Povodom okrugle dvadesete obljetnice najmasovnijeg zločina na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, zločina nad nekoliko hiljada muškaraca i dječaka u Srebrenici i drugim dijelovima istočne Bosne, u organizaciji Documente – centra za suočavanje s prošlošću i SENSA- Centra za tranzicijsku pravdu Pula, u Klovićevim dvorima otvorena je izložba fotografija britanskog fotografa Tima Lovelessa pod nazivom “Snapshot/brzo okidanje-Srebrenica”.
Izložba će se moći pogledati do 26. srpnja, a postav sadrži snimke nastale za vrijeme izvršavanja zločina, svjedočanstava očevidaca, preživjelih i počinitelja, kao i snimke sa procesuiranja zločina pred haškim tribunalom. Fotografije Tima Lovelessa prikazuju snimke posmrtnih ostataka žrtava srebreničkog masakra koje su počinitelji i više puta premještali kako bi izbrisali svaki trag svoga zločina.
Postav ove izložbe može se promatrati kao ni manje ni više nego dokaz koji obara teze o masakru u Srebrenici kao “dobro izrežiranoj farsi”. U društvu koje ima tendenciju da tolerira glasove koji na najbrutalniji način vrijeđaju obitelji žrtava i sve građane osjetljive na šovinističku demonizaciju drugih ovakve izložbe definitivno imaju smisla i čine važan korak na putu do potpune eliminacije revizionističkih težnji iz naše historiografije i kulture sjećanja.
Naš drug Skaut iz Sarajeva nedavno je napisao: “Zadnja faza genocida je poricanje genocida, kaže teorija i praksa genocida. A prva faza genocida je dehumanizacija i označavanje “drugih”. Pa bih ja iz toga zaključio da je zadnja faza genocida ujedno i prva faza novog genocida jer u isto vrijeme dehumanizira i žrtvu u očima počinitelja i počinitelja u očima žrtve”. Nažalost apologete genocida i etničkog čišćenja i dalje su prisutni na našoj političkoj sceni, a fetišiziranje nacionalne homogeniziranosti smatra se izrazom domoljublja. Suočavanje s prošlošću, sintagma koju u nazivu nosi jedna od organizacija zaslužnih za otvorenje ove izložbe, ne bi trebalo shvaćati kao floskulu i olako preko nje prelaziti bez obzira na to koliko se ona puta ponovila u krugovima na regionalnoj ljevici (van nje ne spominje se gotovo nikada). Suočavanje s prošlošću, pogotovo s prošlošću genocida, masovnog zločina i nasilja čini nas spremnijima za borbu protiv pošasti suvremenog fašizma i revizionizma. Političke prakse i pojedince koji su nositelji profašističke agende u Hrvatskoj i svijetu treba prokazati kao sljedbenike genocidnih ideologija koje su na krvav način obilježile posljednjih desetak godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji. Proučavanjem povijesti progona raznih etničkih, vjerskih ili političkih grupa postajemo sposobniji detektirati diskriminaciju, šovinizam, ksenofobiju i ostale negativne pojave u današnjem društvu. Suočavanje s prošlošću također nas na ličnoj bazi čini osjetljivijima na te pojave i smanjuje stupanj naše tolerancije spram desničarskog diskursa.
Samo sveobuhvatnim, a ne selektivnim suočavanjem s prošlošću spriječit ćemo da se broj tužnih obljetnica kao što je 11.07. i dalje povećava, ovo posebno valja imati na umu s obzirom na to da se približava još jedna dvadeseta obljetnica masovnog stradanja, ovoga puta državljana Republike Hrvatske. Sjetimo se velikog broja ljudi koji su u augustu 1995. pobijeni samo zato što su odlučili ostati ostati u svojim domovima, samo zato što nisu htjeli napustiti svoju zemlju. Sjetimo se i toga da ubojice tih nevinih ljudi još uvijek nisu kažnjeni za svoje zločine. Prepoznajmo krivce za taj zločin, prepoznajmo njihove današnje sljedbenike. Nadam se otvaranju neke nove izložbe 5. augusta, koja će nas podsjetiti na još jedno masovno stradanje koje se danas negira ili opravdava. Najmanje što svatko od nas može učini jest da se 5. augusta ne slavi, već žali. Pokažimo senzibilitet i hrabrost za suočavanje s prošlošću, jer ignoriranjem i negiranjem takvih stradanja, opredjeljivanjem za slavlje i nacionalističko šarenilo gradimo ne kulturu sjećanja, već kulturu mitova i laži, koja je temelj svakog genocida.
Izvor: Mreža antifašistkinja Zagreb
