Prije par godina na svom tviter nalogu Američka obavještajna služba (CIA) napisala je da je naziv Kosovo izveden od srpske riječi za pticu kos. Ova crna, mala ptica koja zavodljivo pjeva, simbol je iskušenja (borbe). Sama riječ dolazi iz duboke starine. Kos, kosac, kosa… U kosi je snaga, dok je kosac predstavljen kao onaj koji kosi ljude – kao smrt koja to radi od samog početka. U Svetom pismu imamo primjer kako je kosa snaga, blagoslov, kruna. Postoji nešto slično i kod indijskih bogova i mitskih bića. Monah kad se posvećuje Bogu, onda mu se i kosa striže… I sve je to povezano s Kosovom, tim mitskim poljem, s dubokom starinom, sa Prakosovom jer Kosovo je kosmos. Analogiju imamo i u Vedama, indijskim svetim knjigama.
Sjetimo se srpskog kralja Jovana Vladimira koji se s družinom sklonio na brdu Kosogor. Kako kaže istoričar Živojin Andrejić, „ima isti korijen kos i koji je po svemu kosmološko sveto brdo“. Isto kao i u Lazarevom kosovskom zavjetu, sveti Vladimir zbori: „Bolje će biti, dakle, da ja sam položim dušu svoju za sve vas i da dobrovoljno predam tijelo svoje da ga ubiju, nego da vi propadnete od gladi i mača.“ Ono što Hristos u Jevanđelju kaže: „Od te ljubavi nema veće nego ako ko položi život za prijatelje svoje.“
Vladimira odvode u tamnicu (podzemni svijet). Kosara (Andrejić: košara – kosara je simbol majčinog tijela. Karna, Mojsije, Edip, Miloš Obilić i drugi nađeni su u košarama koje su donijele vode. Svetu košaru u ruci nosi bog Oanes, odnosno filistejski bog Dagon. Oanes, Dagon i Demetra su ribolika božanstva neba, vode, plodnosti. Mnogi kameni omfalosi, kao predstave „pupka“, centra svijeta, ukrašeni su u vidu košare. Dakle, univerzum je ispleten od „kose“. Košara – kosara u liku smrtne žene, majke može biti zaslužna za spasenje svetih ljudi…), ćerka Samuilova izvlači svetog Vladimira iz tamnice isto kao u narodnim pjesmama vila koja spašava junaka.
Vladimira je kasnije pogubio Vladislav odsjecanjem glave. I tu imamo analogiju sa svetim knezom (carem) Lazarom. U srpskoj ikonografiji oba se slikaju s dvije glave, jedna na ramenima, a druga posječena pravde radi.
Govoreći o riječ kos dolazimo i do sada već legendarne bitke na Košarama (Kosarama) iz rata 1999. i tu se nastavlja plesti gornja priča o značenju riječi Kos(ovo)… Kao i priča o Vidu, vidu očinjem, kada Sunce dosegne najveću tačku, a nakon Vidova dne počinje da opada… Mnogo je priča o Kosovu. Evo još jedne Živojina Andrejića: „ …Na samrtnom polju ostaju samo KOSti od kojih vile grade hram. KOSti i čovjekov KOStur su, prema tome, iskonski element bića, a kod nekih naroda i duša boravi u kostima. Zato se kosti poštuju kao i lobanje predaka. Kostur zato personifikuje smrt, a u antici predstavlja Merkura, boga koji ima preimućstvo da može sići u podzemlje i vratiti se. On odvodi i duše umrlih. U scenama hrišćanskog strašnog suda pojavljuje se kos, Kostur s kosom u ruci kao predstava smrti koja sve živo jednom neminovno pokosi. U tom smislu Kosovo polje je Strašni sud za sukobljene ratnike – grdno sudilište, kako kaže Njegoš.“
Na tom mitskom polju Kosovu, 15. (28.) juna 1389. sastale su se dvije vojske, dva carstva, dva pogleda na svijet. Nije ovo bio prvi okršaj Lazara i Murata. Dvije godine ranije, na Pločniku, Turci su pretrpjeli veliki poraz, a junaštvo Miloša Obilića tada je najjače odjeknulo.
Dvije vojske spremaju se za neviđen sudar. Ishod iščekuje i pomno prati tadašnja Evropa. Sead-Edin, turski hroničar daje nam sliku s bojnog polja. On piše da je izašao Murat sa sinom Bajazitom da pregleda srpsku vojsku te „… pogledavši na đaursku (srpsku, prim. V.M.) vojsku, činilo mu se, kao da je zid od gvožđa zemlju pritisnuo, kao da je sva đaurska vojska sve u samom gvožđu, koja sijeva kao vatra“.
I zaista je toga dana „sijevala vatra“. Junački je poginula množina srpske vlastele, Miloš je ubio Murata, Bajazit je pogubio Lazara, Stefan Musić Jakuba, Muratovog sina…
Poslije krvave bitke, sve je utihnulo… Evropa je čekala glasove… Vlatko Vuković, legendarni srpski vojvskovođa, učesnik Kosovske bitke (stric Sandalja Hranića, a Sandalj stric Stefanu Vukčiću Kosači, hercegu od Svetog Save po kojem je Hercegovina dobila ime) pouzdano javlja kralju Tvrtku o pobjedi na Kosovu. Kralj Tvrtko javlja gradu Trogiru. Turci se povlače. Zvone zvona Notr Dama u čast hristijanske pobjede. Cijena je prevelika. Cvijet srpski je izginuo, ali se upisao u vječne vitezove čojstva i junaštva. Evo kako pjeva Njegoš, i sam zatočnik kosovske misli, o Milošu Obiliću:
O Miloše, ko ti ne zavidi?
Ti si žertva blagorodnog čuvstva,
voinstveni genij svemogući,
grom stravični te krune razdraba!
Veličastvo viteške ti duše
nadmašuje besmrtne podvige
divne Sparte i velikog Rima;
sva viteštva njina blistatelna
tvoja gorda mišca pomračuje.
Šta Leonid oće i Scevola
kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
prestol sruši a tartar uzdrma.
Kosovski vitezovi su svijetli primjer nesebične žrtve. Kosovski zavjet jeste u tome da se i mi žrtvujemo za bližnjeg, jer je bližnji (a to jeste svaki čovjek na ovom zemaljskom šaru) isto božija slika i prilika kao i mi. Da se ne žrtvujemo kao najamnici, već u dobroj volji bez ikakve koristi. U našem svakodnevnom životu znači da ne budemo sebični, da ljubimo bližnjeg, da ne povređujemo, vrijeđamo, da saosjećamo, pomognemo milostinjom, molitvom, da se odreknemo egoističnog sebe. Što bi kazao Njegoš: „Težak vijenac, al’ je voće slatko, vaskresenija ne biva bez smrti.“ Da umre stari grehovni čovjek, a da se rodi novi u Hristu, to je Kosovski zavjet.
Lazareve časne mošti odmah su se obrele. Hiljade čuda i znakova, kao i njegova odrubljena glava u svjetlosti, svjedočilo je pravednost Lazarevu. Još veća potvrda njegove svetosti je i sin Stefan, takođe svet, koji je nakon carice Milice vladao Srbijom i koja je u njegovo vrijeme postala istočni centar duhovnosti, književnosti, prosvećanja. Prvi vitez ugarskog reda Zmaja, što je praktično značilo da je nakon kralja Žigmunda i kraljice Barbare, Stefan treći čovjek u Ugarskom carstvu. Za vrijeme njegove vladavine napravljena je i reforma srpskog jezika. Iz najudaljenijih velikih manastira i peštera, te gradova dolazili su sveti oci, sveštenici, monasi, učeni ljudi da stvaraju u Srbiji. Njegovu dobru vladavinu nastavio je i despot Đurađ Branković, sin Vuka Brankovića kojeg je narodna poezija proglasila za „izdajnika“. Međutim, istina je bila malo drugačija. Narod je pokosovsko rivalstvo kuće Lazarevića i Brankovića stavljao na Vukovu dušu kao grijeh. Carica Milica, udovica svetog cara Lazara i visokomoralna žena, uživala je veliko poštovanje narodno. Vukovo rivalstvo narod je zasvjedočio kao bolan, nepotreban potez. Postoji i još jedan razlog zašto je označen kao izdajnik, a to je zato što je preživio Kosovsku bitku. Narod je to zamjerio u stihovima čak i Vlatku Vukoviću. I Vuk i Vlatko su se časno borili u boju i preživjeli. S Lazarem je Vlatko zajedno vojevao u odbrani od Turaka i oslobađao mnoge krajeve od Mađara. Mađari su napali Srbiju i poslije Kosovske bitke. No, u „Slovu o svetom knezu Lazaru“, patrijarha Danila III (pisano 1392. god.) kaže se da je staranjem kneginje Milice koja „odloži žensku nemoć i primi muško staranje“ Srpska zemlja „koja se za kratko mogla vidjeti u opustjelosti i zgaženosti, opet se na pređašnju svoju ljepotu podiže i svenarodnim naseljavanjem ukrašavaše se i umnožavaše jer se Bogu tako izvolje.“
Polje kosovskih božura nam tiho pripovijeda o krvi i stradanju, ali i o životu i vaskrsenju. Iz tog polja je kao tiha voda izašao zavjet. Ta voda nas umiva i danas.
Kosovo je narodna poezija kojoj su se divili i Gete i Grim, ali i cijela „prosvještena“ Evropa. O njoj Nikola Tomazeo, koji je prevodio na talijanski, svjedoči: „Od poezije u kojoj nema ništa suvišnog, i u kojoj svaka riječ teži ka cilju, ja poznajem svega dva modela: Dantea i srpsku narodnu poeziju.“
Kada počneš da pričaš o Kosovu nema kraja. Pogledajmo samo Crnu Goru. Ona je vjekovima bila prožeta Kosovom i opstajala je u surovom kamenu kao čuvar vatre s Kosovskog ognjišta. To je bila njena duša.
Kosovu se uvijek vraćamo. Utkano je u nas. Kosovo je sud i vaskrsenje, vjera u pobjedu istine i pravde. Pupak je Huma (danas nazvanog Balkan), najveća svetinja narodna. Na njemu sviće dan istinske slobode za koju je vrijedilo umrijeti. Umrijeti da bi se živjelo vječno.
