Ratovi, pustošenja, pokolji, zbjegovi, pa obnova, opet i iznova. Takav je udes grada kome je istorija namijenila da se zove Novi. Padala su carstva, dizale se i nestajale države i državice. Na scenu su stupali neki novi narodi i rase drugih vjera i ideja. A život se vraćao, ponovo, na obale rijeka kojima su davno rimski legionari, nadjenuli imena. Možda baš zbog ljekovitosti Sane i jedinstvene ljepote Une, ušuškan obroncima pitome Kozare i ćudljivog Grmeča, ovaj grad ne može da ostari, već je uvijek mlad i Novi.
Jer ovdje su uvijek neki novi izazovi.

Tek što se posljednje oluje stišale, a dejtonsko slovo se nije valjano ni osušilo,1999. godine u život s obje obale Une, stižu uznemiravajuće priče. Republika Hrvatska planira da na Trgovskoj gori u opštini Dvor na Uni, tačnije u kompleksu nekadašnje kasarne Jugoslovenske narodne armije, Čerkezovac, dugoročno odlaže nisko i srednje radioaktivne otpade koji su nastali radom i dekomisijom Nuklearne elektrane Krško kao i institucionalni otpad. Lokacija udaljena 800 metara od državne granice s Bosnom i Hercegovinom.

Nuklearna elektrana Krško (nastavlja rad do 2043. god.) u vlasništvu je Slovenije i Hrvatske u omjeru 50:50 i nalazi se na granici ove dvije države na lokalitetu Vrbina. Slovenija je ponudila da se radioaktivni otpad nastao radom elektrane kao i otpad koji će tek nastati, odlaže na mjestu njegovog nastanka, na teritoriji Slovenije. Za Hrvatsku je zajedničko odlaganje sa Slovenijom bilo preskupo, a kada je Slovenija istupila s jeftinijim ponudama, hrvatski zvaničnici su odlučili da na jednom mjestu dugoročno skladište radioaktivni otpad, iskorišćene izvore kao i opasne otpade iz čitave Hrvatske. Ako Hrvatska uspije u svojim naumima, 2023. godine u Trgovsku goru će stizati pomenuti, radioaktivni i drugi opasni otpad.

S obje strane Une

Od 1999. godine raste napetost stanovništva uz Unu, ali i kontinuiran otpor s manje i više intenziteta. Strah i nevjerica. Ogorčenost i apatičnost. Smjenjuju se osjećanja ljudi. Pa, ipak, Novljani su odlučni jer su i najbliži potencijalnoj opasnosti. Mnoge stvari s mrtve tačke pokrenuli su volonteri – aktivisti iz nevladine organizacije „Green team“. Organizovali su nekoliko protesta građana. Svakodnevno, u kontaktu s građanima rade na podizanju svijesti o značaju očuvanja životne sredine. U stalnom su kontaktu s predstavnicima oraganizacija i lokalnih vlasti, kako u Novom Gradu, tako i u ostalim opštinama koje se nalaze na Uni.

„Oduševljena sam entuzijazmom ljudi koji se za to bore. Desili su se mali pomaci. Stvar još nije gotova. Ali sve ono što smo učinili da se, uopšte, čuje za ovaj problem, jeste velika stvar. Ovo nije samo problem građana Novog Grada ili Kostajnice ili Dubice. To je problem svih građana cijele Bosne i Hercegovine i cijele Hrvatske. Na kraju krajeva, to je planetarni problem. Jer u slučaju da se tu odlaže taj otpad i da se desi neka katastrofa, to definitivno, neće uticati samo na nas koji smo tu, tik uz granicu“, smatra Katica Smiljanić, profesorica italijanskog jezika i književnosti i srpskog jezika i književnosti iz Kostajnice.

„Zahtijevajući odgovorno postupanje i od jednih i od drugih, pa i od onih nezainteresovanih, uspjeli smo napraviti najvrjednije pomake. To je nešto što je zajednička zasluga svih nas, ne samo Green team-a, i na to sam ponosan. Mišljenje i stav svakog građana su važni, iako se između ostalog borimo i protiv propagandne mašinerije u Hrvatskoj koja za godinu dana plaćenih promocija potroši više što bi mi kao organizacija sa svim projektima potrošili za 20 godina. Sve je to lako matematički dokazivo, ali ono što se matematički teško može objasniti je volja svih nas da odbranimo Trgovsku goru, rijeku Unu i perspektivu ovog područja od svih onih koji si daju za pravo da idu protiv nas ’običnih’“, dodaje David Crnobrnja.

S Mariom Crnkovićem, idejnim tvorcem i u medijima najprisutnijim članom ove organizacije, sastajemo se u kafani u centru Novog Grada. Dok nas upoznaje sa hronologijom slučaja „Trgovska gora“, našem stolu prilazi Duća. Stari poznanik i prijatelj. Agronom. Od prije nekoliko godina uzgaja orahe. Kad je čuo kojim povodom dolazimo, odmah je dobacio da radioaktivni otpad pogoduje mnogim kulturama. Njegovi orasi sami ispadaju iz ljuske. Ovi potomci Ćopičevih junaka često se liječe humorom koji još češće prelazi u crni.

Mario nastavlja kroz smijeh: „Na priču o odlaganju radioaktivnog materijala, ljudi ovdje reaguju različito. Svako od njih ima drugačiju percepciju. Jedni očekuju reakciju države BiH. Drugi se na to samo osmjehuju i odmahuju s nepovjerenjem. Jedni bi da se tuži Hrvatska, a drugi strahuju da li se tužbom ova država može boriti sa ‘članicom Evropske unije’“.
„Imamo divne priče s ribarima i s ljudima koji ovdje dolaze turistički. Jako nam je bitno da i njih osvijestimo. Jako nam je važno da ljudi u Banjaluci i u Prijedoru, u cijeloj državi osjete naš problem. To su ljudi koji dolaze na Unu i oni žive Unu. Svjesni su te ljepote. To neko ko ne dođe i ne vidi, ne može da razumije. Na našim protestima je bilo ljudi iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine i Hrvatske“.

Hronologija otpora

Ozbiljnije uključivanje institucija BiH u ovu problematiku počinje tek 2015. godine.
Skupština opštine Novi Grad 30. marta 2007. godine usvojila je rezoluciju kojom se protivi odlaganju radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Suštinski isto je urađeno i 15. aprila 2015. godine. Iste godine potpisana je zajednička izjava šest pograničnih opština u BiH (Kostajnica, Novi Grad, Bužim, Cazin, Bosanska Krupa i Velika Kladuša), kojom se protive deponovanju radio aktivnog otpada na Trgovskoj gori. Decembra, iste godine Republika Srpska donosi Rezoluciju o protivljenju aktivnostima izgradnje odlagališta otpada niske i srednje radioaktivnosti u opštini Dvor, Republika Hrvatska. U januaru 2016. godine, Parlament FBiH je usvojio deklaraciju o neprihvatanju odlaganja radioaktivnog otpada na lokaciji Trgovska gora. Vlada Republike Srpske donijela je 12. septembra 2019. godine odluku o trajnom proglašenju Parka prirode Una na teritoriji opština Novi Grad, Kozarska Dubica, Krupa na Uni i Kostajnica. U septembru 2019. delegacije Hrvatske i Slovenije nisu postigle dogovor o zajedničkom odalagalištu radioaktivnog otpada na lokaciji Vrbina. Navedenom su prethodili zajednički protesti građana iz BiH i Hrvatske.
Oktobar 2019. Opštinsko vijeće Dvora (HR) jednoglasno je usvojilo zaključak kojim se potvrđuje protivljenje odlaganju radioaktivnog otpada na području ove opštine. Time su još jednom potvrđeni stavovi građana deklarisani kroz javne skupove 2015. godine. Oktobra 2020. usvojena je odluka o imenovanju ekspertskog tima za praćenje stanja i aktivnosti u vezi s problematikom odlaganja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva na lokaciji Trgovska gora i pravnog tima za izradu strategije pravne zaštite interesa BiH.

Vlada Hrvatske usvojila je 9. novembra 2018. godine Nacionalni program provođenja strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorišćenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva. Od 2019. do 2023. godine planirano je, između ostalog, dobijanje građevinske dozvole, određivanje putne odnosno željezničke rute za transport otpada. U periodu 2023–2025. godina planirano je fizičko preuzimanje, transport, prihvatanje i skladištenje polovine generisanog pogonskog radioaktivnog otpada na lokaciju Čerkezovac. U periodu 2015–2043 planirano je preuzimanje, transport, prihvatanje i skladištenje polovine pogonskog radioaktivnog otpada koji će nastati u vrijeme produženog rada pogona elektrane Krško. U periodu 2043–2060. planira se prihvatanje i skladištenje polovine dekomisijskog radioaktivnog otpada a 2060–2065. premještanje otpada iz dugoročnog skladišta u odlagalište i zatim razgradnja dugoročnog skladišta i zatvaranje odlagališta čija je lokacija Trgovska gora.

Ujedinjeni u otporu

Ovo je jedan od rijetkih slučajeva koji je ujedinio kompletno društvo u Bosni i Hercegovini: i građane, nevladin sektor, privrednike i političare.
Svi se slažu da je izgradnja odlagališta na Trgovskoj gori, na samo 800 metara od Une koju samo u Novom Gradu pije 15.000 stanovnika – nedopustivo. Procjene su da se ovakvim činom ugrožava najmanje 250.000 ljudi u pogođenoj regiji.

„Da je bilo koja druga tema u pitanju, podijelili bismo se mi bar po pet osnova. Međutim, Trgovska gora i sve ono što predstavlja namjera da se na njoj deponuju radioaktivni kao i drugi opasni otpadi (kulturno nazvani ’institucionalni’) ujedinila je građane. Administrativna, politička, etnička i druga podjela tu ne postoji i ne smije da postoji. Ovo je pitanje ugroženosti građana, jer građani sa obje strane rijeke Une ne žele da im neko nameće rizike koji nosi kompletan proces tzv ’dugoročnog skladištenja’ pomenutih otpada. Kao da nemamo dovoljno svojih problema, pa nam osmisle i nametnu problem koji je u isto vrijeme ekološki, pravni, socijalni, etički, tehnički i politički. Što je mnogo, mnogo je, ali bar nam je to pomoglo da probudimo ono ljudsko u sebi, da prevaziđemo one tipične balkanske podjele“, naglašava Mario Crnković.

Dar od boga koji treba sačuvati

Hrvatskoj strani se prebacuje netransparentnost u dosadašnjem radu na ovom pitanju. Ekspertski tim BiH nakon posjete lokaciji Trgovska gora, naglašava da bi bilo nekorektno postaviti skladište radioaktivnog otpada u opštini Dvor blizu granice s BiH jer je riječ o seizmički nestabilnom području, što može predstavljati opasnost za narednih 10 do 12 generacija. Predstavnici vlasti BiH i građani BiH očekuju dokument koji treba da izradi, prošle godine oformljeni, pravni tim za izradu strategije pravne zaštite interesa BiH. Vremena je sve manje. 2023 će je na pomolu.

„Kad se probudim, prvo što vidim jeste Una. Jako emotivno sve to doživljavam, jer sam vezana za Unu. Ne mogu da zamislim da tako nešto može da se desi. Ne mogu to da prihvatim. Ja sam neko ko je naslijedio ovakvu ljepotu u kojoj živim, koja je Bogom data. Rođena sam da uživam u njoj. A takvo treba i da ostavim, onako kako sam zatekla. Mislim da bismo se svi trebali boriti. To je naše pravo i obaveza. Možemo mnogo da uradimo ako se osvijestimo. Mi smo kreatori svoje sredine i onog u čemu želimo da živimo mi i naši potomci. Eventualne posljedice neće osjetiti moja generacija. U slučaju potencijalne katastrofe, to će osjetiti naši potomci, deset generacija poslije nas“, mišljenja je Katica Smiljanić i dodaje: „Idealno bi bilo da se ništa od toga ne desi. Da se Bosna i Hercegovina kao država uspije izboriti, da spriječi Hrvatsku da gradi tu odlagalište. Tome se nadam.“

Aktivnosti BiH se kreću u tri smjera: jačanje stručne argumentacije kroz terenska istraživanja, pravna odbrana i diplomatski napori. Evidentno je da diplomatija za 20 godina nije ništa konkretno napravila, ali ostaje nada da se to nadoknaditi pravnim mehanizmima. Sredinom marta bi trebalo da se objelodani okvirni dokument za pravna postupanja BiH, tako da je realno očekivati pripremu i pokretanje međunarodne tužbe.

„Uključen sam u rad ekspertskog tima Bosne i Hercegovine čiji rad do sada zaslužuje prolaznu ocjenu, ali smatram da dinamika pripreme i odbrane pravnih interesa građana mora biti daleko efikasnija. Baš iz tog razloga, izvjesno je pokretanje i građanskih tužbi, kako prema BiH ukoliko ne zaštiti interese svojih građana, tako i ka Hrvatskoj. Nema potrebe ni prostora za kalkulisanja, riječ je o životima, danas je tu Mario, sutra neko drugi. Ovo je nešto što traje 20 godina i trajaće koliko god treba, s jednom važnom razlikom, sada smo u daleko boljoj poziciji nego 2015. godine“, dodaje Mario Crnković.

Ljudi i bez odlagališta odlaze

Odlazak mladih je u ovim sredinama permanentan problem. Zanimljiv primjer je da u Geteborgu u Švedskoj živi više Dubičana negoli u Kozarskoj Dubici. Rat, nezaposlenost, nepovjerenje u državne institucije, prirodne katastrofe poput poplava i zemljotresa dovoljni su razlozi za odlazak. David Crnobrnja, odnedavno mladi tata, živi blizu bunara gradskog vodovoda u Novom Gradu. U slučaju da Trgovska gora postane ono čemu hrvatske vlasti strijeme, a zbog čega stanovništvo s obje strane Une strijepi i ovi bunari će biti izmješteni.

„Ne mogu ni da zamislim da se to desi. Ne želim da budem patetičan, ali mi koji smo ostali i koji želimo da ostanemo, borimo se svim silama da ostanemo. Nije lako ostati. Lomimo se zbog ekonomskih, političkih i svih drugih problema koje mladi ljudi ne žele da tolerišu. Ali mislim da je zaštita životne sredine najveći problem. To nije dnevna tema oko koje će se svakodnevno pričati. Ako malo dalje razmišljamo, ova tema je katastrofalna. Zbog toga ni ja ne bih rizikovao da ostanem i da živim u takvoj sredini. Ne bih da rizikujem život moje porodice, moga djeteta“, zaključuje Crnobrnja.

Umjesto epiloga

Ako ikad svratite u ova krajeve, vidjećete i osjetićete koliko ovi ljudi vole svoje rijeke. Una, smaragdna, svakim svojim kilometrom je drugačija. Dno od sitnog pijeska. Ugodna temperatura vode. Plaže i sedre, terase, splavarenja i druženja uz gitaru, slike su koje se, ako dođete ljeti, pamte zauvijek. Ove riječi, možda, zvuče kao turistički promo, ali mogu da naglase svu sumanutost problematike o kojoj govorimo. U netaknutoj prirodi napraviti skladište radioaktivnog otpada, pa makar on bio nisko ili srednje radioaktivan, jeste nadrealna slika kojoj strah i mašta, izazvana njime, dodaju distopične, pa čak i apokaliptične boje.
A kad se nadvije februarska magla, gusta poput vune, tipična za ovaj dio Krajine, tada i se pejzaž, i rijeke i ljudi stope u mističnost.

Dobar novinarski članak, pored dijagnoze, trebalo bi da ima i prognozu. Idealan scenario bi bio, da poslije priče o Trgovskoj gori, ostanu smiješne anegdote poput onog skeča iz „Top liste nadrealista“: „Voda nije radioaktivna, voda je malo radioaktivna“. I da se ova dvodecenijska epopeja završi po onoj narodnoj: „Tresla se gora, rodio se miš“.

 

 

*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije