fbpx

Srđan Sandić: Važan je otpor učmalim normama

Srđan Sandić: Važan je otpor učmalim normama

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Puno sam diskriminacije iz oba identitetska spektra doživio – i implicitne i eksplicitne. To boli, pa svrbi, pa na kraju zacijeli

Srđan Sandić (Osijek, 1985.) po mnogo čemu izdvojena je pojava na našoj javnoj sceni. Autor, pisac i novinar koji, doima se, s lakoćom radi u međuprostoru između “visoke” kulture, s jedne strane, i popularnih, lifestyle glamuroznih medija. Tako, u alternativnoj kulturnoj ustanovi MaMa godinama vodi “Cruising”, serije razgovora i susreta s piscima i umjetnicima, u ZKM-u “Čitanje kazališta” i razgovore o teatru. Radio je kao dramaturg i kao književni i kazališni kritičar. Objavio je tri knjige (“Vrati se i kaži zbogom”, “S(i)nu bez s(i)nova” i “Književne večeri sa Srđanom Sandićem”), a uskoro mu izlazi i četvrta, ovaj put pjesnička knjiga. Danas je i kolumnist na portalu Gloria Glam, gdje uz teme iz kulture piše i o modi, trendovima, filmskim zvijezdama i poznatima. Svojim slobodnim izborima, stilom života (Srđan je otvoreno gej i nikada nije skrivao svoje opredjeljenje), svojom prisutnošću, humorom, brzinom i silnom komunikativnošću, jedna je od onih posebnih osoba koje podižu tempo i dinamiku grada, čineći time da sam Zagreb postane svjetskiji, privlačniji, urbaniji. Osoba kakvu trebaju svi pravi gradovi, ukratko.

Kako vam je kombinirati svijet visoke kulture, razgovora s kazališnim teoretičarima i kolumne u Gloriji Glam?

Za Gloriju Glam radim intervjue i kolumne i skupa s urednicama i kolegicama osmišljavamo novinarski program koji je često vrlo radikalan, progresivan, promotivan i edukativan. Među prvima smo radili serije intervjua s psiholozima i znanstvenicama drugih područja u ovoj krizi. Promoviramo mladalačke izričaje, feminizam nam je inherentno upisan u većinu autorskih perspektiva. Jako sam ponosan na naš mali tim. I da, volimo sjajnu fotografiju i seksi cool modne izraze! Svi ti izrazi mene zanimaju kao konzumenta i proizvođača, a podjela je često na tankom ledu – to, “visoko – nisko”. Da nije kuratora programa u MaMi i ravnateljice u ZKM-u, možda mojih “visokoteorijskih” programa ne bi ni bilo. Iza svakog velikog projekta stoji više ljudi. A ja sam svojima beskrajno zahvalan.

Narušavaju li jedno drugo, pomiješaju li vam se ponekad, recimo u stilu pisanja – da vam “pobjegne” nešto iz jednog u drugi žanr?

Volim pomiješati stilove i jezične registre, volim razigrane pristupe temama. O “ozbiljnim” temama pisati rasterećenije, a o tobože “lakim” temama – “HD diskursom”. Svoje komplekse velike pameti tak’ i tak’ treba drugdje zacijeliti. Ja još tražim lokaciju.

Kritiziraju li vas kolege zbog takvog miješanja svjetova i žanrova?

Imam veliku podršku svojih urednica koje su emancipirane i hrabre. Neki bivši kolege, privilegiranih životnih pozicija, kritiziraju i omalovažavaju. Govore da sam se “prodao”, i da
nisam za to. Kada sam radio na HR3, smetala im je moja osječko-zagrebačka ekavica, a potvrda svega se najbolje vidjela u mom imenu – Srđan. Ukratko, ni jedna upućena kritika nema samo jednu svoju “prirodu”. Često je isprepletena s onim što se zovu “niske strasti” i banalno zlo. I svakako, treba vidjeti tko te i kada i iz kog “mjesta” kritizira.

Po interesima i temperamentu, željom za kreiranjem događaja i borbom
protiv dosade prije biste spadali u New York recimo, nego u ovu okolinu
koja se trajno pokušava oduprijeti učmalosti u koju periodično upada. Niste poželjeli
otići odavde, kao toliki?

New York je, između ostalog, metafora, kao i sva mjesta ovog svijeta. Iz mog klasnog kuta, obitelji u kojoj sam odrastao, rata, nezaposlenosti – Zagreb je bio metafora New Yorka. Poželim svako malo otići u zamišljene stabilne društvene okvire, u progresivne odnose, u velike ljubavi. Snovi koje su mi dali Walt Disney i Hollywood i dalje su živi i nekada izgledaju realno. Zato i bježim u više autorstava, ne samo u novinarstvo – da san nastavi živjeti.

Često pišete o sebi, nekada i u crticama, otvorenošću od kakve većina autora bježi. Je li to dijelom ekshibicionizam ili svjesno otvaranje i pokazivanje ranjivosti? Ne smeta vas to gledanje stranaca u privatni svijet?

Sam sebi sam često “stranac” kada se duboko zagledam u sebe. Ranjivost je pretpostavka zdravlja i iskrenog odnosa sa sobom, pa onda s drugima. Dijelom je to posljedica moje ekstrovertiranosti i ako želite – ekshibicionizma. Autori koji bježe od istinolikog pripovijedanja u bilo kojemu mediju, po prilici me – ne zanimaju. A sam sebe – volim zanimati. I povremeno, volim vjerovati da sam autor kojeg bih ja sam, kao čitatelj, volio pročitati.

O čemu je riječ u novoj zbirci, prvoj pjesničkoj, ako se ne varam, te kada izlazi?

U rano proljeće. Radni joj je naslov “Ljubav je glagol”. Nastajala je preko deset godina. Govorim o suštini očaja lirskog subjekta, nemogućnosti ljubavi, ideološkim zamkama iste i ushitu! Ispisujem i rečenice kojih se bolno sramim, u nadi da će me zacijeliti njihovo tiskanje.

Kako je biti u “dvostrukoj manjini”? Ima nešto negativno u toj riječi, manjina, zar ne? Kakav je vaš stav o tome? Imaju li identitet i pripadnost, bilo seksualna ili etnička, važnost za vas?

Nije lako. Moraš stvoriti nekoliko “balončića” u kojima želiš perzistirati, proširiti rokove trajanja svojim obrambenim mehanizmima. Svako malo izgrađivati nove. Nema ništa negativno ni pozitivno po sebi u značenjima u tim grupnim i individualnim identitetskim registrima – ono što im je često zajednička karakteristika je dosada i neinventivnost. Važan je otpor protiv učmalih normi i neupitnih autoriteta. Puno sam diskriminacije iz oba identitetska spektra doživio – i implicitne i eksplicitne. To boli, pa svrbi, pa na kraju zacijeli. Traumu transferiram u neku lijepu zamjenu. Ponekad.

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: