Golubić kraj Obrovca već je sedmu godinu zaredom domaćin naučnog skupa o srpsko-hrvatskim odnosima, čiji je cilj da se otvorena pitanja dvaju naroda ne guraju pod tepih.

Njegov idejni tvorac i pokretač je Janko Veselinović, poslanik u Skupštini Srbije i dugogodišnji predsjednik parlamentarne grupe prijateljstva s Hrvatskom, inače rodom iz Golubića.

Kako je nastala ideja da okupite utjecajna imena iz dviju država i otvorite gotovo zabranjene, a svakako marginalizirane teme? Zašto baš Golubić?

U početku je i ova ideja, kao i mnoge druge, bila pomalo utopistička. Kako dovesti u Golubić, selo u vrletima Bukovice, tako učene glave? Koju prednost navesti u odnosu na Sevillu, Rim, Salzburg, Pariz, Novi Sad… ili druga mesta u kojima su se do sada sastajali povodom sličnih tema? Da li Golubić ima hotel – nema, ima li kongresnu salu – nema, da li ima tradiciju naučnog rada – realno nema. Pa šta onda ima? Pošto sam bio tvorac te diskutabilne ideje, pokušavao sam da odgovorim s kontrapitanjima: kako su se to na leđima tih metropola lomili srpsko-hrvatski odnosi, koliku korist imaju Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji od tih “divana” u monumentalnim dvoranama? Moram priznati da ni profesorima Darku Gavriloviću, Igoru Graovcu, Davoru Paukoviću, Vjeranu Pavlakoviću, Vjeki Perici, Ranku Končaru i drugima koji su se trebali okupiti na tom prvom skupu, nisam mogao da kažem da seoska škola u kojoj bi trebao da se održi skup nema ni struju, ni vodu, ni toalet. Kada sam od mojih kolega dobio načelnu podršku, ipak uz dosta rezervi, tog proleća 2008. godine stupio sam u kontakt s Antom Županom i Stankom Mijićem, sadašnjim i tadašnjim gradonačelnikom i zamenikom gradonačelnika Obrovca i izneo im svoju ideju. Na sreću, oni su to jednodušno prihvatili i obećali svaku vrstu podrške. Uz njihovu pomoć obezbedili smo i struju i vodu, ali uslovi su bili sasvim autentični: seoska škola u srpskom povratničkom mestu na području opštine Obrovac koja je bila na samoj liniji razdvajanja u sukobima koji su se na tom području odigrali i koji su imali i elemente međunacionalnog sukoba. Vrednost ovogodišnjeg skupa je što smo prvi put imali i letnju školu za studente iz Hrvatske i Srbije, ali i likovnu koloniju profesora na likovnim akademijama u Osijeku i Novom Sadu.

          Onemogućen povratak

Kako se osjećate kada dođete u Obrovac?

U Obrovac dođem često. Prosečno jednom mesečno. Modernim jezikom rečeno, tamo se resetujem od stresnog posla u politici. To je predivan kraj, s kanjonima tri reke, Krnjeze, Krupe i Zrmanje, koja se nekoliko kilometara nizvodno uliva u more. Tamo sam rođen, tamo su rođeni svi moji preci. U manastiru Krupi, posle poslednjeg rata, krstio sam svoju decu. Jednostavno, tamo se osećam odlično. Najčešće tokom letnjeg perioda sretnem prijatelje iz mog kraja, koje ne uspevam da vidim na drugom mestu. Atmosfera u Obrovcu je pozitivna. Nema međunacionalnih tenzija, a slični problemi muče i Srbe i Hrvate – to je manjak radnih mesta.

Možemo reći da ste zemljak predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Da. Veselinovići, kao i porodice Karamarko, na tim područjima žive vekovima. Na prošlogodišnjoj narodnoj manifestaciji u Obrovcu “Ribarska večer” s njim sam i razgovarao. Nismo otvarali teške političke teme.

Povratak u Hrvatsku je stao, povratnici se čak ponovno vraćaju u mjesta izbjeglištva. Što je sve kumovalo današnjoj situaciji?

U vreme dok je bilo veće zainteresovanosti za povratak vlast u Hrvatskoj nije činila dovoljno da podstakne svoje građane srpske nacionalnosti da se vrate. Moglo bi se reći da je stvarala brojne prepreke, pre svega ljudima koji su živeli u gradovima i imali stanove, i onemogućavala im povratak. Poslednje dve godine situacija je u tom pogledu još gora. Veoma mali broj građana srpske nacionalnosti je dobio stan i time stekao osnovnu pretpostavku da se vrati. S druge strane, nemogućnost da se zaposle u državnoj službi, policiji, sudstvu odmakla je Srbe i od ono malo radnih mesta koja im pripadaju na bazi zakonskih akata o ravnopravnoj zastupljenosti. Međunarodna zajednica, prvenstveno EU, ne vodi dovoljno računa o primeni manjinskih prava Srba u Hrvatskoj i mnogi se, opet najviše u gradovima, plaše asimilacije. Ni Srbija ne čini dovoljno da se pozabavi ekonomskim opstankom Srba u Hrvatskoj.

Da li je srpska zajednica u Hrvatskoj mogla više postići u rješavanju svojih problema prilikom zatvaranja Poglavlja 23? Da li je Srbija mogla bolje iskoristiti hrvatski put ka Evropi za jače pritiske i rješavanje povratničko-izbjegličke situacije?

Postojalo je, verovatno, uverenje da sama činjenica da će Hrvatska biti članica EU-a podrazumeva i efikasniju primenu evropskih standarda. Prvi od tih standarda je primena sopstvenog zakonodavstva. Ispostavilo se da je ulazak Hrvatske u EU značio stavljanje ad acta nerešenih pitanja srpske manjine u Hrvatskoj. Kada je u pitanju posvećenost Srbije rešavanju otvorenih pitanja srpske manjine u Hrvatskoj, mišljenja sam da se tu moglo učiniti mnogo više. Nažalost, uz izgovor da je u Srbiji teška ekonomska situacija, sadašnja Vlada ne čini puno. Čak imamo ozbiljan institucionalni problem jer još uvek nije formirana Uprava za dijasporu i Srbe u regionu. To je institucija koja bi, prema Zakonu o ministarstvima, trebala da preuzme ulogu Kancelarije za tu oblast, koja je istim Zakonom ugašena.

          Iščupani iz korena

Kako danas živi izbjeglička populacija u Srbiji?

Oni koji su bliže velikih gradova i koji su rešili svoje stambene potrebe žive kao i ostali građani Srbije. Međutim, deo njih još su podstanari ili žive u kolektivnim centrima. Oni, naravno, posle 20 i više godina teško mogu da kažu da žive životom dostojnim čoveka. Moram reći da sam svedočio podjednako nesrećnim sudbinama kako onih koji su u izbeglištvu, tako i onih koji su se vratili, a nisu imali adekvatne uslove za povratak. Čini mi se da su povratnici zadovoljniji jer su ipak svoji na svome, dok u izbegličkoj populaciji još uvek postoji osećaj da su iščupani iz korena.

Koliko je zastupljen krajiški mentalitet i identitet u njihovim životima?

Veoma interesantno pitanje. Prema onome što vidim kroz kontakte s tim ljudima, prisustvovanja njihovim kulturno-umetničkim manifestacijama, slavama, krštenjima, svadbama, pa i parastosima, mogu reći da je krajiški mentalitet i identitet prilično vitalan. Gotovo da nema opštine u Srbiji s krajiškom populacijom koja nema jedno ili više kulturno-umetničkih društava koje neguju tradiciju Srba iz tog kraja. Neka od njih, poput KUD-a “Krajina” iz Beograda, “Zore” iz Kragujevca i više KUD-ova u Vojvodini, rade na visokom profesionalnom nivou. Ono što je najvažnije, i kod mlađih se očuvala pripadnost krajiškom identitetu, a to ohrabruje.

U Srbiji i svijetu živi velik broj uspješnih Srba iz Hrvatske. Smatrate li da bi oni mogli konkretnije pomoći razvoju svog zavičaja?

Svakako. Mislim da je to na neki način i njihova moralna obaveza, ne samo ljudi koji se bave biznisom, već i ljudi koji su uspešni u drugim oblastima: kulturi, sportu, novinarstvu, pa i politici. Uzor bi nam mogli biti neki drugi narodi, koji veoma vešto i organizovano koriste svaku priliku da pomognu svoj zavičaj i svoj narod. Toga do sada, kada su Krajišnici u pitanju, nije bilo dovoljno. Ne samo to, čini mi se da su pojedini učinili malo i na mestima na kojima su bili dužni zbog posla kojim su se bavili. Zašto ne reći, neki su čak krili da su Srbi poreklom iz Hrvatske. Iako sam u Srbiju došao pre ratnih dešavanja i u Srbiji živim više od 30 godina, nikada nisam zaboravio ni odakle sam ni koju obavezu zbog toga imam. Moja je obaveza, a mislim i svih onih koji potiču iz tog kraja, da učinim sve da pomognem povratničkim sredinama. Oni koji raspolažu kapitalom to mogu da učine kroz pokretanje nekog posla na povratničkim područjima, jer na tim područjima ima potencijala u mnogim privrednim granama, posebno u turizmu i poljoprivredi. Drugi mogu da pomognu tako što će u svojoj oblasti doprineti obrazovanju, kulturnom stvaralaštvu, sportu ili na drugi način kroz promociju ili aktivno učešće u zaštiti manjinskih prava Srba u Hrvatskoj. Puno je načina za pomoć. Nažalost, do sada nije bilo puno onih koji su to činili. Ali bilo bi nekorektno reći da pomoći nije bilo.

          Vlade guraju glave u pesak

Da li je bolje biti Srbin u Hrvatskoj ili Hrvat u Srbiji?

Danas nije dobro biti ni Srbin u Srbiji ni Hrvat u Hrvatskoj. Obe su zemlje političari iz 1990-ih doveli u veoma loš materijalni položaj. Broj onih koji žive dobro sve je manje, a broj siromašnih raste. Ne bih upoređivao položaj ove dve nacionalne manjine jer sam uvek polazio od principa da Srbija i Hrvatska treba da se potrude da zaštitu manjina podižu na viši nivo, ne osvrćući se previše na ono što nije, već na ono što jeste učinila druga strana. Odnosno, reciprocitetu treba da se teži samo tamo gde su ta prava bolje zaštićena.

Koja su pitanja još uvijek otvorena između dviju država?

Gotovo sva pitanja koja između dveju država mogu biti otvorena, otvorena su između Srbije i Hrvatske. Ne mogu da se setim da smo ijedno pitanje zatvorili. Pitanje granica, pitanje međusobnih tužbi za ratne zločine, pitanje sukcesije, pitanje imovine pravnih i fizičkih lica, pitanje poštovanja prava manjina, pitanje povratka izbeglica, pitanje pronalaska nestalih lica, pitanja obnove oštećene i uništene imovine, pitanje povrata oduzete imovine, povrata kulturnih dobara… Nažalost, naše vlade dugi niz godina guraju glave u pesak, kao da će se ona sama od sebe rešiti. Ne samo što se neće rešiti, već nerešena pitanja mogu da posluže za dizanje političkih tenzija, a na ovim balkanskim prostorima niko ne može da predvidi kako se to može odraziti na međusobne odnose. Uglavnom, najveću štetu uvek trpe manjine, sa obe strane granice.

Svako malo hrvatski dužnosnici, među kojima i sam predsjednik Ivo Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, ističu pitanja nestalih i kulturnog blaga.

Nestali su pitanje za obe strane, jer interes za pronalazak nestalih lica i identifikaciju poginulih ne bi trebalo vezivati uz naciju nestalih. Pogotovu kada je među tim licima podjednak broj Hrvata i Srba. Takva politika, ako postoji, mogla bi se nazvati i licemerjem, jer Srbija nije pravila poteškoće Hrvatskoj oko ulaska u EU iako brojna pitanja koja se tiču povratka izbeglica, povrata njihove imovine i ostvarivanja manjinskih prava nisu bila rešena. S druge strane, i predsednik Josipović ima obavezu da podjednako brine o svakom građaninu Hrvatske, pa bi bilo veoma korisno kada bi i sam učinio više da brojna pitanja srpske manjine u Hrvatskoj budu rešena. Barem onoliko koliko se brine za položaj učenika hrvatske nacionalnosti u Srbiji, na čemu mu treba odati priznanje.

          Verujem u zajednički život

Vjerujete li u zajednički život Srba i Hrvata?

Verujem u zajednički život i smatram da treba da učinimo sve da ovaj prostor Balkana ili jugoistočne Evrope bude prostor bez granica i s međusobnim uvažavanjem. Puno je stvari koje nas spajaju, a veoma malo stvari koje nas razdvajaju. Stvari koje nas razdvajaju bile su primarne političkim elitama za manipulacije, koje su svima, sem njima, donele štetu. Pre neki dan vratio sam se iz Berna i Švajcarske. Nije nikakav problem ako vas u jednom restoranu danas služi konobar koji govori nemački, a sutra drugi koji priča francuski ili italijanski. Razlika u tim jezicima, priznaćete, veća je od one između srpskog i hrvatskog, ali oko toga niko ne pravi pitanje. Pod tim sam utiskom jer sam si postavljao pitanje da li smo se i mi 1990-ih mogli ponašati makar malo kao Švajcarci. Možda danas ne bismo imali standard kao oni, ali sigurno ne bismo imali toliko ljudi u narodnim kuhinjama. Budemo li ubuduće nasedali na jeftine političke pamflete, možda ćemo opet otvoriti neka pitanja koja su necivilizacijska, recimo koja je nacija manje ili više vredna ili koja je vera prava ili ispravna… Neću da kažem da su Srbi i Hrvati jedan narod, ali mislim da niko ne može da mi zameri ako kažem da su to dva veoma slična naroda, s veoma sličnim ili istim jezikom, pismom, kulturom, tradicijom, običajima… Nije nikakva nepoznanica da su se pripadnici ovih dvaju naroda međusobno ženili i udavali, da su neki menjali veru, a time i naciju. Teško mi neko može reći da se tada u čoveku desi nešto što ga transformiše u dobrog Hrvata i lošeg Srbina ili obrnuto.

Da li je moguće otići u budućnost dok se ne riješe pitanja iz prošlosti?

Nažalost, u budućnost idemo već godinama, moglo bi se reći i ceo vek, a da ne rešavamo probleme iz prošlosti. I to nas, naravno, opet vraća u prošlost, ali samo kao prisećanje da bismo iskopali neki nerešeni problem i od njega napravili još veći u sadašnjosti. Hrvatska je već u EU-u, Srbija treba da postane članica. Iako su evropski narodi iza sebe ostavili svoje nesuglasice tako što su one najvažnije rešili, mi svoje nesuglasice i nerešena pitanja nosimo sa sobom, na svojim leđima. Jasno je da je moguće otići u budućnost i pre nego što rešimo pitanja iz prošlosti, ali ta budućnost nije sigurna, i zato je velika odgovornost na današnjim političarima da rešavaju nagomilana otvorena pitanja, njihova odgovornost je gotovo istovetna odgovornosti onih koji su te probleme u prošlosti napravili.

Kako vidite naše povratničke krajeve za deset godina?

Mogao bih da budem pesimista pa da kažem da će Srba u tim krajevima biti još manje, a da će sami krajevi biti bez puno perspektive. Želeo bih da svi učinimo da se to ne desi, pa ne bih da dajem takve prognoze, koje su upravo karakteristične za one koji ne čine ništa da se to ne bi desilo. Ukoliko srpska zajednica u Hrvatskoj, pripadnici Srba koji su sada u raseljenju, učine mnogo više nego što su do sada činili da tim krajevima udahnu život, to mogu biti ugodna mesta za život u nekoj bogatijoj Hrvatskoj i Evropskoj uniji, u kojoj će biti i Srbija. Dakle, neće biti nikakvih granica. Možda će neki svoja imanja koristiti kao vikendice, ali i to je bolje nego da budu sasvim napuštena. Nadam se i da će Hrvatska prepoznati problem i da će učiniti sve da pomogne održivosti povratka. Isto očekujem i od Srbije, koja bi trebala da ima interes da u Dalmaciji, Lici, zapadnoj Slavoniji, Podunavlju, na Baniji i Kordunu žive Srbi i da budu deo srpskog kulturnog prostora. To bi bilo normalno za svaku ozbiljnu državu.