Na današnji dan 1972. godine stjuardesa Vesna Vulović bila je jedini preživjeli putnik nakon eksplozije bombe u avionu JAT „DC-9“ na liniji Kopenhagen–Beograd i pada s oko 10.000 metara. Poginuli su svi putnici i članovi posade, a preživjela je jedino ona. Vesna je najvjerovatnije preživjela zahvaljujući tome što je bila vezana za svoje sjedište u zadnjem dijelu aviona koji je nakon eksplozije pao na snijegom pokrivenu planinu. Vulovićeva je ušla i u Ginisovu knjigu rekorda kao jedina osoba koja je preživjela pad s 10.000 metara. Preminula je 2016. godine u Beogradu u svojoj 67. godini.

U znak sjećanja na nju, prenosimo članak dopisnice P-portala iz Vukovara Tijane Šašić koji je objavljen u listopadu 2005. godine u rubrici Životna priča u reviji Gloss koju izdaje Image management d.o.o. iz Ljubljane. Ona je Vesnu Vulović posjetila u njenom stanu u Beogradu i razgovarala s njom o nesreći koja je obilježila život slavne stjuardese.

VESNA VULOVIĆ – IGRA SUDBINE

STJUARDESA JAT-A IZ BEOGRADA JEDINA JE OSOBA KOJA JE 1972. GODINE PREŽIVJELA PAD ZRAKOPLOVA SA 10.160 METARA. UŠLA JE U GUINNESSOVU KNJIGU REKORDA, POSTALA MEDICINSKI FENOMEN I DALA NA STOTINE INTERVJUA. NO, POPULARNOST JE NIJE PROMIJENILA. OSTALA JE SVOJA.

26. siječnja 1972. godine iz zračne luke u Kopenhagenu poletio je zrakoplov JAT DC-9 za Beograd. Sat vremena nakon leta, u 17.05 srušio se na sjeveru Češke u selu Srbska Kamenica, na visini od 10.160 metara. Poginuli su svi putnici, među kojima je bilo petoro djece i pet članova posade. Preživjela je samo jedna osoba – stjuardesa Vesna Vulović.

Nakon nesreće provedena je službena istraga koja je utvrdila da je JAT DC-9 letio na liniji Stockholm – Kopenhagen – Beograd, a eksplodirao je zbog ručno postavljene bombe, koja se aktivirala na zračnom prostoru tadašnje Čehoslovačke. Nitko nije bio kažnjen niti osuđen zbog te tragedije, a odgovornost za podmetnutu bombu preuzela je ustaška emigracija u Švedskoj. To je bio teroristički napad uperen protiv Jugoslavije. Naime, u tom je zrakoplovu trebao biti predsjednik vlade Jugoslavije Džemal Bijedić, koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći nekoliko godina kasnije.

Teroristički napadi u putničkim zrakoplovima 1972. godine nisu bili uobičajena pojava. Tek nakon nesreće zrakoplovi su počeli dobivati bolju zaštitu. To pokazuje i odluka Međunarodne udruge civilnog zrakoplovstva, u kojoj stoji da prtljaga i putnici na svim međunarodnim letovima moraju proći rendgen, a putnici moraju pokazati svaki komad svoje prtljage. Sve i da je postojala takva zaštita, tragedija u Kopenhagenu ne bi bila izbjegnuta. To je bila dobro organizirana akcija, pa su pilot i posada bili nemoćni. Nije pomoglo ni to što je zrakoplovom upravljao Ludvig Razdrih – šef pilota na DC-9, koji je u to vrijeme slovio za jednog od najboljih jugoslavenskih pilota.

Članovi posade su jedan slobodan dan u Kopenhagenu proveli u svojim apartmanima u hotelu Sheraton i u šetnji gradom. Kupovali su poklone svojim obiteljima, i svi su bili veseli. Samo je Vesna Vulović bila tužna, jer je bila jedina koja nije dobila apartman. Nju su smjestili u malu sobu na kraju hodnika koja joj se činila poput sobe za čistačice. Vesna nije kupovala poklone. U zračnoj luci u Kopenhagenu zrakoplov je kasnio. Nije se približio ulaznoj komori u zgradi, već su putnici morali pješačiti do zrakoplova. No, zrakoplov je ipak poletio, točno u 16 sati po lokalnom vremenu. Već u 17.05 bomba je eksplodirala i presjekla sve veze između pilotske kabine i komande leta. Zrakoplov se srušio u selu Srbska Kamenica.

Bilo je to hladno, zimsko poslijepodne. U selu je vladala tišina kada se odjednom začula eksplozija. Seoski su stanovnici istrčali van, osluškujući tupe udarce. Trupla su padala po krovovima kuća. Komadi mrtvih tijela i ostaci zrakoplova bili su razbacani svuda naokolo po selu. Na brdovitoj, visokoj strmini ispod koje se nalazio seoski potok, ležalo je onesviješteno tijelo Vesne Vulović prignječeno zrakoplovnim kontajnerom, koji je bio napunjen hranom i bocama pića. Vesnu je pronašao šumar Bruno Henke, koji je tijekom Drugog svjetskog rata radio kao sanitetski vojnik u Hitlerovoj vojsci. Bruno je rukama razlomio metalni kontajner i izvukao Vesnino tijelo. Ruke su mu bile krvave i pune ožiljaka. Pokidao je odjeću sa sebe i previo rane na tijelu da bi zaustavio krvarenje. Potom je skinuo svoj zimski kaput i u njega umotao Vesnu. U međuvremenu je počeo sipiti sitan snijeg. Teren je postao vrlo sklizak, pa je Bruno pozvao pomoć. Hitna pomoć i vatrogasci pomogli su mu prenijeti tijelo na nosilima do automobila kojim je Vesna prebačena u bolnicu, nekoliko kilometara udaljenu od sela.

Vesna je u bolnici ležala klinički mrtva četiri sata. Svi su se već bili oprostili od nje. Ali, nakon ponoći 27. siječnja Vesna je oživjela. Još je tri dana bila u komi, a kada se probudila upitala je majku gdje su joj pas i mačka. Nije bila svjesna što se to događa s njom i ničega se nije sjećala. Ležala je nepokretna. Noge su joj bile potpuno oduzete. Imala je prijelom kralježnice – tri slomljena kralješka. Također je imala prijelom glave, lubanje, nagnječenje mozga, kontuziju i krvarenje u mozgu. To je bila i njena najteža ozljeda. Uz to je imala otvoreni prijelom ruke, noge, prstiju, rebara, krvarenje iz bubrega, rasječenu arkadu na licu i ozlijeđene uši. Pluća svih putnika i članova posade pukla su od dekompresije, a njezina su ostala u jednom komadu. Izgubila je dosta krvi. Iako ima rijetku krvnu grupu, B, uspjela je dobiti krv. Četiri litre krvi za Vesnu su prikupili mještani Češke Kamenice i seljani Srbske Kamenice.

Kada se Vesna osvijestila, prebačena je u vojnu bolnicu u Prag gdje joj je operirana kralježnica, ruke i noge. U Pragu je provela mjesec dana, a potom je zrakoplovom vraćena u Beograd radi psihičkog oporavka. Doktori su tada inzistirali da Vesna prilikom leta dobije injekciju za uspavljivanje. No, ona je to odlučno odbila. U Beogradu je provela tri mjeseca na ortopedskom odjelu. Bila je vrlo mršava jer je izgubila tek. Imala je jake bolove u tijelu, te je zbog toga primala injekcije morfija. Rane od operacije brzo su zarasle, Vesna je prohodala i već šest mjeseci nakon nesreće otputovala na more u Budvu. Rehabilitacija se sastojala od plivanja, masaža i šetnji. Vesnu je često nasmijavao Čkalja, a na rođendan ju je posjetio i gradonačelnik Budve. TV Titograd organizirala je izravan prijenos s proslave njezina rođendana, koji je emitiran i u Dnevniku. U Budvi je Vesna povratila tjelesnu težinu, ojačala, a postupno su nestajali i jaki fizički bolovi.

Nekoliko mjeseci kasnije Vesna je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda. Godine 1973. prvi je put zabilježeno ime Vesne Vulović u poglavlju pod nazivom „Ljudska dostignuća“, u kojem stoji: Slobodni pad bez padobrana s najveće visine – 10.160 metara. Od tada je Vesnino ime u svakom izdanju, a 2004. godine Guinnessova knjiga rekorda proslavila je 50. rođendan i proglasila deset svjetskih rekorda u proteklih pola stoljeća. Među njima je i ime Vesne Vulović, na četvrtom mjestu, za slobodni pad sa 10.160 metara. Za svoj rekord Vesna je 1986. godine od Guinnessa dobila zlatno odličje. Na svečanosti održanoj u Londonu upoznala je mnogo slavnih ljudi. No najviše joj je u sjećanju ostalo poznanstvo sa Paulom McCartneyjem, koji ju je zatražio za autogram i oduševio se njenim poznavanjem engleskog jezika.

Vesna Vulović je uskoro postala i medicinski fenomen. Nakon operacije kralježnice, tri polomljena kralješka vrlo su brzo zarasla, iako je jedan bio potpuno smrskan. Nije ostala paralizirana nego se kretala, plesala i plivala. Njen slučaj iznesen je na Svjetskom kongresu neurokirurga 1975. godine kao jedinstven slučaj u medicini. Ali, Vesna se nikada nije u potpunosti  oporavila od tragedije. Danas, nakon 33 godine, ima bolove u vratu, glavobolje, okoštavanje, često zujanje u ušima, povišeni krvni tlak. Psihičke traume nikada nije imala, nije umorna od života i ne krivi nikoga. Dapače, voli život, slobodu i iskrenost.

Vesna Vulović je rođena 6. kolovoza 1949. godine u Beogradu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Uvijek se bavila sportom: gimnastikom i košarkom. Pohađala je i baletnu školu. Nakon završetka srednje škole upisala je Filološki fakultet u Beogradu, jer je željela usavršiti engleski jezik i otići u London. London je bio njen životni san. Kada je nakon prve godine studija otišla u Englesku kod prijatelja da bi naučila jezik, planirala je ostati samo jedno ljeto, a ostala je godinu dana. No, bila je vrlo mlada, a roditelji su se bojali izazova velikoga grada pa su je vratili u Beograd.

– Baš nekako u to vrijeme JAT je raspisao natječaj za nove stjuardese. JAT-ovi avioni letjeli su često za London, pa sam pomislila – ako budem stjuardesa, moći ću posjećivati London. Uvjeti i obuka bili su rigorozni. Morale su se proći procedure, zrakoplovni propisi, radne dužnosti, teorija leta, aviomedicina i jezici. Obavezni su bili još i plivanje, razne praktične vježbe, kao i psihofizička izdržljivost. Obavljali su se razni testovi: psihički, fizički, intelektualni. Ja sam sve prošla i primljena sam na privremeni rad kao stjuardesa pripravnik. Imala sam 22 godine i letjela osam mjeseci JAT-om. A onda se dogodila nesreća. Kao stjuardesa pripravnik nisam imala nikakva prava. Nakon mog uspješnog tjelesnog oporavka i potvrde psihijatra da sam i mentalno zdrava, htjela sam ponovo letjeti. No, u JAT-u nisu željeli ni saslušati moj prijedlog. Htjeli su me poslati u invalidsku mirovinu sa 22 godine! Dvije godine nakon nesreće bila sam na bolovanju i dobivala minimalnu plaću. Za te dvije godine bolovanja izgubila sam 25 milijuna dinara, a nakon toga sam dobila 15 milijuna dinara odštete za nesreću. Nakon dvije godine počela sam raditi u poslovnici JAT-a na Odjelu prodaje kapaciteta JAT-a. Surađivala sam s putničkim agencijama i velikim tvrtkama, dobivala sam besplatne karte stranih prijevoznika. Nakon nesreće sam više od dvjesto puta putovala avionom. Nemam strah od aviona i ne bojim se visine. U poslovnici JAT-a provela sam sljedećih 18 godina i 1991. otišla u invalidsku mirovinu – ispričala je za reviju Gloss Vesna Vulović.

Vesna Vulović nikada od svoje države nije dobila nikakvo odlikovanje za hrabrost i požrtvovanost. Nije dobila nikakvu nagradu, čak ni pristojnu odštetu. Za nesreću nitko nikada nije odgovarao, pa stoga Vesna nije dobila ni moralnu zadovoljštinu. Na obilježavanje godišnjice nesreće 26. siječnja, JAT svake godine putuje u Češku, ali ne i Vesna – ide samo onda kada je gospoda iz JAT-a pozovu. U drugim državama Vesna Vulović se slavi kao heroj i životni pobjednik. Primjerice u Češkoj ima poseban tretman, gdje nacionalna televizija u središnjem Dnevniku objavljuje vijest da im je Vesna Vulović doputovala u posjet. U selu Srbska Kamenica, gdje se i dogodila nesreća, otvoren je motel koji nosi ime Vesna. U katoličkom samostanu u tom selu svećenici drže sliku Vesne Vulović i svake godine služe misu za nju i sve poginule u nesreći. U Engleskoj je jedna televizija snimila priču o Vesni, a po intervju su dolazili novinari iz dalekog Japana, Rusije, Slovačke, Švedske, Danske, Poljske.

Vesna je posjetila mnoge države u svijetu, ali najsnažniji osjećaji vežu je uz Češku, zbog topline i dobrote naroda koji joj je spasio život. A Bruno Henke, čovjek koji je prvi ugledao tada beživotno tijelo dvadesetdvogodišnje djevojke i tog hladnog, zimskog predvečerja sa sebe razderao odjeću da bi previo njene krvave rane, danas više nije živ. Njegova uspomena na Vesnu nije umrla. Svoju unuku, koja je rođena nakon nesreće, nazvao je po njoj.

Vesna Vulović nikada više nije posjetila Kopenhagen, a nakon tragedije se izgubila i njena čežnja za Londonom. No i dalje voli putovanja i obožava letjeti. Najsretnija je u zrakoplovu. Nakon nesreće postala je otpornija i hrabrija osoba. Svoje osjećaje potiskuje, a danas ih, u svojoj 56. godini, i nema s kime podijeliti. Godinu dana nakon nesreće umrla je Vesnina baka, a pet godina kasnije i majka. Tata se ubrzo razbolio i 1993. godine umro. Djece nema a samo deset godina svog života provela je u braku. Danas živi u Beogradu u svom stanu s tri mace. Njen hobi je preživljavanje. Prima invalidsku mirovinu od 17.000 dinara. Ako je to neka utjeha, toliko imaju i njene kolegice s punim radnim stažem.

Dvadeset sedmi siječanj slavi kao svoj drugi rođendan – toga dana doista se ponovo rodila. Boji se potresa i smatra se običnim čovjekom. Živi vrlo skromno, povučeno i dostojanstveno. Nakon nesreće završila je Višu školu za vanjsku trgovinu. Jer, Filološki fakultet i London prekinula je sudbina, koja se htjela poigrati baš s Vesnom Vulović. Tog kobnog 26. siječnja 1972. Vesna se zapravo slučajno zatekla u zrakoplovu budući da to nije bio njen let, već let jedne druge Vesne – njene kolegice Vesne Nikolić. Ime Vesne Vulović tiskarskom se pogreškom našlo na popisu putnika. Nakon nesreće, Vesna Nikolić je doživjela slom živaca i napustila posao stjuardese. A Vesna Vulović? Ona ne bježi od svoje sudbine. Gleda joj pravac u oči, sve vrijeme. Hrabro, zar ne?

Izvor: Revija Gloss, Izdavač Image management, d.o.o. Ljubljana

Fotografije: privatna arhiva