Činjenica da je obilježavanje 30. godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma počelo šest mjeseci ranije, u maju, umjesto u novembru i decembru, nikoga u BiH nije posebno potresla. Razloge za to prihvatanje „pomjeranja“ godišnjice treba tražiti i u činjenici da su za sve ponovo zaslužni – Amerikanci.

Upravo u Dejtonu, krajem prošlog mjeseca, organizovan je veliki skup na temu sporazuma koji je prije 30 godina zaustavio troipogodišnji građanski rat u BiH koji je odnio više od 100.000 života i načinio nesagledivu materijalnu štetu. Ako su Ameri odlučili da godišnjicu obilježavaju u maju umjesto u novembru, ko smo mi da im se usprotivimo, čini se da misle ovih dana političari iz BiH. Amerikanci su, uostalom, kreatori tog sporazuma, imaju pravo da ga se sjećaju kad god hoće. Upućeni tvrde da je Vašingtonu izuzetno stalo da očuva tekovine Dejtona jer je u pitanju akt koji je na snazi čak 30 godina i koji i dalje čuva mir na krhkom balkanskom području.

„To je najsavršeniji mirovni sporazum u istoriji američke administracije“, ocjenjuje u izjavi za Privrednik politički analitičar Dževad Galijašević, nekadašnji pripadnik Armije BiH i postratni načelnik opštine Maglaj.

„Dejton je najsavršeniji mirovni sporazum u istoriji američke administracije“, ocjenjuje Dževad Galijašević

I zaista, ovdje se tri decenije ne puca, iako će mnogi reći da rat i dalje traje, samo političkim sredstvima. BiH ima sva obilježja države, uz ozbiljan problem suvereniteta imajući na umu da u njoj i dalje djeluje osoba koja se predstavlja kao visoki predstavnik. Ta osoba donosi i ukida zakone, kažnjava političare i stranke i igra ulogu šefa protektorata.

Prisjećajući se kraja te 1995. godine Galijašević kaže da je više od svega u tim danima bilo važno to što je mir želio narod – na svim stranama. „Od trenutka stupanja sporazuma na snagu nijedan metak nije ispaljen. Ovih dana vidimo da je na nekim drugim područjima zahvaćenim ratom nemoguće održati čak i najkraće primirje. Ovdje su svi prihvatili mir jer je svima bilo dosta rata. I tu prije svega mislim na narod“, ističe Galijašević.

Nemoguće je, dodaje, sastaviti sporazum kojim bi sve strane bile zadovoljne. Takvu sudbinu podijelio je i Dejton. „Kada govorimo o političarima, Srbi su bili nezadovoljni gubitkom teritorija, Hrvati neriješenim statusom unutar BiH, a Bošnjaci činjenicom da ipak nisu dobili cijelu BiH već neku vrstu ′fildžan države′. Osim toga, bošnjačka struktura bila je nezadovoljna jer je prekidom rata došlo i do pucanja ilegalnih kanala kojima su ogromna novčana sredstva stizala na područja pod njenom kontrolom“, smatra Galijašević.

Dugogodišnji novinar iz Mostara Zoran Krešić kategorički tvrdi da Dejton nije bio pravedan za Hrvate u BiH. „Hrvati iz BiH žrtvovali su zbog Zagreba Herceg-Bosnu kako bi Hrvatska bila cjelovita. To je bila cijena slobode Republike Hrvatske. Zauzvrat su pak u BiH dobili status papirnate ravnopravnosti. Sa županijama, paritetom u vlasti i konsenzusom u odlučivanju koji je kasnije poremećen. Ali u suštini, bili su suočeni s bošnjačkom većinom u Federaciji BiH koja im je sustavno nastojala umanjivati prava zajedno s međunarodnom zajednicom nastavljajući s realizacijom vlastite nacionalne agende – stvaranja bošnjačke države. U Republici Srpskoj su postali statistička pogreška“, ocjenjuje Krešić.

„Hrvati iz BiH žrtvovali su zbog Zagreba Herceg-Bosnu kako bi Hrvatska bila cjelovita. To je bila cijena slobode Republike Hrvatske. Zauzvrat su pak u BiH dobili status papirnate ravnopravnosti“, kaže Zoran Krešić

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković podsjeća da je Dejtonski sporazum prije 30 godina dočekan i interpretiran od sve tri strane kao rješenje koje u potpunosti ne ispunjava ničije predratne i ratne ciljeve, ali okončava ratne sukobe i stvara pretpostavke za sasvim korektan saživot, a onda i zajedničku budućnost u okviru državne zajednice utemeljene na dejtonskim principima.

„Srpska strana je teško i bolno, ali ipak brzo prihvatila činjenicu da ne može samostalno odlučivati o sopstvenoj budućnosti, da zajedničku državu sa svojim narodom neće imati, ali da može razvijati specijalne i paralelne veze sa Srbijom, da je osuđena na BiH, ali da joj ustavni aranžman obezbjeđuje značajan stepen autonomije, garantuje očuvanje minimuma demokratske političke volje, kulturni identitet, istorijsko sjećanje, socijalnu sigurnost“, podsjeća Vuković.

Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonski sporazum ili preciznije, njegov Aneks 4, današnji Ustav BiH, formalno je nepromijenjen osim jedne odredbe koja se tiče Brčkog. Prije dvadesetak godina zamalo je bio do srži promijenjen, ali je paket ustavnih amandmana u Parlamentu BiH srušen zaslugom jednog od najistaknutijih ratnih bošnjačkih političara Harisa Silajdžića. Ipak, iako Ustav nikada nije promijenjen, u proteklih 30 godina osnovano je sijaset institucija na zajedničkom nivou koje nisu dio tog akta. Najspornije su svakako Sud i Tužilaštvo BiH zbog čijeg je djelovanja trenutno na snazi najveća kriza od završetka rata. Ali, ima tu i niz drugih agencija, direkcija, ministarstava i drugih institucija koje su nastale kao plod djelovanja visokih predstavnika ili prećutnim dogovorom domaćih snaga. Ipak, danas se u BiH sve više, naročito iz Banjaluke, čuje potreba za vraćanje na „izvorni Dejton“. S druge strane, u Sarajevu optužuju Banjaluku da ruši taj sporazum. Hrvati se opet nekako drže po strani. Istina je, po običaju, negdje na sredini.

„Paradkosalno je da su danas Srbi najveći ustavobranitelji u Bosni“, kaže nam Dževad Galijašević uz napomenu da su baš Srbi bili možda i najnezadovoljniji te 1995. godine.

Smatra, pak, da za trenutnu situaciju odgovornost nose svi u određenoj mjeri.

„Kreatori tog sporazuma su imali na umu činjenicu da je za njegovo potpuno provođenje bila potrebna naša politička i svaka druga zrelost. U protekle tri decenije pokazalo se da te zrelosti nema na svim stranama. Istovremeno, brojni uticaji sa strane doveli su do toga da danas imamo situaciju takvu kakvu imamo, a to je prilično urušena dejtonska osnova. Za to su prije svega zaslužni Britanci, a onda i Nijemci koji su trideset godina činili sve da sruše ovo što su, treba biti iskren, Amerikanci kreirali. Srbi su na vrijeme shvatili o čemu se radi, digli su glas, usprotivili se. Da nisu, doživjeli bi sudbinu Hrvata koji politički nestaju“, kaže Galijašević.

Istu tezu zastupa i Zoran Krešić. Ističe da se od potpisivanja Dejtona položaj Hrvata uglavnom pogoršavao. „Sve kreće 2000. godine kada je međunarodna zajednica odlučila ‘ubrzati’ stvari provođenjem jednoga neviđenog društvenog eksperimenta. Narodi su bili pokusni kunići u njihovu laboratoriju. Ponajprije najmanji – Hrvati. Iako se javnosti predstavljalo kako su ciljevi te međunarodne zajednice plemeniti, učiniti istodobno funkcionalnijom i održivom državu i njezine institucije, u entitetima, ponajprije Federaciji BiH, dokidaju se elementi federalizma dva naroda. U 2000. međunarodni upravitelji mijenjaju izborni zakon i stvaraju temelje da se Hrvate izbaci iz vlasti i tamo postave marionete političkog Sarajeva. Tri godine kasnije visoki predstavnik Volfgang Petrič je nametnuo ustavne izmjene kojima je Hrvatima ukinuo paritet u vladi i svodi ih na pet ministara od ukupno 17. Mijenja i način biranja izaslanika u gornji, Dom naroda Federacije BiH, kao i način izbora vlade Federacije BiH. Bošnjačka politika je to shvatila kao poticaj da nastavi s ‘osvajanjem’ Federacije BiH. Hrvati su ponovno isključeni iz vlasti 2010, a Željko Komšić je u četiri navrata glasovima Bošnjaka ‘podvaljen’ Hrvatima. Kao što je to bio Sejdo Bajramović pri raspadu Jugoslavije“, kaže Krešić.

Nadovezujući se na naše prethodne sagovornike Đorđe Vuković kaže da je sasvim jasno zbog čega se Srbi danas grčevito drže za Dejton. „Nije to zato što njegov sadržaj smatraju savršenim, nekakvom svetom knjigom, već zato što svoju slobodu i svoja prava smatraju svetinjama! Na njih oni misle kada govore o Dejtonu, a ne na slova sa papira. S druge strane, Bošnjaci nikada nisu prihvatili tu činjenicu da nisu jedini gospodari BiH, da u njoj postoje entiteti, a ne sandžaci i begovati, da su Srbi konstitutivni narod, a ne potlačena raja. Da nisu jedini vlasnici institucija, procesa, istine… Zato je za njih Dejtonski sporazum ‘ludačka košulja’, ‘legitimacija genocida’, privremeno rješenje, predah. Istovremeno se brutalno ostrvljuju na suštinu Dejtonskog sporazuma i okrivljuju srpske političare da ga krše“, dodaje Vuković.

Pitanje za milion dolara u cijeloj ovoj priči jeste da li će BiH postojati na dejtonskim osnovama i za 30 godina. „Nema scenarija koji bi mogao da bude iznenađenje“, kratak je Galijašević.

Zoran Krešić napominje da sve zavisi od dogovora domaćih političkih snaga. „U Pismu iz 1920. godine Ivo Andrić je BiH opisao kao zemlju mržnje. U najvećem se dijelu slažem s tom dijagnozom. Jedini put naprijed je dogovor domaćih aktera. I on je moguć unatoč tom talogu mržnje i to na precizno definiranim odnosima. Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ključni korak mora predstavljati odmicanje od očekivanja, prije svega u Sarajevu, da će im stranci kao arbitri donijeti cijelu državu na pladnju, te prihvaćanju realnosti. Jednako tako Srbi i Hrvati trebaju uklopiti svoja očekivanja u realne okvire, a ne one kakvi su bili 90-ih prošloga stoljeća. EU je naša zajednička budućnost i po mome sudu jedino te integracije mogu pomoći da se lakše dogovaramo“,  ističe Krešić.

Đorđe Vuković, pak, ne želi da zapostavi ni uticaj velikih sila. „Zapad sutra može da zapali fitilj, prekosutra da ga ugasi. Tako funkcionišu velike sile u odnosu na Balkan, takav je Balkan po sebi, tako je skrojena i dejtonska BiH. Ta činjenica da zavisite od interesa i od hirova velikih sila sudbina je balkanskih država i njihovih naroda. Mantra o evropskoj perspektivi Balkana nije od juče, ali ta Evropa ne zna ni šta će sa sobom, ali zna da sa nama neće i ne može. Suludo bi bilo žrtvovati sve za tu mantru. BiH može ovako da traje 30 godina, može možda i 300, kao što je trajala manje više kroz cijelu svoju istoriju“, zaključuje Vuković.

Dokle god je, dodaje Vuković, BiH zarobljenik svoje ćudi, svojih kratkovidih elita, svoje vječne neodrživosti, u njoj će život biti životarenje. Bar u tome ima kontinuitet, iskustvo, besmisao.