fbpx

Premda se u hrvatskoj javnosti, osobito iz katoličkih medija i s propovjedaonica, pokušava obezvrijediti nastojanje pape Franje da se nađu elementi sporazumijevanja, ekumenske suradnje i dijaloga između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, ostaje i dalje istina da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac brojnim hrvatskim katolicima i “njihovoj Crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o “Stepinčevoj crkvi”) nacionalni svetac.

Rad Mješovite komisije o Stepincu ipak je pokazao da je Stepinac instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa i s ciljem da Hrvati uljepšaju nedostojnu prošlost u kojoj su, upregnuti u strukture Nezavisne Države Hrvatske, nad Srbima proveli genocid uz nečinjenje crkvenih prvaka. Pokušat ćemo ovdje sumirati prijeđeni put od trenutka kada je papa Franjo obustavio proces Stepinčeve kanonizacije, pojasniti diskurs obiju strana i ukazati na važnost otvaranja arhive pape Pija XII. naučnicima željnima istine.

Na proslavi Stepinčeva u Rimu 10. februara 2014. u crkvi hrvatskog zavoda svetog Jeronima tadašnji prefekt vatikanske Kongregacije za kauze svetih, kardinal Angelo Amato, obznanio je da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru blaženog Alojzija Stepinca te da je o tome obavijestio papu Franju. Bila je to prilika da katolički mediji u Hrvatskoj i članovi Hrvatske biskupske konferencije ozareno najave kako će uskoro doći do toliko očekivane Stepinčeve kanonizacije.

Uslijedilo je pismo patrijarha Irineja papi Franji. Zaboravlja se da je, kada je 1998. došlo do beatifikacije Alojzija Stepinca, delegacija Carigradske patrijaršije veoma oštro reagirala pred Svetom Stolicom. Zatim je iz srpske patrijaršije pisano novom poglavaru Katoličke crkve, papi Benediktu XVI., bez učinka, da bi onda uslijedilo prvo pismo patrijarha Irineja papi Franji na devet stranica (dokument Svetog arhijerejskog sinode Srpske pravoslavne crkve, broj 1684, od 30. aprila 2014. godine), nakon čega Papa obustavlja proces kanonizacije (ponavljamo, nakon već priznatog čuda po zagovoru Alojzija Stepinca, što je bio uvjet da ga se proglasi svecem jer kod beatifikacije u tadašnjem pravnom postupku priznato čudo nije trebalo s obzirom na to da je priznat dekret o mučeništvu). Papina odluka je izazvala pravi šok i konsternaciju u redovima HBK-a.

Efikasnom intervencijom vatikanske diplomacije, u prvom redu državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina i predsjednika Vijeća za jedinstvo kršćana, kardinala Kurta Kocha, njihovim posjetima patrijaršiji i pismima i razgovorima s predstavnicima HBK-a, dolazi do prijedloga za dijalog i do formiranja Mješovite komisije.

Hrvatske katolike i dalje muči koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? I to osobito nakon izjave pape Franje, kazane kao odgovor na pitanje koje mu je u povratnom letu iz Skoplja u Rim 7. maja 2019. postavio novinar Večernjeg lista Silvije Tomašević. Podsjetimo, papa Franjo je tada rekao da je Stepinčeva kanonizacija – povijesni slučaj. “Stepinac je krepostan čovjek, zbog toga ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti, blažen je. Ali u određenom trenutku postupka kanonizacije”, kazao je Papa, “bilo je nerazjašnjenih točaka, povijesnih točaka. Ja, koji trebam potpisati kanonizaciju svojom odgovornošću, molio sam, razmišljao, tražio savjet i uvidio da trebam tražiti pomoć srpskoga patrijarha Irineja, velikog patrijarha. I Irinej je pružio pomoć, zajedno smo ustanovili povijesno povjerenstvo i zajedno smo radili, jer i Irineja i mene jedino zanima istina, da ne pogriješimo. Čemu služi izjava o svetosti ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo, i oni su dali svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke; temeljito se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine. Bojim se samo Božjega suda.”

Pravoslavna i katolička crkva, jedna do druge, foto: Jovica Drobnjak

Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin, uputio je u aprilu 2015. srpskoj i hrvatskoj strani prijedlog za formiranje mješovitog povjerenstva. Pismu je priložio promemoriju pod naslovom “Pitanje kanonizacije bl. kardinala Alojzija Stepinca u kontekstu recipročnih odnosa između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve”. U tom kratkom tekstu sažeto je sve što je Kongregacija za kauzu svetih učinila u postupku Stepinčeve kanonizacije.

Odluka pape Franje da udovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koja je izrazila negodovanje zbog najava koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te komunikacija između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu, ishodile su formiranjem mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala donijeti inače “nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu”. Odnosno, pozabaviti se “ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo”. Ovo je izazvalo konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.

Alojzije Stepina, foto: Wikipedija

U pismu koje je u Vatikanu 8. aprila 2015. potpisao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku HBK-a, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, vidi se jasno da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću. Parolinovo pismo otkriva da razlozi za dramu nisu postojali, da su članovi episkopata poštivali interes javnosti i da su se, još jednom, odlučili za stvaranje kuloarske javnosti odnosno da nisu odmah, što je jasnije moguće, pojasnili svima što se događa.

Činilo se da će objava pisma patrijarha Irineja papi Franji u vezi sa Stepinčevom kanonizacijom i najavljenom mješovitom komisijom, s jasnim razlozima zašto se SPC protivi kanonizaciji, pomoći široj javnosti (i u Hrvatskoj i u Srbiji i drugdje) i vodstvu Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Papini koraci i motivi su da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi za dijalog sa SPC-om (i nakon rada Mješovite komisije). “To će sudjelovanje u Komisiji”, napisao je Parolin Puljiću, “biti znak dobre volje koje će doprinijeti budućim koracima na ekumenskome putu.” Kardinal Parolin ističe da se možebitna kanonizacija (nedavno je prilikom posjete Splitu i Solinu tri puta rekao da će ona doći “u Božje vrijeme”) mora zbiti “u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”.

SPC najviše smeta što Stepinac “nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana”

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac “nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…”

SPC je, da budemo precizni, predložio da se kardinalu Stepincu posveti trezveno i mudro razmatranje “njegovog mesta u istoriji, pogotovu ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, vaskolikim simbolom stradanja više od milion pravoslavnih Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji”. Papa Franjo nije mogao prijeći preko toga.

U razgovorima koji su vođeni po pitanju Stepinca od jula 2016. do jula 2017., srpska je delegacija predvođena mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem, u pratnji mitropolita crnogorskog Amfilohija Radovića, vladike bačkog Irineja Bulovića, vladike pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i bivšeg ambasadora Srbije pri Svetoj Stolici Darka Tanaskovića (srpska strana je angažirala i poznate povjesničare Radmilu Radić i Milana Koljanina), pokušala zatražiti da se razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu. Da bi se postigao ikakav rezultat, ti članovi komisije zatražili su da Sveta Stolica komisiji stavi na raspolaganje arhive pape Pija XI. i pape Pija XII. (možda i onu pape Ivana XXIII. u čijem je pontifikatu Stepinac i umro, 10. februara 1960.). Hrvatska delegacija predvođena zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, u pratnji požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, mostarskoga biskupa Ratka Perića te povjesničara Jure Krište i Marija Jareba, nastojala se pak zadržati na konstataciji da je Stepinac mučenik (žrtva komunističkog režima) i da je u granicama rata pokušao i uglavnom uspijevao spašavati ljude pod udarom ustaša te da ne stoji ocjena SPC-a da je uglavnom “šutio”.

Srpska je delegacija, osim toga, konstatirala da postoji i drugi presedan: obustavljena je kanonizacija jednoga blaženika, francuskog franjevca Leona Gustavea Dehona (1843. – 1925.) jer, iako je već sve bilo spremno za kanonizaciju, koja je 2005. odgođena zbog smrti svetog Ivana Pavla II., otkriveno je da je rečeni svećenik bio autor spisa uperenih protiv Židova u razdoblju kada su u Francuskoj antisemitski osjećaji bili vrlo prisutni.

Foto: Davor Puklavec, PIXSELL

Priopćenja koja su dana nakon svakog susreta Komisije bila su štura, čisto protokolarna, a članovi Komisije su, uglavnom, bili rezervirani u komentiranju i iznošenju detalja tih razgovora, u skladu s dogovorom postignutim na početku rada Komisije. Mješovita komisija sastajala se šest puta i na pažljivo biranim lokacijama u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Vatikanu. Prvi (12. i 13. jula 2016.) i posljednji, šesti put, bili su u Vatikanu. Drugi je sastanak održan u Zagrebu (17. i 18. oktobra 2016., kada se razgovaralo o predratnom Stepincu), treći u Novom Sadu (13. i 14. februara 2017.), četvrti u Požegi (20. i 21. aprila 2017., a na oba susreta, u Novom Sadu i u Požegi, govorilo se o ratnom periodu), peti u Podgorici (7. i 8. juna 2017., kada se analiziralo poslijeratno razdoblje).

Mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka izvijestila je 13. jula 2017. u zajedničkom priopćenju kako “u slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita”

Mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca izvijestila je u četvrtak, 13. jula 2017. u zajedničkom priopćenju kako “u slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita”.

Valjda je konačno jasno da je vrijeme da političari zašute kako bi progovorili dokumenti. Pogotovo sada kada povjesničari mogu zaroniti u arhivu pontifikata pape Pija XII. i vidjeti sve što se o Stepincu pisalo ili što je Stepinac pisao Svetoj Stolici. Jedino tako, u suradnji i solidarnosti, narodi Balkana moći će se suočiti s brojnim problemima i nesuglasicama i riješiti ih. Kao i ovaj koji otvara potreba da se suočimo s dokumentima o Stepincu. Rad koji tek predstoji!

 

Autor članka, novinar i teolog, kolumnist P-portala, sustavno se bavi tematikom vezanom uz Alojzija Stepinca od njegove također osporavane beatifikacije (Marija Bistrica, 3. listopada 1998.) i prvi je novinar koji je dobio na uvid i objavio pisma patrijarha srpskog Irineja papi Franji, nakon čega je došlo do obustave procesa kanonizacije i do formiranja mještovite katoličko-pravoslavne komisije o Alojziju Stepincu.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email