Srđan Sandić: Važan je otpor učmalim normama

Piše: Đorđe Matić / P-portal.net

Puno sam diskriminacije iz oba identitetska spektra doživio – i implicitne i eksplicitne. To boli, pa svrbi, pa na kraju zacijeli

Srđan Sandić (Osijek, 1985.) po mnogo čemu izdvojena je pojava na našoj javnoj sceni. Autor, pisac i novinar koji, doima se, s lakoćom radi u međuprostoru između “visoke” kulture, s jedne strane, i popularnih, lifestyle glamuroznih medija. Tako, u alternativnoj kulturnoj ustanovi MaMa godinama vodi “Cruising”, serije razgovora i susreta s piscima i umjetnicima, u ZKM-u “Čitanje kazališta” i razgovore o teatru. Radio je kao dramaturg i kao književni i kazališni kritičar. Objavio je tri knjige (“Vrati se i kaži zbogom”, “S(i)nu bez s(i)nova” i “Književne večeri sa Srđanom Sandićem”), a uskoro mu izlazi i četvrta, ovaj put pjesnička knjiga. Danas je i kolumnist na portalu Gloria Glam, gdje uz teme iz kulture piše i o modi, trendovima, filmskim zvijezdama i poznatima. Svojim slobodnim izborima, stilom života (Srđan je otvoreno gej i nikada nije skrivao svoje opredjeljenje), svojom prisutnošću, humorom, brzinom i silnom komunikativnošću, jedna je od onih posebnih osoba koje podižu tempo i dinamiku grada, čineći time da sam Zagreb postane svjetskiji, privlačniji, urbaniji. Osoba kakvu trebaju svi pravi gradovi, ukratko.

Kako vam je kombinirati svijet visoke kulture, razgovora s kazališnim teoretičarima i kolumne u Gloriji Glam?

Za Gloriju Glam radim intervjue i kolumne i skupa s urednicama i kolegicama osmišljavamo novinarski program koji je često vrlo radikalan, progresivan, promotivan i edukativan. Među prvima smo radili serije intervjua s psiholozima i znanstvenicama drugih područja u ovoj krizi. Promoviramo mladalačke izričaje, feminizam nam je inherentno upisan u većinu autorskih perspektiva. Jako sam ponosan na naš mali tim. I da, volimo sjajnu fotografiju i seksi cool modne izraze! Svi ti izrazi mene zanimaju kao konzumenta i proizvođača, a podjela je često na tankom ledu – to, “visoko – nisko”. Da nije kuratora programa u MaMi i ravnateljice u ZKM-u, možda mojih “visokoteorijskih” programa ne bi ni bilo. Iza svakog velikog projekta stoji više ljudi. A ja sam svojima beskrajno zahvalan.

Narušavaju li jedno drugo, pomiješaju li vam se ponekad, recimo u stilu pisanja – da vam “pobjegne” nešto iz jednog u drugi žanr?

Volim pomiješati stilove i jezične registre, volim razigrane pristupe temama. O “ozbiljnim” temama pisati rasterećenije, a o tobože “lakim” temama – “HD diskursom”. Svoje komplekse velike pameti tak’ i tak’ treba drugdje zacijeliti. Ja još tražim lokaciju.

Kritiziraju li vas kolege zbog takvog miješanja svjetova i žanrova?

Imam veliku podršku svojih urednica koje su emancipirane i hrabre. Neki bivši kolege, privilegiranih životnih pozicija, kritiziraju i omalovažavaju. Govore da sam se “prodao”, i da
nisam za to. Kada sam radio na HR3, smetala im je moja osječko-zagrebačka ekavica, a potvrda svega se najbolje vidjela u mom imenu – Srđan. Ukratko, ni jedna upućena kritika nema samo jednu svoju “prirodu”. Često je isprepletena s onim što se zovu “niske strasti” i banalno zlo. I svakako, treba vidjeti tko te i kada i iz kog “mjesta” kritizira.

Po interesima i temperamentu, željom za kreiranjem događaja i borbom
protiv dosade prije biste spadali u New York recimo, nego u ovu okolinu
koja se trajno pokušava oduprijeti učmalosti u koju periodično upada. Niste poželjeli
otići odavde, kao toliki?

New York je, između ostalog, metafora, kao i sva mjesta ovog svijeta. Iz mog klasnog kuta, obitelji u kojoj sam odrastao, rata, nezaposlenosti – Zagreb je bio metafora New Yorka. Poželim svako malo otići u zamišljene stabilne društvene okvire, u progresivne odnose, u velike ljubavi. Snovi koje su mi dali Walt Disney i Hollywood i dalje su živi i nekada izgledaju realno. Zato i bježim u više autorstava, ne samo u novinarstvo – da san nastavi živjeti.

Često pišete o sebi, nekada i u crticama, otvorenošću od kakve većina autora bježi. Je li to dijelom ekshibicionizam ili svjesno otvaranje i pokazivanje ranjivosti? Ne smeta vas to gledanje stranaca u privatni svijet?

Sam sebi sam često “stranac” kada se duboko zagledam u sebe. Ranjivost je pretpostavka zdravlja i iskrenog odnosa sa sobom, pa onda s drugima. Dijelom je to posljedica moje ekstrovertiranosti i ako želite – ekshibicionizma. Autori koji bježe od istinolikog pripovijedanja u bilo kojemu mediju, po prilici me – ne zanimaju. A sam sebe – volim zanimati. I povremeno, volim vjerovati da sam autor kojeg bih ja sam, kao čitatelj, volio pročitati.

O čemu je riječ u novoj zbirci, prvoj pjesničkoj, ako se ne varam, te kada izlazi?

U rano proljeće. Radni joj je naslov “Ljubav je glagol”. Nastajala je preko deset godina. Govorim o suštini očaja lirskog subjekta, nemogućnosti ljubavi, ideološkim zamkama iste i ushitu! Ispisujem i rečenice kojih se bolno sramim, u nadi da će me zacijeliti njihovo tiskanje.

Kako je biti u “dvostrukoj manjini”? Ima nešto negativno u toj riječi, manjina, zar ne? Kakav je vaš stav o tome? Imaju li identitet i pripadnost, bilo seksualna ili etnička, važnost za vas?

Nije lako. Moraš stvoriti nekoliko “balončića” u kojima želiš perzistirati, proširiti rokove trajanja svojim obrambenim mehanizmima. Svako malo izgrađivati nove. Nema ništa negativno ni pozitivno po sebi u značenjima u tim grupnim i individualnim identitetskim registrima – ono što im je često zajednička karakteristika je dosada i neinventivnost. Važan je otpor protiv učmalih normi i neupitnih autoriteta. Puno sam diskriminacije iz oba identitetska spektra doživio – i implicitne i eksplicitne. To boli, pa svrbi, pa na kraju zacijeli. Traumu transferiram u neku lijepu zamjenu. Ponekad.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: