fbpx

U srijedu, 16. septembra, kardinal i državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin zaredio je mons. Antu Jozića (Trilj, 16.1.1967.) za nadbiskupa, kojeg je Papa imenovao za novog apostolskog nuncija u Bjelorusiji. Svečanost je upriličena u novoj župnoj crkvi Svete obitelji Gospina prasvetišta u Solinu (kojeg s pravom valja smatrati središnjim kršćanskim mjestom među Hrvatima). Kardinal Parolin se sastao i s članovima Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u Splitu. Drugi čovjek Svete Stolice je progovorio i o Alojziju Stepincu.

Upitan od novinara kada će doći do proglašenja Stepinca svetim, Parolin je, ne jednom, već tri puta rekao: „u Božje vrijeme“. To znači da Sveta Stolica ne kani žuriti, već će sačekati plodove suradnje i povjerenja Hrvata i Srba, osim što će, kako je i red, pričekati (i to dovoljno dugo) da istražitelji koji će zaroniti u otvorenom i digitaliziranom arhivu pontifikata pape Pia XII, kažu što se tu ima još reći. Mnogo je pitanja otvoreno tijekom jednogodišnjeg rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu, koja se tiču odnosa Svete Stolice i Stepinca prije Drugog svjetskog rata, nakon njegova početka, osobito za trajanja NDH, nakon kraja rata i sve ostalo vrijeme, od utamničenja do smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala.

Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja

Da bi, valjda, konačno stvar bila kristalno jasna Crkvi u Hrvatskoj (i u BiH) te opet bilo poručeno na indirektan način Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kardinal Parolin je za Glas Koncila u intervjuu koji je s njim vođen dok je boravio u Dalmaciji, rekao još i ovo: „Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju“. Dakle, gospodo iz HBK, posvetite se dijalogu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, inače, poručuje vam Papa, vama nije stalo do Stepinca!

Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina?

Odluka pape Franje da udovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koji je izrazio negodovanje zbog najave koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu: formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala donijeti inače „nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu“, odnosno pozabaviti se „ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo“, izazvale su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.

U posjedu sam pisma koje je u Vatikanu 8. aprila 2015. potpisao spomenuti kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku HBK, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, u kojem se jasno vidi da zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću.

Propovijed zagrebačkog nadbiskupa održane u svetištu na Trsatu u Rijeci 30. augusta 2015. prilikom slavlja 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske kada je kardinal Josip Bozanić iznio kronologiju Stepinčeve beatifikacije i dovršetka procesa kanonizacije, izazvala je isto pomutnju jer je Bozanić kazao da je Papina gesta stavljanja Stepinčeve kanonizacije na čekanje „bez presedana“, premda je Bozanić tada dodao da je Papina gesta i „ekumenska“.

Pismo koje posjedujem otkriva (već sam ranije o tomu pisao) da razlozi za dramu nisu postojali, da su članovi episkopata poštivali interes javnosti i da su se, još jednom, odlučili za stvaranje kuloarske javnosti odnosno da nisu odmah, što je jasnije moguće, pojasnili svima što se događa.

U pismu nadbiskupu Puljiću, kardinal Parolin otkriva, među inim stvarima, da je kardinalu Bozaniću još u oktobru 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini koraci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom. „To će sudjelovanje u Komisiji“, napisao je Parolin Puljiću, „biti znak dobre volje koje će doprinijeti budućim koracima na ekumenskome putu“. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca ali, iako se želi da se to dogodi „brzo“, to se mora zbiti „u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika“!

Kardinal Parolin, što je jako važno istaknuti, 8. aprila 2015. pojašnjava nadbiskupu Puljiću što se točno dogodilo između vatikanske diplomacije i patrijaršije, o čemu je 24. februara te godine u Beogradu kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, govorio s patrijarhom Irinejem (te mu predao Papino pismo datirano 19. februara 2015., op. D.P.) te moli predsjednika HBK da obavijesti ostale članove episkopata o sadržaju komunikacije i da svi (nad)biskupi prihvate Papinu inicijativu.

Katolički (nad)biskupi i njihovi urednici (od tadašnjeg urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića na dalje), jer to nalaže etika dobre komunikacije i dobrog pastorala, trebali su, u znak poštivanja kako vlastitih vjernika tako i drugih vjernika i naroda i etničkih manjina (Židovi, Srbi, Romi…), sve pojasniti, urbi et orbi, dakle, na vrijeme, bez da se manipulacijama hrane antisrpska raspoloženja: što je sve izneseno i s koje je strane bilo što izneseno.

Kardinal Koch je, pisao je kardinal Parolin nadbiskupu Puljiću, ostavio dokument Questione della canonizzazione del Beato Card. Alojzije Stepinac nel contesto dei raporti reciproci fra la Chiesa cattolica e la Chiesa serbo ortodossa (Pitanja u vezi kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca u kontekstu međusobnih odnosa Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve), dokument koji uzima u obzir opažanja patrijarha Irineja u pismu (prvo) poslano papi Franji. Taj se dokument na talijanskom jeziku (koji također posjedujem) dostavlja i nadbiskupu Puljiću (da se vidi točno kako Sveta Stolica informira patrijaršiju u Beogradu, pa se i tu vidi da Zagreb nije bio mimoiđen (kako je ustvrdio Glas Koncila).

Sve je dakle nabrojano, cijeli proces beatifikacije do zaključenja procesa pred samog čina kanonizacije, kako to inače čini pedantna vatikanska diplomacija (koju Kaptol nepotrebno u Glasu Koncila optužio za komunikacijski nered), ali se dodaje ono što je ključno i što je trebalo biti saopćeno cijeloj zainteresiranoj javnosti: budući da je slika i uloga nadbiskupa Stepinca bila „predmet polemika, ali i instrumentalizacija“, činilo se da je potrebno ponovno ali objektivno provesti povijesno čitanje kako likova tako događaja prošlosti ali kako bi „dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjem milosrđu“.

Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da se (piše Parolin Puljiću), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, „čini prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije“.

Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej 2000., i ovom prilikom, kada je kardinal Parolin opet bio u Hrvatskoj i opet progovorio o Stepincu, želi i očekuje da taj proces doprinese „čišćenju memorije“ (kako kod katolika tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa obaju crkava (ali i Vatikana s cijelim pravoslavnim svijetom).

SPC najviše smeta što, nažalost, kardinal Stepinac „nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana“

SPC je izrazila negodovanje jer je (kako stoji u prvome pismu patrijarha Irineja papi Franji) „kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vođstvo i višestruko učestvovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije. Dok danas sve civilizovane nacije i istorijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Evrope’ i upravo te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.“

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac „nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…“.

Ukratko, SPC ne može prijeći, da i to pojasnimo, preko enciklike pape Pija XI Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički, ali da se zbog toga kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje „njegovog mesta u istoriji, pogotovu ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, vaskolikim simbolom stradanja više od milion pravoslavnih Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu (i to treba preispitati, op. Drage Pilsela), u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji“.

SPC je upozorila papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalagao za poštovanje njihovog „dostojanstva“ u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute „mjere“ znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. „Ako se ne radi o cinizmu“, pisao je patrijarh Papi, „sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom“.

Papa Franjo nije mogao, jednostavno nije mogao prijeći preko toga. U drugom pismu Papi patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja (mješovite) Komisije, moli da njen rad bude obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavještava papu Franju da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći za duhovni doprinos cijelom procesu, jer kao i Vatikanu, i SPC-u je stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva. Da, točno je, patrijarh je zamolio papu Franju da Stepinčevu kanonizaciju „skine s dnevnog reda i prepusti nepogrešivom Sudu Božjem“. Da, točno je, argumenti SPC su bili toliko uvjerljivi da ih papa Franjo nije mogao ignorirati.

Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada (to je ta sintagma kardinala Parolina „u Božje vrijeme“), ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvima kakvima je želio da budu i pokojni kardinal Franjo Kuharić i pokojni patrijarh Pavle: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici. „Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice“ (iz pisma HBK 1. maja 1995.).

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: „Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“ (isto).

To bi, poštovani čitatelji, bio plod predložene, oformljene Komisije o Stepincu, to bi bio plod njena rada. To je ono što se sada traži. To je ono što strahovito nedostaje. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email