Roditelji su mi ubijeni nakon vojne akcije “Oluja”, i to kao civili koji su ostali u svojoj kući u selu zadarskog zaleđa. Obdukcijom je utvrđeno da je smrt nastupila kao posljedica strijelnih rana iz vatrenog oružja. Dakle, nepobitno je da su taj zločin mogli počiniti samo pripadnici oružanih snaga koje su se u to vrijeme nalazile na tom području. Podnio sam kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, ali ni nakon deset godina nisu pronađeni počinitelji tog zločina. Koje su moje mogućnosti da tužim Republiku Hrvatsku s obzirom na to da je stanje kaznene prijave u potpunom mirovanju i u ovom slučaju godinama se uopće ne postupa, a taj zločin su nakon vojne akcije “Oluja” mogli počiniti samo pripadnici hrvatskih oružanih snaga?
Petar Š., Beograd
Da bi se odgovorilo na vaše pitanje presudno je zadržati se na činjenici da se radi o zločinu koji je počinjen prije 22 godine i da do danas nije pronađen počinitelj. Sudska praksa u Republici Hrvatskoj je trasirala dva puta rješavanja predmeta u kojima oštećeni tuže Republiku Hrvatsku nakon dva desetljeća od počinjenog zločina. Tako je potpuno izvjesno da će sud, i kada se u dokaznom postupku razotkriju sve relevantne činjenice o odgovornosti RH za taj zločin, iz razloga što počinitelj nikada nije procesuiran ni kažnjen odbiti zahtjev oštećenog radi naknade štete zato što je nastupila zastara ostvarenja tog prava. Zakon o obveznim odnosima propisuje u čl. 230 da naknada štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno u svakom slučaju tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. U čl. 231 Zakona o obveznim odnosima stoji da zahtjev za naknadu štete prouzročene kaznenim djelom prema odgovornoj osobi, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastre, zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Stoga i kada biste se u sudskom postupku pozvali na navedeni čl. 231 Zakona o obveznim odnosima, sudovi ga neće primijeniti iz razloga što građanski sud neće utvrđivati postojanje elemenata kaznenog djela.
Prije je postojala bogata praksa Vrhovnog suda kojom je, u slučajevima kada protiv počinitelja nije bilo moguće provesti kazneni postupak, parnični sud smatran ovlaštenim da ocijeni da li je nastupila zastara zahtjeva za potraživanje naknade štete uzrokovane kaznenim djelom i da sam ispita da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže biće kaznenog djela (Vs. Rev-1914/89, Rev-576/90). No ovakva praksa je napuštena i Vrhovni sud danas potvrđuje stajališta nižih sudova kojima se zahtjevi radi naknade štete odbijaju zbog nastupanja zastarnih rokova. Dakle, da bi takav tužbeni zahtjev danas bio usvojen i oštećeni uspjeli u naknadi štete uzrokovane kaznenim djelom ratnog zločina, potrebno je pozvati se na postojanje kaznene presude kojom je počinitelj tog djela osuđen.
No u ovakvim slučajevima otvorena je mogućnost da se obratite Europskom sudu za ljudska prava s tvrdnjom da je došlo do kršenja čl. 2 i 6 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema čl. 2 Konvencije, RH ima pozitivnu obvezu da provede istragu i da utvrdi sve relevantne činjenice vezane uz smrt svojih građana i da pronađe počinitelja. Sve navedeno utvrđeno je u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima: 20106/06 Jularić protiv Hrvatske, 16212/08 Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, Varnava and Others v. Turkey. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda primjenjuje se u RH od 5. studenoga 1997. godine. Praksa Europskog suda za ljudska prava je da se Konvencija primjenjuje na sve situacije nakon 5. studenoga 1997. te je stoga RH bila u obvezi i povodom vaše kaznene prijave provesti efikasnu istragu. Načelo utvrđeno u stavku 145. presude Varnava and Others v. Turkey glasi: “145. Sud želi podsjetiti da postupovnu obvezu vođenja istrage prema članku 2 u slučajevima nezakonite ili sumnjive smrti pokreće, u većini predmeta, pronalazak tijela ili nastupanje smrti. Kada je riječ o slučajevima nestanka u okolnostima opasnima po život, postupovna obveza vođenja istrage ne može se privesti kraju pronalaskom tijela ili pretpostavkom nečije smrti; to rasvjetljava samo jedan aspekt sudbine nestale osobe. Obveza odgovornosti za nestanak i smrt, te obveza identifikacije i procesuiranja svakog počinitelja nezakonitih djela s tim u svezi i dalje će postojati.”
U vašem slučaju država nije poduzela nikakve korake u cilju djelotvorne službene istrage i zbog toga nije osigurala djelotvornu primjenu domaćih zakona kojima je zaštićeno pravo na život iz čl. 2 Konvencije. Također bi se pred Europskim sudom za ljudska prava trebalo prigovoriti i u smislu povrede vašeg prava na pristup sudu sadržano u čl. 6 Konvencije zbog tvrdnje da je zastarjelo vaše pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva.
Na kraju, da biste zatvorili krug u kojem su žrtve pred domaćim sudovima potpuno obeshrabrene, prilikom podnošenja zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava treba se pozvati na kršenje čl. 13 Konvencije – Pravo na djelotvoran pravni lijek, a u odnosu na čl. 2 i 6 Konvencije: “Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.” Zbog svega gore iznesenog jasno je da niste imali na raspolaganju nikakvo djelotvorno pravno sredstvo. To se argumentira pozivanjem na recentnu sudsku praksu hrvatskih sudova.
