Gorana Arbutinu poznajem od kad sam počeo sebe detaljnije da upoznajem. Dijelili smo sudbinu banjalučkih gimnazijalaca. Studirali smo zajedno žurnalistiku. Putovali na ekskurzije. Danas smo kolege po peru, tastaturi. Ali Gorana nikad nisam doživljavao kao izbjeglicu. Čini mi se da dugo nisam ni znao taj podatak. Ili sam ga zagubio u memoriji. Znamo se, narodski rečeno, oduvijek. Ali za potrebe ove priče, uz kafu, dotakli smo se raznih, pa i onih nemilih scena iz sjećanja jednog dječaka.

– Brat, sestra i ja smo se brzo snašli u novoj sredini kao djeca. Zadirkivanja su bila, uglavnom, zbog naglaska ili pojedinih riječi koje smo, uz ono nekoliko kofera i torbi, donijeli sa sobom. Umalo da mi ne ostane nadimak „Tisuću“ – kroz smijeh započinje svoju priču Goran Arbutina, sportski novinar i sportski radnik.

– Međutim, i to je nestalo s vremenom, a akcenat više nemam, tako da danas niko iz govora ne može da provali da nisam iz Banjaluke. Inače, mentalitet ljudi u Banjaluci i ljudi s Banije je sličan. Domaćinski. Slušajući i poredeći priče rođaka i poznanika koji su izbjegli u Srbiju, vidim da smo mi mnogo toplije prihvaćeni ovdje nego što su oni tamo bili tih godina nakon rata – prisjeća se Goran prvih dana izbjeglištva.

– Džoni Štulić u pjesmi kaže „Nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem“ i to je to. Nije bitno da li sam rođen ovdje, već da li sam uradio nešto za ovaj grad, za ove ljude ovdje.

Goran je dugogodišnji novinar i urednik u banjalučkoj redakciji Portala Mondo. Intervjuisao je velike šampione raznih sportova. Često u svojim postovima na društvenim mrežama privlači pažnju Banjalučana. „Ja sam već 28 godina rođeni Banjalučanin“, rečenica je koja je ušla u gradski žargon.

– Za Banjaluku zaista mislim da je moj grad, bez obzira na to što neki ljudi, srećom u manjini, ne prihvaćaju najbolje one koji su došli.

Od Siska do Banjaluke

A on je u Banjaluku došao iz Siska. Čudio se nekim stvarima. Kao, na primjer, kako to da Banjaluka kao veći grad od Siska nema klizalište.

– Iz Siska smo izbjegli 1994. Iako su Srbi bili 15-ak kilometara od Siska, mi smo prešli 1.200 do 1.300 kilometara preko Slovenije, Mađarske, Srbije. Mijenjali smo kuću sa Hrvatima iz Banjaluke. Za vrijeme rata bilo je raznih situacija, provokacija i osuda i tada smo upoznali i dobro i zlo u našim komšijama s kojima smo do juče živjeli. Neke komšije su nagovarale djecu da nam govore “četnici”, s drugima smo bili u jako dobrim odnosima. I dandanas smo. Bio sam dijete, ne mogu da se sjetim svega što se dešavalo, ali iz priča mojih roditelja znam da su išli na redovne “informativne razgovore”, prolazili svašta na radnom mjestu. U Sisku nije bilo lako, a bukvalno si bio označen kao Srbin. U školskom svjedočanstvu koje smo dobijali na kraju svakog razreda, nakon imena i prezimena velikim slovima je prvo ispisana nacionalnost – Srbin. A mi to nismo krili i moji roditelji su se na popisu pred rat izjasnili kao Srbi. Bilo je to jako teško vrijeme, brojne srpske porodice u Sisku su preko noći nestajale. Ali, naravno, bilo je i dobrih ljudi. I čovjek je čovjek bez obzira na nacionalnost. Jedino što mi je žao što se sa svojim prijateljima nismo mogli ni pozdraviti, jer smo odlazili u tajnosti. Nikom nismo smjeli reći, jer pitanje je šta bi bilo s nama – nastavlja Goran bez ikakve gorčine, kao da opisuje sudbinu nekog drugog, a ne svoju i svoje porodice.

Usud je htio da se Goran u avgustu 1995. zadesi u Hrvatskoj Kostajnici. Tamo mu je živjela baka. Osjetio je sve ono što je snašlo ljude u kolonama u egzodusu. Njegova porodična kuća je jedno vrijeme bila svojevrsni prihvatni centar. Njegova porodica je spavala kod komšija da bi u njihovoj kući bilo više mjesta za prijatelje, rodbinu, komšije iz zavičaja. O tome šta se sve dešavalo tih dana u njegovoj kući, Goran bi mogao napisati knjigu. Danas u Sisak rado odlazi, ali samo kao turista. Prvi odlazak nakon rata pamti po tome da najboljeg prijatelja iz djetinjstva nije ni prepoznao. Ali poslije nekoliko minuta razgovora, prijateljstvo se nastavilo. Taj prijatelj mu je došao i na svadbu u Banjaluku.

Timski sport za timski duh

Gorana krasi velika energičnost i upornost koja se ovdje poslovično pripisuje svim Krajišnicima. Njegov rad s djecom u fudbalu i njihovoj socijalizaciji kroz sport nemjerljiv je doprinos za zajednicu.

– Potičem iz klasične radničke porodice. Roditelji su počinjali od nule, ja sam htio da im pomognem koliko mogu. Hvala Bogu, i brat i sestra i ja smo završili fakultete. Zasnovali smo porodice. Radimo poslove koje volimo. Od početka smo bili društveno angažovani. Čitav život imam tu ljubav prema fudbalu, igrao sam ga i kad sam došao u Banjaluku, a poslije sam i ostao u fudbalu kao neko ko vodi fudbalski klub. Urednik sam sportske redakcije portala Mondo u Banjaluci, a većinu slobodnog vremena poklanjam fudbalu kroz klub koji vodim. S prijateljima sam osnovao FK Rekreativo, trudeći se da pokrenemo nešto za djecu i mlade u naselju – kaže Goran.

I uspjeli su. 2009. godine osnovali su FK Rekreativo u banjalučkom naselju Česma koje broji preko 5000 ljudi, među kojima ima mnogo Srba izbjeglih iz Hrvatske. Prošlo je samo nekoliko godina od izgradnje dječjeg igrališta do situacije kada su pioniri Rekrerativa putovali u La Masiju da igraju protiv vršnjaka iz FK Barselona. Putovali su oni i u Švajcarsku, Zagreb, Beograd…

– Trudimo se da toj djeci omogućimo da putuju, vide nešto novo, upoznaju gradove, drugačije ljude, kulture. Kada smo vodili djecu u Barselonu, od dvadeset i jednog djeteta, samo je jedan dječak negdje putovao, i to u Sarajevo. Meni je lično bilo drago i kada smo brat i ja odveli djecu iz Banjaluke u Zagreb da igraju protiv Dinama. Nas dvojica smo isto tako prije 25 godina išli sa Segestom da igramo protiv velikog Dinama – sad već sa dozom sjete priča Goran.

Više og igre

Koliko god bila otrcana fraza o fudbalu kao najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, postoje ljudi kojima je ova igra mnogo više od sporta. Za Gorana je i opsesija i terapija. On i brat su počeli trenirati u sisačkoj Segesti. U Banjaluci su promijenili nekoliko klubova. A samo prema jednom klubu ljubav jača s godinama.

– Otkad znam za sebe, navijamo za Crvenu zvezdu i ona je mnogo više od običnog kluba, posebno za nas Srbe iz Hrvatske. Svi Srbi koje sam znao tamo su navijali za Zvezdu. To se nekako podrazumijevalo. Postoji i jedna nevjerovatna anegdota iz osnovne škole tada. Bio sam četvrti razred. Kraje maja otišao sam na školsku ekskurziju u Pulu. Upravo tada Zvezda je igrala finale Kupa Evropskih šampiona u Bariju, a mi smo to gledali preko TV-a u sobi naše učiteljice koja je bila Srpkinja i koja nam je dozvolila da gledamo finale. Već narednog dana u odmaralištu Ferijalnog saveza Jugoslavije u Puli, gdje smo bili smješteni, sklepana je nekakva bina i morali su svi razredi da pripreme nešto da nastupaju povodom tek proglašenog Dana nezavisnosti Hrvatske. Mi Srbi iz razreda smo izašli na binu i otpjevali himnu Crvene zvezde. „Mladići borovi devojke jele, bore se pošteno za crveno-bele…“, pjevali smo iz sveg glasa, bili smo klinci od 10 godina, nismo vjerovatno ni shvatali šta se dešava. Samo smo znali da volimo Zvezdu. Kasnije te godine, kada je Zvezda u Tokiju osvojila titulu svjetskog prvaka, utakmicu smo krišom gledali na TV-u u ranim jutarnjim časovima. Ali nismo smjeli da pričamo o tome. Tvoj tim je prvak svijeta, a ti ne smiješ da se raduješ. Bar ne pred drugima – govori Goran.

Njegova profesija, vođenje kluba i navijačka strast stopile su se u ovu igru. Ili je fudbal bio njihovo ishodište. Svejedno je. Teško je to sad razmrsiti, a kamoli razdvojiti.

– Fudbal je ostao za mene važna stvar i možda me predodredio i u profesionalnom smislu. Urednik sam sportske redakcije portala „Mondo“ u Banjaluci, a većinu slobodnog vremena poklanjam fudbalu kroz klub koji vodim.

Fudbalski klub Rekreativo ima prijatelje u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Oni aktivno prate njegov rad. U Istri je njihov pobratimski klub NK Marušići. A posebnom emocijom su vezani za NK „Petrova gora“.

– A to je tek tema. Bili smo u gostima kod njih u Vojniću i dočekali ih u Banjaluci. Te utakmice i ta druženja su prerasla u prava prijateljstva. Ništa tako snažno ne povezuje ljude kao sport. Fudbal jednostavno ne poznaje granice. Kada nešto radiš čistog srca i s dobrom namjerom, tada se dešavaju lijepe stvari. Evo još jednog primjera. Gradili smo dječje igralište u Banjaluci. Prvi je uskočio i pomogao prijatelj koji je odselio iz Banjaluke u Zagreb. Iz Čakoveca nam je u Banjaluku dovezao tobogan i poklonio – završava svoju priču Goran.

 

 

 

*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije