Priča o nesretnoj sudbini povratnika Milana Ivkovića, koji se, nakon gotovo 20 godina izbivanja u izbjegličkom logoru kraj Loznice, vratio u rodnu Golinju na Baniji, a njegovi bivši susjedi nesebično mu pomogli da obnovi kuću, objavljena u Novostima polovinom kolovoza, dirnula je mnoge.
Redakciji, SNV-u i autoru teksta počeli su se javljati građani iz svih krajeva, tražeći način na koji način mogu pomoći Milanu.
Proljetne poplave oko Loznice, gdje je od Oluje boravio Milan Ivković, bile su kap, odnosno bujica, koja je prelila čašu. Sam, bez novca i igdje ikoga, krenuo je u rodnu Baniju. Kad je napokon, nakon 20 godina, stao pred roditeljsku kuću u Golinji, jedva ju je prepoznao. Šikara ju je progutala, krov se urušio, nije mogao ni prići. Primijetili su ga nekadašnji susjedi, nahranili ga i utješili, ali nije sve ostalo samo na priči. Prionuli su na posao, promijenili krov, okresali šikaru i ulili Milanu već izgubljenu nadu o boravku uz rodno ognjište. Među prvima su se javili umirovljenici Božica i Jovan Mirić iz Zagreba.
– Rastužila nas je sudbina Milana Ivkovića, a zadivila njegova hrabrost da se vrati na rodno ognjište, kaže Božica Mirić.
Mirići nisu dvojili ni časa. Odlučili su pomoći najviše što mogu. Skupili su mnogo stvari, no problem je bio prevesti ih iz Zagreba do Golinje. Obratili su se SNV-u i bez ikakvih problema su im obećali ustupiti kombi i vozača.
– Utovarili smo u vozilo sve ono što smo mislili da je Milanu najpotrebnije. Prije svega namještaj, krevet i ostalo, zatim pokrivače, plahte, suđe, pribor za jelo, usisavač, televizor, živežne namirnice i odjeću. Uz sve to, pošto nisam bila u mogućnosti otići u Golinju, napisala sam Milanu jedno pismo. Vjerujem da ćemo suprug i ja, ako ne prije, onda na proljeće, posjetiti Milana – obećava Božica Mirić.
Njen suprug, Jovan, naš poznati politolog i sveučilišni profesor u mirovini, dobitnik SNV-ovog priznanja “Nikola Tesla”, vrlo dobro zna da je pravi dar samo onaj za koji ne očekuješ ništa za uzvrat. Supruzi Božici dao je odriješene ruke da pomoć za Milana organizira najbolje što umije.
Nije sve stalo na Mirićima. Milka Kulišić iz Zagreba isto tako je poželjela nešto poslati Milanu u Golinju, pa je vozač u kombi utovario i njene darove.
– I ja sam bila izbjeglica pa znam što to znači. Onaj članak u Novostima me rasplakao i odlučila sam pomoći. Dolaze hladni dani pa sam Milanu poslala toplu posteljinu i robu. Nek’ mu je sa srećom ! – poručuje Milka Kulušić.
Nekolicina čitatelja traže od Milana broj računa u banci kako bi mu poslali koji dinar, no Milan će tek ovih dana otvoriti račun. U malom banijskom seocetu mještani su, zajedno s junakom naše priče, za kombi i njegova vozača pripremili mali svečani doček.
Svi su se okupili u kući Steve Gledića, jednog od organizatora pomoći Milanu.
– Drago mi je da su se i drugi uključili u ovu akciju za našeg Milana, jer njegove potrebe već prevazilaze mogućnosti koju mi suseljani možemo pružiti. Ovoga trenutka skupljamo po selu novac za betoniranje poda u Milanovoj kući i već imamo 1400 kuna. No spisak nije završen jer se mnogi javljaju, pa će novca biti i više, vjerujem dosta da završimo što smo naumili. Čini mi se da će problem biti priključak struje i vode, jer će trebati ponovo platiti, a Milan je to sve prije rata imao spojeno. Ne znam kako će Milan uopće prezimiti u toj kućici kad zapušu sjeverci i zapadnu snjegovi – boji se Stevo Gledić.
Milorad Repija, zadužen za tehničko operativne poslove u SNV-u, čovjek koji je dovezao pomoć Milanu Ivkoviću, toga prijepodneva bio je glavna zvijezda u selu. Primljen i počašćen poput nekog političara, nije krio zadovoljstvo što je upravo on bio taj koji je upoznao Milana i prenio mu darove i pozdrave od donatora i SNV-a.
– Ovo je dan koji ću pamtiti. Danas kada je sve više ravnodušnosti i apatije, ovakve humane geste koje povezuju potpuno nepoznate ljude s ciljem da se pomogne, daju nadu. Vjerujem da ćemo se Milan, ovi dobri ljudi i ja ponovo sresti – kaže Repija.
Čitavo vrijeme dok su mještani pomagali Repiji da istovari pošiljku iz kombija, Milan Ivković u nevjerici je obilazio oko njih. Uspijevao se suzdržati od izljeva emocija sve dok nije otvorio i počeo čitati pismo Božice Mirić. Već nakon prvih pročitanih rečenica ruke su zadrhtale, suze se razlile po papiru kojega je Milan brže bolje preklopio i promrmljao kao će pismo pročitati drugi put…
Na potezu su institucije
Priča o pomoći mještana i drugih ljudi dobre volje Milanu Ivkoviću trebala bi biti tek početak ozbiljne brige o ovom siromašnom povratniku. Na potezu su državne institucije, koje na sve ovo nikako ne smiju ostati ravnodušne. Na kraju krajeva, nije riječ o moralnosti službenika, kao što je to kada su u pitanju mještani i građani, već je riječ o običnom obavljanju posla prema zakonu i propisima, za što i primaju plaću. Nažalost, već prvi postupci krutih činovnika upućuju na neprilike koje čekaju Milana Ivkovića. Odmah po dolasku mu je jasno stavljeno do znanja da nema pravo na obnovu jer su prošli rokovi za podnošenje zahtjeva. Socijalnu pomoć ne može dobiti jer kućica i nešto zemlje oko nje nisu imovinsko pravno sređeni, a vrhunac bešćutnosti pokazali su u Crvenom križu kada su mu darovali samo 4 kvadratna metra najlona da ih stavi umjesto vrata. Ako još k tome Milan bude morao platiti priključke za struju i vodu, za što je prije rata njegova obitelj pozamašno novca izdvojila u mjesni samodoprinos, ne preostaje mu drugo već da ponovo postane povratnik. Ovaj put iz Golinje u kolektivni prihvatni centar kraj Loznice.
Izvor:SNV, autor: Vladimir Jurišić
