosti, u tom ratu prošli više nego loše. Ne treba posebno spominjati da je oko 450.000 tih Srba iz Hrvatske pod prijetnjom ratnih razaranja napustilo Hrvatsku, da su iza njih ostali mnogi mrtvi, spaljeni i napušteni domovi ali – ta je ljudska tragedija prošla ispod radara osjetljivosti, kako dramske literature, tako i izvedbene kazališne prakse. Tek ponegdje na kazališnim daskama u posljednjih desetak godina spomenuli bi se i Srbi iz Hrvatske kao žrtve; na groteskan, crnohumoran i nedovoljno uvjerljiv način, kao u predstavama „Sinovi umiru prvi“ (Gavella), „Ustav Republike Hrvatske“ (Kerempuh) ili „Kako je počeo rat na mom otoku“ (Gavella) ili pak na nedovoljno fokusirani način kao u predstavi „Žena bez tijela“ (ZKM), tako da zaključno treba reći da pravog refleksa prema tragediji desetina tisuća ljudi koji već stoljećima žive u Hrvatskoj srpskog porijekla i koji su njeni punopravni građani – nije bilo. Naravno, nije teško odgonetnuti da je taj dugotrajni muk u kazalištu, kada je ova populacija u pitanju, rezultat uporno ponavljanog stava kako su Srbi kao kolektiv jedini krivci za posljednji rat na prostoru ne samo Hrvatske nego i čitave bivše države, ali i političkog uvjerenja koji je iniciran naročito s desnice da srpska zajednica u Hrvatskoj danas zaslužuje tek minoran manjinski položaj bez puno pijeteta. Međutim, u tome i jest problem ljudske savjesti: da li su za rat krivi i žene i djeca i starci, da li su krive tisuće ljudi po velikim gradovima i njihove porodice koje nisu bile nikome ni krive ni dužne a morale su pod pritiskom iseliti iz Hrvatske? Da li su krivi svi oni civili kojima su kuće spaljene, koji su izbačeni s posla ili su ubijeni? Zašto odobravanje i aplauz nad pustim selima i nad čitavim regijama, dotad tradicionalno naseljenima stanovnicima Hrvatske srpske nacionalnosti? Reklo bi se da je nepodnošljiva odbojnost i mržnja preplavila i začepile sve pore, kako kritičkog razmišljanja o onome što se dogodilo, tako i sućuti prema svima onima koji su tako tragično proglašeni „drugom stranom“, pa je na pustoj ledini ostala samo crno-bijela podjela i neosjetljivost prema onima koji su proglašeni kolektivnim krivcima. U tom smislu niti u teatru, koji se kao što smo rekli primarno bavi dramom pojedinca u odnosu na stvarnost, druge ljude i događaje, nije moglo biti govora o takvom tragičnom pojedincu ukoliko je on – Srbin iz Hrvatske.

Bilo je također svih ovih godina predstava koje su tretirale postratnu traumu kao što je „Oprostite, mogu li vam ispričati?“ (ZKM) ili „Alabama“ (Gavella) ili „Kad se mi mrtvi pokoljemo“ (Kerempuh), ali u tim izvedbama nije bilo, kao da su sa zajedničke fotografije odstranjena neka lica – i tragične sudbine Srba iz Hrvatske.

Treba ipak istaknuti tri predstave koje su se takvom sudbinom na izrazito jasan način bavile.

Prva od njih je „Aleksandra Zec“ u produkciji HKD teatra iz Rijeke, koja se bavi kalvarijom stvarne zagrebačke porodice Zec, kojoj su na kućni prag u jesen 1991. banuli ljudi u maskirnim uniformama, odmah ubili oca, a onda odvukli negdje na Sljeme majku i kćer Aleksandru Zec od 12 godina, koje su potom mučki ubili. Predstava je imala veliki odjek u javnosti ali baš zato što se bavila tragedijom jedne srpske obitelji navukla je na sebe odium oštrog negodovanja, a njezin redatelj Oliver Frljić proglašen je nacionalnim izrodom i nazivan najgorim imenima.

Druga predstava, „Govori glasnije“, vrlo nedavno premijerno izvedena u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh i u režiji Bobe Jelčića, govori o zagrebačkoj porodici koja prima jednu ženu, Srpkinju, izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine i koja se mora situirati između vlastitih predrasuda i elementarnog pijeteta prema ženi koju su svi napustili. Katarzično mjesto u čitavoj predstavi jest trenutak  kada se glumica koja igra tu Srpkinju obraća direktno publici s pitanjem: „Da li u vašim srcima ima mjesta i za mene?“

Treća predstava je „Antigona 2000.“ Teatra Ulysses s Brijuna i u režiji Lenke Udovički, koja preko starogrčke teme o djevojci koja pod prijetnjom smrti s najvišeg državnog mjesta, ne smije pokopati brata koji je u ratu bio u neprijateljskoj vojsci, progovara vrlo jasno o svima onima za koje se u posljednjem ratu smatra da su bili „na krivoj strani“ i kojima se ne želi ili ne smije uputiti ni tračak sućuti.

Na kraju, ovaj kratki pregled bolne teme rata u Hrvatskoj početkom 90-ih i sudbine njenih građana srpske nacionalnosti u tom ratu, koja se traumatično prelama i u kazalištu, nikako ne smjera prema bilo kakvoj vrsti optužbe, nego prema potrebi za suočavanjem s bolnom prošlošću pred kojim i dalje stoji hrvatsko društvo. S nedostatkom sućuti i praštanja, s osjećajem mržnje i nepomirljivosti u srcu prema drugima i drugačijima jedno društvo teško može živjeti. Obrnuto, refleks zapitanosti i samokritičnosti i pružena ruka prema takvim temama, u ovom slučaju u teatru, dragocjena je za duševno ozdravljenje takvog društva. Za one koji se u teatru u Hrvatskoj usuđuju postavljati pitanja „da li u vašem srcu ima mjesta i za mene?“ namijenjena je pohvala za hrabrost i visok stupanj javnog govora u ime vlastite savjesti. S druge strane, zbog djelovanja takvih pojedinaca, čitavo hrvatsko društvo, unatoč trenutno gotovo nepremostivim podjelama i rasprostranjenom animozitetu prema stigmatiziranim društvenim grupama, u ovom slučaju Srbima, državljanima Hrvatske, zaslužuje ocjenu da se u njemu ipak nešto, makar malo, mijenja u dobrom pravcu.