A u Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan – poznati su stihovi splitskog sastava The Beat Fleet. No rasprava o ustašama i partizanima nije rezervirana ekskluzivno za Sabor, ona je ušla u sve pore našeg društva. Vidimo je svakodnevno i na zidovima naših gradova. Stoga izložba fotografija autora Jovice Drobnjaka, koja je otvorena 16. novembra, na Međunarodni dan tolerancije, u galeriji Kulturno-informativnog centra (KIC) u Zagrebu, nosi naziv “Zidovi mržnje”. Izložba se sastoji od 307 fotografija grafita nastalih u prethodne četiri godine u Zagrebu, a podijeljena je u tri dijela. Prvi dio prikazuje sto fotografija “crnih” grafita na kojima su najčešće ustaško “U”, kukasti križevi i imperativi glagola ubiti… Drugi dio prikazuje sto fotografija “crvenih” grafita na kojima su najčešće crvena zvijezda, srp i čekić, a nerijetko se Tita poziva da se vrati. Treći dio izložbe možda najbolje ilustrira stanje našeg društva, jer na tih sto grafita “crveni” i “crni” međusobno “ratuju”, to jest šaraju se jedni, a dopisuju drugi simboli i poruke.

“Ja ne pokazujem lijepu stranu našeg društva, ali mislim da se i ta strana treba prikazati. Kada vidite na ulici jedan grafit, bez obzira na to koje tematike bio, samo prođete kraj njega, ali kada dođete u KIC i tamo vidite 307 grafita, dobije se potpuno drugi dojam. U protekle četiri godine snimljeno je oko 2.500 fotografija, a svaka od 307 izloženih tu je s razlogom”, pojašnjava autor izložbe Jovica Drobnjak.

Vozeći se biciklom zagrebačkim ulicama i kvartovima i bilježeći fotoaparatom grafite, primijetio je kako su se 2016. godine počeli pojavljivati grafiti s likom Adolfa Hitlera.

“Bilo je i prije kukastih križeva, ali ovo je bila novina. Nedugo nakon toga počeli su se pojavljivati grafiti s natpisima poput ‘Tito, vrati se’, ‘Tito legendo’… i ja sam ih počeo stavljati u jedan folder pod radnim nazivom ‘Crveni i crni'”, prisjeća se Drobnjak kako je počelo sa slikanjem grafita.

Kada je prije godinu i pol dana naišao na jedan grafit u pothodniku između Zapruđa i Utrina, shvatio je da ima naslovnu fotografiju i da mora napraviti izložbu. Naime, na tom zidu je crvenim slovima pisalo “No pasaran” (neće proći, op. a.), a ispod toga je netko crnim slovima dopisao “Hemos pasado” (prošli smo, op. a.). Drobnjak naglašava kako mu nije namjera ovom izložbom izjednačiti partizane i ustaše, kao ni njihove sljedbenike, on je samo dokumentirao stvarnost.

“Ja nisam povjesničar, ja sam fotograf. Ovo nije priča o 1941., 1945., 1971., 1991., ni o 1995., ovo je stanje od 2016. do 2019. godine i to je ono što sam želio prikazati. U našem društvu postoji jedna velika podjela koja je svakim danom sve dublja. Nažalost, moram konstatirati da je naše društvo zarobljeno onim što se dogodilo unazad 70 godina umjesto da kao normalno i pametno društvo gledamo 70 godina naprijed”, smatra Drobnjak.

Grafite mržnje nalazio je po cijelom gradu. Najstrašniji grafit na koji je naišao bio mu je “Kolji Srbina”, jer “ubij” je očito postalo preslabo i nedovoljno krvoločno. Također, ističe kako se “crni” grafiti pojavljuju u puno većem broju od “crvenih” i njihove su poruke puno radikalnije, što se na ovoj izložbi jasno vidi. Naglašava kako grafita ima po cijelom gradu i u svim kvartovima, ali najviše ga je zgrozilo što se velik dio grafita nalazi u školskim dvorištima i parkovima i nitko ih ne briše. “Djeca odrastaju uz takve poruke, upijaju ih i prihvaćaju kao nešto normalno”, upozorava Drobnjak i naglašava kako bi se u obrazovnom sustavu trebalo uložiti puno više truda da se djeca educiraju o tim temama.

Grafiti su izraz nezadovoljstva i bunta. Oni su i izraz društvenog stanja ili kako Drobnjak kaže: “Grafiti su zidne novine.” Poruke u tim novinama često nisu ni lijepe ni pozitivne. Zato ni ova izložba u tom smislu nije lijepa, ali je istinita. Brojni kukasti križevi i ustaška “U” postali su normalna pojava, sastavni dio svakodnevnog dekora. Simboli mržnje se toleriraju. Gradske službe ne trude se previše da grad očiste od takvih simbola i poruka. Mnogi relativiziraju ustaški pozdrav. Popularni pjevač nekažnjeno na koncertima urliče “Za dom spremni”. U medijima se promovira knjiga koja negira činjenicu da je Jasenovac bio ustaški logor. Djeca nam se igraju u parkovima u kojima su nacrtani kukasti križevi, a mi se više ni nad čime ne zgražamo i ne čudimo. Zato je ova izložba svojevrsni šamar, jer nam ne dopušta da budemo ravnodušni. Drobnjak nam je u lice sasuo 307 grafita pored kojih svakodnevno prolazimo ne obazirući se. Skupljene na jednom mjestu nemoguće ih je ignorirati. Kada bi neki vremenski putnik danas došao u Zagreb, mogao bi pomisliti da se vremenski stroj pokvario i da je zapravo došao u 1941. I sam autor kaže da vozeći se biciklom gradom, često pomisli da se vozi u prošlost.

Ova izložba ne sudi, ona ne nudi rješenje, ona samo pokazuje našu podijeljenu stvarnost. Ona je velik doprinos razumijevanju društvene klime i autentičan dokument vremena. Koliko je važna govori i činjenica da je zbog velikog interesa njeno trajanje tri puta produženo. Drobnjak ističe kako je zadovoljan reakcijom publike, jer se pokazalo da je većina shvatila poruku koju je želio poslati. A poruka je da se trebamo okrenuti budućnosti i biti tolerantni. Autor smatra da je najbolji komentar dao jedan psić.

“Naime, u galeriju je zalutao jedan mali pas koji je bio toliko preplašen da se od straha nasred galerije popiškio. Tako treba gledati na sve to…”, zaključuje Drobnjak.