Kaže se u narodu da je život nekome majka, a nekome maćeha. Ova poslovica mogla bi se slobodno odnositi na princezu Jelisavetu Karađorđević, kao i na njenog oca, kneza Pavla Karađorđevića, kojeg historija poznaje kao čovjeka koji je 1941. podržao Trojni pakt s nacističkom Njemačkom. Čitavu tu dramu porodice Pavla Karađorđevića, od potpisivanja tog fatalnog pakta, kasnijeg izgona te familije u Afriku, zabrane komunističkih vlasti da se vrate u Jugoslaviju i višedecenijskog egzila između Evrope i Amerike, opisala je Jelisaveta Karađorđević u knjizi „Tamo daleko“ (Vukotić Media Beograd), koja svakako predstavlja vrijedno historijsko svjedočanstvo o burnim vremenima XX. vijeka. Naime, knez Pavle Karađorđević bio je nakon ubistva jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. godine primoran da preuzme brigu o upravljanju Jugoslavijom, jer kraljev nasljednik, sin Petar, u to je vrijeme bio još maloljetan. Od te 1934. godine do početka Drugog svjetskog rata, u vremenima koja su najavljivala svjetsku katastrofu, knez Pavle je na sve načine pokušavao da održi Jugoslaviju na okupu. Smijenio je pronjemačkog predsjednika vlade Milana Stojadinovića i s Hrvatskom seljačkom strankom uspio je uglaviti tzv. sporazum Cvetković-Maček i unutar Jugoslavije stvaranje banovine Hrvatske. Ali, sile rata bile su vrlo moćne, smrtonosne i uništavajuće: Njemačka je htjela pošto poto pokoriti čitavu Evropu i u toj slagalici Hitleru je trebala Jugoslavija kao sigurna zona za širenje na jug i istok.

Knez Pavle je vrlo dugo bio tvrd orah u pregovorima s Hitlerom, ali na kraju dana bio je svjestan nemoguće pozicije: „Ako pustimo Nemačku da uđe u Jugoslaviju, propali smo, a ako ih ne pustimo, takođe smo propali“, govorio je. Podržao je taj pakt, kako je sam rekao, da bi dobio na vremenu da stigne oružje od Britanaca i da se pripremi obrana protiv nacista. Britansko oružje nije stiglo i vremena za obranu nije bilo. U Beogradu je dva dana nakon potpisivanja tog pakta, 27. marta 1941. godine izveden vojni puč, a knez Pavle i njegova porodica bili su u pratnji službenika britanske ambasade u Beogradu – ekspresno protjerani u Keniju. Nakon toga je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju i stvorena je ustaška NDH. U njoj je sudbina stotina hiljada Srba bila zapečaćena i jugoslavenska katastrofa koju je knez Pavle pokušavao da spriječi mogla je da počne…

Čitamo u knjizi kako Jelisaveta Karađorđević pita svog oca: „Tata, novine pišu sve najgore o tebi a moja školska drugarica kaže da si ti fašista. Zašto smo mi ovde u Africi i kada ćemo da idemo kući?“ Naslov knjige „Tamo daleko“ u stvari ima dvostruko značenje: „tamo daleko“ je ta kuća u Beogradu za kojom je čeznula djevojčica Jelisaveta, upravo zato što je „tamo daleko“ bilo i potucanje od nemila do nedraga, kako je ona i njena porodica živjela čitav život.

Tri vrijedne komponente ima ova knjiga, koja predstavlja neku vrstu kombinacije između dnevnika i autobiografije: u svemu što piše, od perfidnih političkih igara svjetskih sila do vlastitih intimnih brodoloma, Jelisaveta Karađorđević je potpuno otvorena i iskrena do kraja. Drugo, u knjizi vidimo da ona nikada nije odustala od teškog i preteškog posla dokazivanja istine o onome što se zaista dogodilo u trenutku tog puča 27. marta 1941. godine, kao i u ispravnost djelovanja njenog oca. Knez Pavle Karađorđević, konačno je posthumno rehabilitiran svih osuda, krajem 2011. godine odlukom nadležnog suda u Beogradu, te je tako konačno postao potpuno nevina osoba.

U javnosti danas i dalje traju natezanja o Trojnom paktu i o tom puču, ali iz autobiografije Jelisavete Karađorđević barem je nekoliko stvari jasno: knez Pavle iz srpske dinastije Karađorđević, po definiciji, nije mogao biti nikakav kolaborant s nacistima, nego čovjek koji je u nemogućoj situaciji htio spasiti stotine hiljada života u Jugoslaviji, koji su upravo bili izgubljeni u poklicima na beogradskim ulicama tog 27. marta: „bolje rat nego pakt“, „bolje grob nego rob“. Jelisaveta Karađorđević navodi nadalje da taj puč nije bio nikakva „volja naroda“, pogotovo ne Komunističke partije koja je tada slušala direktive iz Moskve, nakon sporazuma Hitler-Staljin, nego je taj puč bio rezultat tajnog plana britanske obavještajne službe i grupe korumpiranih i potplaćenih srpskih oficira. „Izdali su me i Britanci i Srbi“, navodi princeza Jelisaveta riječi svoga oca, kneza Pavla. Taj politički dio autobiografije važan je zato da pokaže da Drugi svjetski rat nije bio samo oslikani herojski pejzaž borbe dobrih momaka protiv onih loših, nego je to bila svjetska tragedija, umiješana od sijaset neprincipijelnih koalicija moćnika iz krajnje perfidnih razloga. Iz čitave autobiografije osjeća se ogroman prezir prema britanskoj politici u Drugom svjetskom ratu, koja ne samo da je uništila život jedne kraljevske porodice, nego i živote miliona ljudi na Balkanu, smatra autorica Jelisaveta Karađorđević. Konačno, u ovoj knjizi se navode činjenice o kojima se možda najmanje zna, koje nisu toliko spektakularne, ali koje su neizmjerno važne: život Jelisavete Karađorđević bio je mnoge decenije posvećen humanitarnom radu, prvo oko pitanja globalne zaštite čovjekove okoline, a onda i u post jugoslavenskim ratovima kada je pomoć bila potrebna desetinama hiljada nevinih izbjeglica.

Knjigu „Tamo daleko“ Jelisavete Karađorđević treba čitati kao svjedočanstvo jedne žene kojoj su život i sudbina dodijelili usamljenost i razočarenje, a ona je životu i sudbini uzvratila hrabrom solidarnošću s ljudima u nesreći i nesebičnom borbom za istinu i pravdu.