Povjesničar i istraživački novinar Sven Milekić danas je asistent pri Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci i član je Centra za istraživanje holokausta i genocida na jugoistoku Evrope, pri istom fakultetu. Njegov istraživački i akademski rad fokusiran je na načine pamćenja i komemoriranja ratova na prostoru bivše Jugoslavije iz 1990-ih. U tom smislu Sven Milekić je vrlo upućeni sugovornik za pitanje koje danas potresa Hrvatsku: odakle odjednom tolika provala animoziteta ratnih veterana i veteranskih udruga, kao i jednog broja mladih, prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kada je ta zajednica danas prilično malobrojna i okuplja ljude uglavnom starije životne dobi?

Stavovi hrvatskih ratnih veterana su u pravilu glasniji nego stavovi u drugim slojevima stanovništva. Kako njihovi nazori izgledaju danas?

Teško je dobiti dojam što prosječni hrvatski ratni veteran misli. Drugo, brojka od 500 tisuća branitelja je prenapuhana, prema izjavama samih branitelja, bivših generala, ministara, zastupnika u Saboru. To iz političkih razloga nitko danas ne želi razrješavati, ali ako bismo tu brojku i prepolovili, ta struktura ratnih veterana je puno heterogenija nego što ljudi misle. Imate među njima i desničara i ljevičara i običnih ljudi i intelektualaca. Istraživanja Dragana Bagića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zajedno s Krunom Kardovom i Mislavom Škacanom, pokazuju da ratni veterani naginju udesno i to nije ništa čudno. I u drugim državama, u Americi i drugdje, veterani naginju udesno prema samorazumijevanju da su se borili za svoju državu, premda bi po svojoj vrlo često skromnijoj socijalnoj situaciji trebali biti skloniji lijevoj poziciji.

Što su ključna pitanja hrvatskih ratnih veterana?

Kod njih je prisutno to „nacionalno pitanje“, koje je kod nas kompleksna kategorija, jer ona uključuje i etničko i religijsko pitanje. Ako su obični ratni veterani prema istraživanjima okrenuti blago udesno, takva ista istraživanja pokazuju da su članovi hrvatskih braniteljskih udruga okrenuti još više udesno. Ali, presjek političkih stavova u braniteljskim udrugama ne predstavlja presjek stavova njihovih članova, jednako kao što presjek stavova političkih stranaka u Hrvatskoj ne predstavlja presjek stavova njihovih glasača. Kod prosječnih ratnih veterana događa se da oni svoje ratno iskustvo promatraju kroz sadašnje događaje: ako su razočarani sadašnjim stanjem u državi, onda oni imaju još negativnije mišljenje o onome što se događalo u ratu i svojem sudjelovanju u njemu. Oni su traumatizirani i svojim ratnim i poslijeratnim iskustvom. Lajtmotiv svih veterana i u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji, ali i drugdje u svijetu uvijek je isti: za što smo se mi borili? Razna ulična događanja svih ovih godina, u kojima su sudjelovali i veterani, povezana su s političkom situacijom, ali i s pitanjem da li je HDZ na vlasti ili u opoziciji.

Akcije bijesa

Kako vidite akcije ratnih veterana prošlog ljeta, koje ljudi ironično zovu i „zabraniteljsko“ ljeto?

Te veteranske udruge su pokušavale, ponegdje i uspjele, zabraniti neke kulturne događaje, proglasivši ih politički ili etnički sumnjivima i njihova akcija bila je neka vrsta poruke HDZ-u za učvršćivanjem vlasti, uz fantaziju da „neprijatelj nikad ne spava“. Objektivno, njihove akcije predstavljale su slavinu za ispuštanje bijesa. Ali, s druge strane, s obzirom na to da tih braniteljskih udruga, formalnih i neformalnih, u Hrvatskoj ima puno, na tom tržištu veterana svatko pokušava plasirati svoje ideje i bori se za svoju vidljivost i utjecaj. Netko se priklanja HDZ-u, netko provocira HDZ, netko zastupa nacionalno populističku retoriku, a onda netko i udara po nacionalnim manjinama.

Čini se da kod veteranskih udruga postoji stalni prigovor da domoljubna temperatura u društvu nije na dovoljnom patriotskom nivou. Kako to objašnjavate?

Ponavljam, među veteranima i njihovim udrugama nije uvijek jasna razlika što je stvarni stav a što politički nastup, da bi se postigli određeni ciljevi. S treće strane velika nepoznanica mnogim veteranima, s obzirom na to da se od 90-ih mnogo toga promijenilo, jest što je to zapravo nova Hrvatska, u odnosu na onu kada su oni otišli u rat. Tuđman je postavio princip koji nije omogućavao prigovor i on je glasio: „Imamo Hrvatsku i mi ćemo sami o njoj odlučivati“, a što je ta država po sadržaju o tome ćemo kasnije.

U čemu je zamka ovakvog slogana?

S obzirom na to da je nacionalni osjećaj po definiciji neuhvatljiv onda, u taj osjećaj možemo upisivati što hoćemo, ali s druge strane onda svatko može biti i razočaran. U toj neuhvatljivosti osjećaja „što je to Hrvatska“, rađaju se mnoge fantazije, a među njima, mora se priznati, jako je vidljiv snažni etno nacionalizam. Pri tom te najžešće udruge ni ne moraju biti najveće: udruga veterana koja je zabranila ljetni festival u Benkovcu je lokalna udruga. I konačno, među tih sijaset udruga vladaju vrlo često formalno neformalni odnosi i onda se teško može razlučiti tko vuče konce, tko naređuje, a tko radi na terenu. Tu postoji također i fenomen koji postoji svugdje, pa tako i među ratnim veteranima: članstvo veteranskih udruga može biti i politički umjereno, ali ono neće kritizirati radikalne stavove vodstva, radi mira u kući.

Mnogi ljudi su nakon ljeta 2025. rekli da je sada gore nego 1995., dok je rat još trajao. Zašto je to tako?

Treba reći da mnogo mladih ljudi koji ne znaju što je rat, jer su rođeni poslije njega, a sada nose crne kapuljače, odrastaju u današnjoj etno nacionalističkoj perspektivi. Kada sam radio istraživanje među starim hrvatskim ratnim veteranima koji se sjećaju Jugoslavije, njihovi stavovi jesu bili nacionalistički, ali nisu bili baš sasvim radikalni. Oni kažu da su se borili za Hrvatsku, ali da nije bilo baš sve tako loše u toj bivšoj državi. Neki njihov susjed jest bio Srbin, ali nije bio loš čovjek. Današnji mladi nemaju iskustvo života sa Srbima, jer Srba nakon Oluje danas na žalost više i nema. Oni imaju tek sliku nekog Srbina o kome su čuli od drugih, negativnu projekciju, doslovno utvaru, ali nemaju iskustva živih ljudi srpske nacionalnosti, s kojima bi popili kavu i onda vidjeli što misle oni o Srbima i Srbi o njima. Mnogo današnjih mladih je odgajano u nacionalističkoj atmosferi i to je njihova možda jedina socijalizacija.

U psihologiji postoji i pojam „transfera nezadovoljstva“…

Da, puno mladih u Hrvatskoj nezadovoljno je životom u toj polu periferiji EU, bez obzira na slobodu kretanja i mogućnost zapošljavanja. Ti mladi su frustrirani, jer osjećaju da toj Evropi u kojoj su oni na rubu, nisu dorasli. Oni žive ovdje u nekoj neodređenoj situaciji, kada im se čini da nešto staro umire, a novo se još nije rodilo. Ljudska psiha je naprosto podložna najrazličitijim promjenama i fantastičnim interpretacijama.

Kakve su današnje šanse za mlade u Hrvatskoj, između uskih etno nacionalističkih uvjerenja koje su im prenijeli stariji i širih perspektiva modernog društva?

Nedavno istraživanje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, čiji je autor Bartul Vuksan Ćusa, u stanovitoj mjeri razbija tu famu da su današnji mladi skroz neinformirani i desno orijentirani. Istraživanje pokazuje da su životni stil, primanje informacija i pažnja mladih – rasuti i segmentirani. To je šum različitih informacija koje mladi primaju, tako da nije sigurno koliko mladi mogu stvoriti o ičemu neku koherentnu sliku. Pogotovo to važi za kompleksnije kategorije kao što su multikulturalnost, različiti etniciteti, mješovite višenacionalnosti, supkultura, polivalentnost izražavanja.

Izmišljanje prošlosti

Kako glasi formula svakodnevnog života kod mladih u Hrvatskoj?

Današnja formula među mladima glasi „sve može proći“ što možda i nije loše, jer mogu slušati modernu glazbu u rasponu od 40 godina i dosta su pragmatični i žele se socijalizirati gdje god se nalazili. Nacionalizam oni često doživljavaju i kao jedan od stotinu stavova koje čuju u toku dana. U tom smislu velike raspršenosti mladih, jako je teško reći kako će mlade generacije izgledati u budućnosti. Karakteristika budućnosti u ovom trenutku, ne samo za mlade, jest da je ona potpuno otvorena.

Prošle godine smo vidjeli veliki angažman veteranskih udruga oko zabrane festivala ili ometanja priredbi srpske zajednice u Hrvatskoj. Zašto su Srbi glavna tema tih udruga, premda srpska zajednica u Hrvatskoj predstavlja brojčano vrlo skromnu manjinu?

Za ovakvu vrstu pojave uglavnom postoje propagandno politički razlozi. Srbi u Hrvatskoj su na žalost stavljeni u neku vrstu geta i oni su tema i onda kada fizički nisu prisutni. To je onaj fenomen koji počinje pitanjem: da li ima antisemitizma bez Židova? Ima. Srbi danas, bez obzira na to koliko ih realno ima, predstavljaju političku fatamorganu i koriste se kada nekome na političkoj sceni oni trebaju kao razlog za bilo što. Recimo danas se na desnici maše sa brojkom srpskih centara za kulturu u Hrvatskoj, s novcima koji se izdvajaju za njih, iako realno govorimo o večerima poezije, folkloru i izložbama lokalnih slikara.

Danas se na desnici maše sa brojkom srpskih centara za kulturu, s novcima koji se izdvajaju za njih, iako realno govorimo o večerima poezije, folkloru i izložbama lokalnih slikara

Što bi rekao Hegel, ako je nešto istina, tim gore po istinu…

Na primjer, ako se iz državnog budžeta izdvaja za srpska kulturna društva, onda su oni dežurni krivci za socijalne probleme na hrvatskoj strani, premda ta etnička hrvatska većina neće tako glasno postaviti pitanje zašto se izdvajaju sredstva za kupovinu ratnih aviona, za hrpu besmislenih projekata i slično. Konačno, rat još uvijek postoji kao simbolički nulta godina postojanja Hrvatske. Tako da je Hrvatska danas i dalje etnički podijeljeno društvo, poput recimo Sjeverne Irske: u Belfastu ne razgovaraju ljudi udaljeni jedni od drugih dvije ulice, jednako kao i u Vukovaru.

Kako se barata nacionalizmom?

Kao što sam spomenuo, vlast koristi nacionalistički naboj kao ispušni ventil: netko drugi će umjesto te vlasti izbacivati najekstremnije parole, a onda će ta ista vlast te parole vrlo blago kritizirati. Nedavno je Ministarstvo obrazovanja preporučilo priručnik iz povijesti za nastavnike, koji doduše nije obavezan u nastavi, u kojem se navode pedagoški načini u borbi protiv antisemitizma. Tako se nastavnicima preporučuje da se učenicima ne dopušta korištenje „za dom spremni“, jer taj pozdrav funkcionira kao neonacistički znak poricanja Holokausta, dakle genocida nad Židovima. U skladu s evropskim utvrđenim narativom borbe protiv antisemitizma, s priručnikom se želi reći „eto i mi se zalažemo za borbu protiv holokausta“. Uzvik „za dom spremni“ se, ispravno, koristi kao primjer antisemitskog slogana, ali se propušta naglasiti da to funkcionira i kao govor mržnje prema Srbima i Romima, također žrtava ustaških genocidnih politika. Antisrpska retorika je gotovo nezamisliva bez „za dom spremni“ parole. Čitavo vrijeme država pliva po srednjem kursu, a desnici prepušta antisrpsku retoriku. Država će poslati policajce ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu da rastjera mladiće u crnim kapuljačama, ali će premijer doći pozdraviti Tompsona dan prije njegovog koncerta.

Država će poslati policajce ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu da rastjera mladiće u crnim kapuljačama, ali će istovremeno premijer doći pozdraviti Tompsona dan prije njegovog koncerta

Koliko traje etnička mržnja, kako se ona liječi i kada nestaje?

To je dosta teško pitanje. Etnička mržnja jest kao neki loš fast fud koji se podgrijava više puta i onda u pravilu postaje odvratan. Tako je i ova etnička mržnja među južnoslavenskim narodima koja se puno puta podgrijavala u ovih 35 godina, naravno i ranije, danas na neki način postala apsurdna. S druge strane, ona formula „vrijeme liječi sve“ možda je djelotvorna na individualnom nivou. Na kolektivnom nivou sve veći protok vremena radi više za mržnju, a ne protiv nje: više nema direktnih svjedoka, ljudi se više ne sjećaju tako kao prije, mogu se izmišljati nove situacije iz prošlosti, koje možda uopće nisu postojale. Nove fantazije podgrijavaju stare rane. U vezi 90-ih, ljudi su naprosto nacionalizirali svoje vlastito sjećanje. Teško je reći što će biti dalje s nacionalnim animozitetom kod Hrvata, Srba i ostalih u ovim krajevima. Bit će i dalje uspona i padova, vezano za politički marketing, ali previše optimistično bi bilo reći da će ti animoziteti nestati.