„Umoran od dodira, od ustiju, umoran od čovjeka, krenuh svom udesu, svojoj krhotini”, memento je ispisan na posljednjem nadgrobnom spomeniku na malom groblju u mjestu Razboj, kod Srpca. Samo dva metra od porodične grobnice nalazi se mali nasip koji groblje štiti od Vrbasa u vrijeme kišnih godina. A na spomeniku, u sredini, između majke Marije i oca Save – fotografija Uglješe Kojadinovića. I to u glumačkom kostimu.

Nije živio ni polovinu ljudskog vijeka, a za sobom je ostavio dubok trag. Jedni kažu da je Uglješa bio poznati hrvatski filmski i kazališni glumac, drugi ga opisuju kao srpskog pozorišnog i filmskog velikana, treći kao jugoslovenskog, a Uglješa je za svojih 46 godina bio glumčina, boem, umjetnik i narodni čovjek. Velikan po kome se danas ništa ne zove ni u rodnom Srpcu, niti u Zagrebu gdje je zaorao duboku glumačku brazdu.

Miloš Milinčić, poznati srbački profesor književnosti, pisac i nekadašnji predsjednik opštine, na drvenoj klupi pored Uglješinog spomenika evocirao je sjećanja na glumca koji je s podjednakim žarom briljirao u „Velom mistu“, „U registraturi“, „Nepokorenom gradu“ i „Doktoru Mladenu“.

„Uglješa je rijetko stizao doći u svoj rodni kraj, a kad je dolazio obično je donosio obilježje nekih uloga, fizičkih promjena, tako da je nekada znao doći sa dugom kosom, ošišan, sa bradom, bez brade, što je kod ljudi izazivalo čuđenje. Išlo je do toga da su se ljudi pitali šta je sa Uglješom, je li on dobar, ali sve je to bila manifestacija njegovih uloga“, prisjeća se profesor Milinčić.

Uglješa je zbog svojih uloga čak imao i neprijatnosti, kada je na obližnjoj Kozari snimajući filmske scene glumio ustašu. Nije bio dobro prihvaćen od Kozarčana u pauzi snimanja. Ne samo da mu nisu dali vode da se osvježi, nego su ga i prezirali. Oni koji ga se sjećaju pričaju da je bio jednostavan i prisan i da je lako prilazio svakom čovjeku. Čitao je, kako kažu, ljude kao proročica sudbinu na dlanu.

„Kako ljetina, kako zdravlje, kako tvoji, pozdravi tvoje“, riječi su kojima se obraćao svojim prijateljima u Glamočanima ili Razboju. A kad je odlazio kod ljudi u opštinu, govorio je drugačije. „Dajte radite, izgradite, vodite računa, vidite, obiđite“. Insistirao je na budućnosti, ali i sjećanju da se tragedije iz prošlosti ne bi ponovile“, kaže o Kojadinoviću njegov poštovalac profesor Milinčić.

Uglješu su obožavali i njegove kolege glumci, ali i književnici, reditelji…

Uglješu Kojadinovića cijenili su i sa posebnim respektom o njemu govorili njegove kolege. Rade Šerbedžija uvijek suznim očima evocira uspomene o Uglješi. Tako je bilo i u Gradišci, prilikom jednog razgovora prije samo nekoliko godina.

„Uglješa je bio moj prijatelj sa kojim sam se baš naigrao na sceni. To je bilo vrijeme popularno po zagrebačkoj televizijskoj drami. Nas dvojica smo mnogo igrali zajedno. Sjećam se našeg glumačkog partnerstva u seriji ’U registraturi’. Igrali smo glavne uloge i baš smo se družili. Mnogo smo se družili u specifičnom, posebnom glumačkom odjeljenju koje se zvalo Krajišnici, Uglješa, Stevo Krnjajić, Đuro Utješanović i ja. Nismo bili ugroženi pa smo se tako družili, već smo se okupili po mentalitetu“, ispričao je Šerbedžija.

Uvaženi književnik, novinar i glavni i odgovorni urednik Književne zajednice „Vaso Pelagić“ iz Banja Luke Ranko Preradović uzdahnuo je, a potom se sjetno nasmijao kada je od njega zatražena jedna anegdota koja govori o druženju sa Uglješom Kojadinovićem. Prisjetio se Ranko susreta u Zagrebu, kada je odlazio kod Uglješe zajedno sa Ademom Čejvanom, tadašnjim velikanom bosanskohercegovačkog glumišta.

„Adem i ja smo obilazili banjalučke kafane i u jednom momentu smo se zasitili tog ambijenta. Pitali smo jedan drugog gdje li bismo mogli danas na kafu i rakiju. Adem je rekao – idemo kod Uglješe. Nemoj samo da idemo motorom, dug je put do Zagreba, vjetar će nas oduvati. Inače, puteve između ovdašnjih kafana smo prekraćivali Ademovim motorom“, prisjeća se Preradović.

Ranko dodaje da je Adem Čejvan bio veoma uvažen u Zagrebu i da je susret sa Kojadinovićem bivao pravi kulturni događaj. Oni su bili nukles, oko njih su se okupljali velikani i glumci, i reditelji, i pisci.

„Razgovor je tekao lakše, bolje i življe uz dobru kapljicu. Uvijek smo za miloštu nosili dobru krajišku rakiju i dobijali samo riječi hvale od Zagrepčana. Uživao sam slušajući razgovor dva velika glumca, njihov humor bio je nadahnut i oplemenjen citatima iz kultnih dramskih komada. Na nesreću ljubitelja pozorišta i filma, obojica su otišla prerano“, kaže književnik Ranko Preradović.

Uglješina sahrana kao u antičkoj drami

Profesor Miloš Milinčić kaže da je Uglješina sahrana po mnogo čemu podsjećala na onu antičku. Bila je veličanstvena i nadahnuta. Okupilo se tog junskog dana 1982. godine na groblju u Razboju nekoliko hiljada Uglješinih prijatelja, poštovaoca i komšija iz Hrvatske, Banja Luke, Srpca, Gradiške, cijelog Lijevče polja.

„Uglješina sahrana odvijala se kao u antičkoj drami. Evo ovdje na ovo uzvišenje spontano su stali Fabijan Šovagović, Adem Čejvan i Milan Štrljić i kao u antičkom vremenu govorili o njemu. „Čovječe stani, kud si pošao, znaš li šta ostavljaš. Znaš li koju si misiju imao u životu, da širiš ljubav, istinu, bivaš ponos, a glumci su protagonisti života, istine, stvarnosti. Imao si snage da istraješ i da daš snažne uloge, uvjerljive, živio si burno, ostavio veliki trag i odlaziš u vječnost. Uglješa je tad, zahvaljujući spontanosti svojih kolega dobio snažan aplauz, kojim je ispraćen na bolji svijet“, rekao je Milinčić , koji je u svojoj knjizi „Dužnik svoga vremena”, napisao da je Kojadinović istinska glumačka i umetnička gromada kojim se ponosi celo Lijevče polje.

Danas se ništa ne zove po velikom glumcu

Po velikanu kulture i glumišta danas se ništa ne zove u Lijevče polju, Srpcu, a ni u Zagrebu. U Srpcu kod dječijeg vrtića postoji Uglješina bista, što je prema mišljenju javnosti nedovoljno.

U Srpskom kulturnom i prosvjetnom društvu „Prosvjeta“ zagovaraju izradu spomenika u prirodnoj Uglješinoj veličini i imenovanje gradskog trga u Srpcu po Uglješi Kojadinoviću. Nekada je narodni univerzitet nosio ime ovog velikana, danas to više nije slučaj.

Branka Sančanin, Srpčanka od pera, priprema monografiju o životu i djelu doajena jugoslovenskog glumišta Uglješe Kojadinovića. Tim povodom nekoliko dana provela je i u Zagrebu, istražujući Uglješin rad. Monografija bi trebala ugledati svjetlo dana naredne godine.

Već sada je poznato da će u tom djelu do tančina biti opisan Uglješin put od drame „Mrtvi ne plaćaju porez“, u vrijeme gimanzijskih dana u Banjaluci, pa sve do njegove smrti u gradiškoj bolnici 1982. godine.

Kojadinović se, osjetivši neponovljivu magiju i čaroliju glume, opredijelio za Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu koju je završio u klasi slavnog režisera i uglednog profesora Branka Gavele. Prvi stalni angažman imao je u pozorištu „Komedija“, a nakon pet sezona, 1960. godine, prešao je u HNK, gdje je dostigao potpuno glumačko ostvarenje ulogama u velikim predstavama.

Među najznačajnijim su Molijerov „Građanin plemić“, „Demoni“ Fjodora Dostojevskog, „Ranjena ptica“ Marijana Matkovića, a posebno se istakao kao Horacije u Šekspirovom „Hamletu“. Iako je cijelim bićem živio za pozorište, široj javnosti je, ipak, poznatiji kao televizijski i filmski glumac. Upamćen je po ulogama u filmovima, dramama i TV serijama „Licem u lice“, „Kaja, ubit ću te“, „Nepokoreni grad“, „Doktor Mladen“, „Mačak pod šljemom“, „Prosjaci i sinovi“, „Oko“, „Debeli lad“, „Fiškal”, ”U registraturi”, a naročito po ulozi profesora u kultnoj seriji ”Velo misto”.

Pred kraj života osnovao je pozorišnu grupu i širom zemlje igrao Davida Štrpca, u Kočićevom „Jazavcu pred sudom“.

Neshvatljivo je ipak, da se ni jedna scena ili festival pozorišne umjetnosti ne zove po Uglješi Kojadinoviću, velikom glumcu, koji je za 46 godina života ostvario više nego mnogi drugi za cijeli vijek.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije