Postoje događaji u historiji koji svojom silinom i iznenadnim pojavljivanjem označavaju kasnije puno dulje i burnije povijesne procese. Takav događaj predstavljaju protusrpske demonstracije u Zagrebu u jesen 1902. godine. One su izbile, naoko, kao grom iz vedra neba nakon decenija sloge Hrvata i Srba, ili barem nakon dugog razdoblja kada je bilo najmanje trvenja između ova dva naroda.
Krajem XIX. vijeka mogle su se nazrijeti prve veće pukotine u međusobnom razumijevanju Hrvata i Srba, koje su se kasnijim slijedom događaja pretvorile u zjapeće provalije i konačno u katastrofu koja se ponovila nekoliko puta u XX. vijeku. Nezahvalno je procjenjivati tko je tu prošao gore, ali sa srpske strane gledano, kao manjinski narod Srbi su to dugotrajno gloženje morali platiti strašnom cijenom kolektivnih iseljavanja, logora i masovnih grobnica. Nakon te epohe miroljubivih odnosa Hrvata i Srba, naročito pod utjecajem Ilirskog pokreta i ideja panslavizma, oba naroda će u drugoj polovini 19. stoljeća, inspirirani nacionalnim buđenjem, „proljećem naroda“, posvuda po Evropi, htjeti sami isprobati svoje patriotske mišiće i vlastitu narodnu snagu.
Želja za nacionalnom samosvojnošću postala je najvitalnija evropska ideja od sredine 19. vijeka. Tamnija strana te vitalnosti značila je da opstojnost jedne nacije u pravilu znači, tko god to bio, poniženje za onu drugu. Tako historičar Pero Gavranić u Zagrebu 1895. godine piše, u knjizi „Politička povijest hrvatskog naroda“, kako „danas zacijelo nema nigdje u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja, doduše, nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati, buknuo bi zacijelo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji.“
Ako se malo bolje pogleda kraj XIX. i početak XX. vijeka onda se može vidjeti da je ispod površine međunacionalnih odnosa u našim krajevima na mnogim mjestima dosta sve vrilo. U javnosti, među strankama na vlasti i onima u opoziciji i u medijima. Dvije novine u Hrvatskoj u to vrijeme koje su se žestoko sukobljavale bile su prohrvatski Obzor i prosrpski Srbobran. Vrlo često su padale teške riječi: Obzor je pisao kako Srbobran širi velikosrpsku propagandu, a Srbobran pak da Obzor smatra Srbe u Hrvatskoj građanima trećeg reda, i još puno toga s obje strane.
A onda je u augustu mjesecu 1902. u Srbobranu izašao tekst Nikole Stojanovića, „Srbi i Hrvati “ u kojem se, kao i u knjizi Pere Gavranića, poziva na borbu, ali ovaj puta sa srpske strane, „do istrage vaše ili naše“. Za razliku od Gavranića koji je smatrao da bi u toj borbi trebali pobijediti Hrvati „da bi imali svoju nezavisnu državicu“, Stojanović je tvrdio da će, bez sumnje, „narod junaka“, Srbi, odnijeti pobjedu. Taj tekst je bio okidač za krajnje desno orijentirani dio hrvatske javnosti, koji je zastupala Hrvatska čista stranka prava i njezin čelnik Josip Frank, da nedugo potom organizira masovne i vrlo nasilne demonstracije u Zagrebu. U tim rujanskim ili septembarskim burnim događanjima 1902. godine, kako se već s koje strane gleda, izvjesno je (o tome su pisali svi tadašnji dostupni mediji, uključujući i Privrednik) da je, kako je izvještavano, „pomahnitala rulja“ razbijala izloge srpskih trgovina u Zagrebu, da je demolirala prostorije srpskih institucija i izbacivala na ulicu njihov namještaj, kao i da su fizički napadnuti srpski prvaci i predstavnici tih institucija ili vlasnici rečenih trgovina.
Politički čir očito dugotrajno nakupljenih animoziteta i mržnji kao da je pukao, a odnosi Hrvata i Srba koji su se gradili decenijama sada su pali na najnižu granu. Tekst Nikole Stojanovića najvjerojatnije jest bio izazivački, ali je odgovor radikalne hrvatske desnice bio brutalan. Ako je na dugoj stazi išta dobro proizašlo nakon tih „tri dana bijesa“ i „svjetine koja si je davala sve oštrijeg oduška“, kako su pisale zagrebačke novine toga vremena, onda je to činjenica da je u godinama koje su dolazile ipak bio okrenut neki novi list u odnosima hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj. Prešlo se na politiku „novog kursa“, koju su kreirali Frano Supilo i Svetozar Pribićević i stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je, uz mnogo muke, ipak ostala stožerna grupacija suradnje Hrvata i Srba u Hrvatskoj, bar za neko vrijeme, do kraja Prvog svjetskog rata.
