„Sablast privatnog obrazovanja kruži Hrvatskom“ – tako bi se ukratko mogli opisati rezultati ljetnog upisnog roka na visoka učilišta prošli tjedan, koje je objavila Agencija za znanost i visoko obrazovanje. Po njima se, uz već tradicionalni nastavak trenda sve manjeg općeg interesa za upisivanje fakulteta, primarno ističe nezanemariv rast broja maturanata koji su aplicirali na privatna učilišta. U kombinaciji s prije nekoliko godina provedenim istraživanjem EduCentra, po čijim je rezultatima čak 40% ispitanika potvrdilo kako bi upisalo privatni fakultet kad bi im financijske mogućnosti to dopuštale, postaje jasno kako se pojam privatnog, shvaćenog kao samorazumljivo kvalitetnijeg od onog državnog/komunalnog/javnog, dosad već općeprihvaćen prilikom govora o zdravstvenoj skrbi, postupno, ali neumoljivo širi i na javno mnijenje o školstvu. Pored toga što osnaživanje privatnih službi u obrazovanju sam po sebi znači i trijumf onih koje generiraju ekskluzivnost, pa tako potiču dalje raslojavanje društva po ekonomskoj osnovi, svijest o ovoj činjenici doima se posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da one koincidiraju s godinom u kojoj bi se trebala obilježavati 15. godišnjica najprije zagrebačke, a potom i hrvatske te internacionalne studentske blokade nastave na sveučilištima s ciljem ostvarivanja prava na besplatno visoko obrazovanje za sve.

Cash & carry učilišta

Povezivanjem ovih podataka s ovogodišnjim, dosad u najvećoj mjeri poražavajućim rezultatima državne mature, nije teško zaključiti kako će sve veći broj maturanata koji ne zadovoljavaju kriterije znanja za upis javnih fakulteta postupno generirati i veći broj onih za koje će obitelji tom problemu doskočiti financiranjem studiranja na privatnima. S obzirom na to da velik broj visokih učilišta ove vrste djeluje po sistemu cash & carry, stavljajući kriterij plaćanja školarine znatno iznad onoga pokazanog znanja, pri čemu neka od njih kao preduvjet za upis ne zahtijevaju čak niti položenu državnu maturu, a potom i unutar vlastitog sustava naobrazbe prihvaćaju nižu razinu znanja studenata u odnosu na ona javna, hrvatski obrazovni sustav očito će se u skorijoj budućnosti, osim s problemom hiperinflacije odlikaša u školama, suočavati i s hiperinflacijom fakulteta nastalih iz potrebe za spašavanjem onih maturanata koji su se spremni financijskim putom iskupiti za nemogućnost upisivanja javnih sveučilišta. Dakako, samorazumljivo je da će i među studentima privatnih, jednako kao i javnih fakulteta, uvijek postojati oni koji će se isticati trudom i radom oko svog studija, baš kao i onih suprotnih, pri čemu će prvi u pravilu bolje prolaziti u obje vrste fakulteta, no problem privatnih visokih učilišta ionako se tiče isključivo sustava njihove organizacije i promocije sadržaja, a ne njihovih krajnjih korisnika. Stoga je još jedna poražavajuća činjenica to što je samoj studentskoj populaciji svijest o nedostacima privatnih u odnosu na javne fakultete vrlo slabo razvijena.

„Prednosti“ studiranja na privatnim fakultetima

Sagledaju li se, međutim, svi oni aspekti studiranja na privatnim učilištima koji se uobičajeno navode kao prednosti, moguće je doći samo do niza njihovih nedostataka u odnosu na javne fakultete. Primjerice, školovanje na privatnim se učilištima odreda promovira kao manje stresno, pa zato i otvorenije za mogućnost paralelnog studiranja i rada, ali uvijek na način da se studij pritom predstavi kao sporednu stavku nalik kakvoj večernjoj školi te posljedično prouzroči lažno svijest o tome kako položaj studenta sam po sebi ne može biti shvaćen kao zanimanje. U tom smislu promotivna strategija gotovo svih privatnih fakulteta funkcionira tek kao pokušaj potvrđivanja teze o studiju kao neophodnoj formalnosti koja postoji isključivo zbog pečatiranog papira koji se na njegovom kraju dobiva, a pri čemu je do njega moguće doći na teži (javni) ili lakši (privatni) način.

Isto se tako u pravilu navode benefiti od manjeg broja studenata na privatnim fakultetima zbog kojeg navodno dolazi do bolje interakcije njih međusobno te njih s predavačima što dovodi do lakšeg svladavanja gradiva. Stoga vrijedi podsjetiti kako je, osim što se jednako tako i na javnim sveučilištima mogu pronaći brojna usmjerenja koja primaju male, ponekad čak jednoznamenkaste brojeve studenata godišnje, i na javnim fakultetima održavanje individualnih konzultacija na minimalno tjednoj bazi obveza svakog predavača, kao i da se seminarska nastava ondje uvijek izvodi u manjim grupama, baš kao i mentorske radionice koje prethode izradi diplomskog rada, a čiji se sadržaj i forma velikim dijelom oblikuju i na individualnim konzultacijama. Isto tako, manji broj studenata u predavaonici ni po čemu ne jamči da će, u slučaju obrađivanja zahtjevnijega gradiva, predavač stići svakome dati dodatna pojašnjenja, budući da većina profesora osmišljava predavanja na način da traju jednako duljini predviđenog termina u koji nije uključeno i ponavljanje. No čak i ukoliko bi to bilo izvedivo, nastavni bi proces bio usporen na razinu najslabijih studenata čime bi se kočio napredak onih prosječnih ili naprednih. Nadalje, veći broj studenata na javnim fakultetima znači i veći broj predavača, pa tako i veći broj područja za koja studenti mogu pronaći specijalizirane osobe, pri čemu se i u globalu može govoriti o stručnijem nastavničkom kadru upravo zbog njihova rada s velikim brojem studenata koji je svakako prednost i pored viših kriterija koji moraju biti zadovoljeni da bi netko dobio zvanje na javnim fakultetima u odnosu na privatne. Usto, manji broj studenata, dakako, znači i sužene mogućnosti za interakciju i pronalaženje ljudi sa zajedničkim interesima, ali i, važnije, ljudi voljnih pružiti pomoć ili ponuditi savjet vezan uz studiranje, što je svakako nedostatak budući da će se studenti, osobito na nižim godinama, za pomoć najprije obratiti svojim kolegama, a tek onda nastavnom kadru. Ustvari, ovako konstruiran argument može poslužiti kao mamac jedino za one koje suštinski ne zanima usmjerenje za koje apliciraju, pa stoga negativnim doživljavaju potrebu samostalnog izučavanja teme izvan vremena nastave i prostora fakulteta. Inzistiranje na intenzivnom individualnom radu predavača sa svakim studentom sve do njegovog potpunog svladavanja gradiva ustvari je potpuno izvrtanje pojma „studiranja“ sa značenjem temeljitog poučavanja koje podrazumijeva veliku količinu samostalnog proširivanja i produbljivanja znanja na temelju dobivenog popisa literature i ex cathedra predavanja, a ne predavanja preobraženih u instrukcije ili dopunsku nastavu. Isto tako i činjenica da je u školarinu privatnih fakulteta uključena i sva potrebna ispitna literatura djeluje povoljno tek na prvi pogled jer jamči uštedu vremena, no usto i zakida za proces vlastitog usavršavanja studenata u pretraživanju akademskih baza podataka, samostalnog hvatanja bilješki tijekom predavanja ili stvaranja sposobnosti samostalnog prepoznavanja bitnih informacija.

Ustvari, istodobno hvaljenje s manjim brojem studenata i većim interesom za studijske programe ne znači ništa drugo do potvrde o većem broju onih koji nisu mogli ostvariti mogućnost upisa, a s obzirom na to da se privatna učilišta primarno financiraju školarinama studenata zbog čega bi trebala težiti za upisom što većeg broja brucoša, ovime se potvrđuje jedino manjak njihovih organizacijskih i prostornih kapaciteta za djelovanje.

Kao pozitivan podatak privatni fakulteti iznose i onaj o znatno manjem broju padanja ispita ili godina u odnosu na javne. Sudeći po rezultatima istraživanja portala „Moj Posao“, ta je tvrdnja točna, jer svega 4% studenata padne jednu ili više godina na privatnim fakultetima u odnosu na njih čak 46% na javnim, pri čemu studenti privatnih fakulteta ispit spremaju prosječno tjedan dana, a oni s javnih dvostruko dulje. Glede ovolikih razlika u podacima, jedini logičan zaključak jest kako privatni fakulteti ili imaju niže kriterije ili manje zahtjevno gradivo, pa prema tome iziskuju i manje truda potrebnog za polaganje ispita, iz čega ponovno proizlazi slabije razvijanje studentskih radnih navika i učenja o tome kako učiti. S obzirom na to da se privatni fakulteti nerijetko hvale kako njihove programe uspješno završavaju svi studenti, ako izostavimo one koji napuste studij zbog privatnih okolnosti ili prebacivanja na druga učilišta, razvidno je kako kriterij za polaganje nije studentovo znanje. Točnije, primarni kriterij za završetak studija rješava se već prilikom upisivanja tj. u trenutku plaćanja školarine, što je još jedan vid u kojem privatna učilišta proces obrazovanja svode na proces odlaska u dućan po provijant, sa studentima kao mušterijama. Pritom se, naravno, zanemaruje i činjenica da studenti „ponavljači“ itekako mogu biti od koristi novim generacijama studenata jer su, iako u datom trenutku nisu zadovoljili kriterije za prolazak pojedinih ispita, pritom neminovno stekli veću količinu iskustva o funkcioniranju studentskog života, svog fakulteta, smjera i profesora.

Svega 4% studenata padne jednu ili više godina na privatnim fakultetima u odnosu na njih čak 46% na javnim, pri čemu studenti privatnih fakulteta ispit spremaju prosječno tjedan dana, a oni s javnih dvostruko dulje

Kao dokaz boljih mogućnosti koje nude studentima, privatni fakulteti iznose stav kako nude više prakse i terenskih putovanja u odnosu na one javne, no taj je podatak jednostavno netočan. Naime, javni fakulteti, zbog dulje tradicije povezivanja i suradnje sa srodnim katedrama i institucijama u drugim gradovima i državama, kao i dulje tradicije organiziranja studijskih putovanja, posjeduju bolje preduvjete za ostvarivanje istih, a što redovito i koriste. Cijene takvih putovanja pritom obvezno ostaju niže nego na privatnim učilištima. Isto tako, različiti oblici stručne prakse predstavljaju sastavni dio gotovo svakog studijskog smjera na javnim fakultetima. Pored toga, javni fakulteti studentima redovito nude veću interdisciplinarnost u vidu izbornih predmeta ili organiziranih stručnih skupova, a isto je tako i samim studentima lakše organizirati studentske simpozije, kao i povezivanje putem studentskih udruga koje su na privatnim fakultetima nepostojeće. Što se tiče boljih mogućnosti nakon diplome, odnosno tvrdnje da će se završenim studentima naći posao upravo preko učilišta, ona je također nelogična budući da zapravo znači kako ovi fakulteti ili primaju onoliko studenata koliko njihovim partnerima treba radnih mjesta, kreirajući na taj način vezanu radnu snagu, ili će pak, u slučaju proširivanja upisnih kvota ovaj argument ubrzo postati nevrijedeći. Podjednako se lako mogu opovrgnuti i tvrdnje kako svi alumni privatnih fakulteta pronalaze posao znatno lakše od onih s javnih, budući da one prešućuju koliki je od toga udio onih koji rade poslove za koje se nisu školovali, a koje su ostvarili slijedom studentskog rada ili privatnih veza, baš kao i koliko je onih koji su se brzo zaposlili zahvaljujući otprije postojećem zaleđu pri čemu im je diploma trebala samo kao formalnost za ionako zagarantirano radno mjesto u firmama u vlasništvu roditelja ili rodbine. Najzad, prešućuje se i diskriminacija svršenih studenata javnih fakulteta u odnosu na one s privatnih prilikom natječaja za posao, budući da ovi prvi, trudeći se diplomirati u roku s boljim uspjehom, nisu stigli paralelno i raditi, a zbog čega ovi drugi u trenutku diplomiranja imaju više radnog iskustva.

Ni pametni, ni uporni, već bogati

Sve u svemu, organizatori privatnih visokih učilišta svjesno ili nesvjesno zanemaruju u kolikoj su mjeri upravo boravak na fakultetu i studentski život kvalitetna priprema za kasniji život i radne odnose, sa svim pripadajućim pozitivnim i negativnim interakcijama, a za koje, u okolnostima kreiranja lažnog osjećaja sigurnosti i nepotrebnog olakšavanja, njihovi studenti ostaju zakinuti. Koliko će im teškoću stoga predstavljati prilagodba na realne radne uvjete vidljivo je već iz podatka da, usprkos tome što u pravilu sami mogu birati datum i vrijeme ispita, čak 82% studenata privatnih fakulteta koji su pali ispit kao glavni razlog navode loše postavljene ispitne rokove, što je gotovo dvostruko više u odnosu na one s javnih fakulteta. Pritom svakako treba imati na umu kako su djelatnici privatnih fakulteta skloniji popuštanju studentima, ne zbog toga što su im kao osobama privrženiji u odnosu na one s javnih, već iz razloga što im posao ovisi o njihovim školarinama. Dok je s druge strane činjenica da studenti javnih fakulteta češće upućuju kritike ustroju svojih institucija, ovaj podatak, osim o većem organizacijskom kaosu, govori i o većoj želji njihovih studenata za involviranosti u fakultetska zbivanja te doživljavanju fakulteta kao svojega prostora koji stoga žele mijenjati nabolje. To potvrđuju i izjave alumna po kojima su upravo kroz probleme iz studentskog života, uz znanje o pojedinom području, razvili i strpljivost i upornost. Ipak, nažalost, s obzirom na trendove, možda će se sveprisutna maksima po kojoj „faks ne završavaju pametni nego uporni“ uskoro preokrenuti u „faks ne završavaju uporni nego bogati“.