Kada se popnete na brdo i izletište Djed iznad Hrvatske Kostajnice, pogled vam puca na dolinu rijeke Une i tada se začas napunite nekom čudnovatom energijom koju samo Una može dati. Te je energije u ljudima koji danas žive u Kostajnici sve manje. Sve je manje i života i nade. Ostala su samo sjećanja na žive ulice, na bogat društveni život gradića uz Unu, na sretne ljude… Poželjela sam razgovarati s nekim tko dobro poznaje tu nekadašnju Kostajnicu kako bih spojila izgubljeno vrijeme sa sadašnjim, koje je također već izgubljeno za mnoge Kostajničane.
Željko Puškar, šezdesetdevetogodišnji umirovljenik i rođeni Kostajničanin, iz onog je doba, kako zna pričati u šali, kada su se djeca rađala kod kuće, a ne u rodilištu. “Obitelj mi je bila podstanarska, otac poslovođa u obućarskoj zadruzi, a majka domaćica. Dio života proveo sam u župnom dvoru crkve sv. Nikole u Kostajnici. Po rasporedu gradskih vlasti župnik je imao obavezu primiti dvije obitelji na stan. Tu smo se i pojačali – rodila se moja sestra Đurđica. Nekoliko godina kasnije otac je kupio nekadašnju zadružnu mljekaru i na njenom mjestu izgradio novu katnicu. U njoj i danas živim”, prisjeća se Željko nekadašnjeg života.
Tu se približio Uni i zaljubio u nju. Njegov otac je ubrzo dao napraviti drveni čamac i naučio ga kormilariti. “Tih šezdesetih godina Niki Nestorov i Diki Bojadži bili su poznati plivači maratonci. Maštao sam da i ja jednog dana postanem poput njih. Bio sam dobar plivač. Kao zaljubljenik u prirodu bio sam član izviđača, a s njima sam dobro upoznao obale rijeke Une sve do Bosanske Krupe. Studije sam završio u Zagrebu i Beogradu. Ljubav prema kampiranju prenio sam na suprugu i kćeri”, nastavlja priču Željko. Njegova supruga Nada, inače Dvorčanka, dodaje: “Dvorski kotar pola roda moga…”
Samo jedanput u životu Željko je pomislio da je zauvijek napustio Kostajnicu, i to u periodu od 1995. do 1998. godine. U izbjeglištvu život nije bilo lak, a kako su on i supruga po struci administrativni službenici, u Srbiji su teško mogli naći posao. “Radio sam na kiosku, a supruga u trgovini, dok su se kćeri školovale. Po povratku se nismo mogli useliti u našu kuću. Bila je dana na korištenje drugima. Tada smo živjeli u Sisku kod moje tetke i u Istri kod Nadine tetke, sve do 2000. godine, kada nam je kuća vraćena. Kraće vrijeme radili smo za SDF kao terenski popisivači. Honorar je bio solidan, no posao stresan. Ljudi su se vraćali doslovce ni u šta – bez podrške organizacija, a njihov položaj i situacija teško su mi emotivno padali”, priča Željko.
Kostajnica je do 1991. godine bila u ekspanziji. Gradić od skoro 4.000 stanovnika, a nekadašnju srednju školu “Nina Marković” pohađalo je više od hiljadu učenika. U industriji je bilo zaposleno oko 2.500 radnika i radnica. Radili su Pounje, grafičko poduzeće, tvornica obuće, razne uslužne djelatnosti poput trgovine i ugostiteljstva, zatim tri kuglačka kluba: KK Kostajnica, KK Zemljoradnik, KK Zanatlija…
Dok Željko priča pokušavam dočarati gužvu na ulicama sada gotovo praznog grada. “Rukometni i nogometni klub, uz oba sam bio vezan kao tajnik i kao zapisničar na utakmicama. Za mene, koji tu živim 69 godina, sada nema ni sadržaja ni okupljališta. Isto tako je i s mladima. Kajak klub se još nekako drži zahvaljujući trenerici i nekada uspješnoj takmičarki, profesorici Mrđenović. Gotovo svaka druga kuća je prazna. Nažalost, postali smo grad penzionera, a od nekadašnje industrije ostalo je Pounje sa 50 radnica”, sjetno nastavlja svoju priču Željko.
U Kostajnici, koja po Željku ima izvanredan položaj ispod brda Djed, na obali Une, život kao da je stao; polako nestaje i povratnička starija populacija, a mladi su se razbježali trbuhom za kruhom. “Kostajnica živi samo za Kestenijadu, događaj koji se održava prvi vikend u oktobru. Tada se sjetim nekadašnjeg tržnog dana, ponedjeljka. Nakupci iz cijele Hrvatske dolazili su tu po stoku. Prodavali su se obrtnički proizvodi i proizvodi sa seoskih imanja, to je bio takozvani ženski plac… Perspektiva u Kostajnici postoji, a ostvariti se može samo uz dobru ekipu, projekte i programe turističke ponude. Mislim da je osnovni hendikep Kostajnice nedostatak mladih ljudi. Nekadašnju Kostajnicu izdigla su djeca ovog kraja. Prvi fakultetski obrazovan kadar, a takvih imamo i danas, samo je pitanje kako ih privući”, zaključuje Željko na odlasku.
Iza njega će ostati mnoštvo pisanih uspomena i fotografija, kako iz onih boljih vremena, tako i iz ovih novijih, ne tako dobrih. Pregršt uspomena o jednom gradiću podno Djeda uz Unu…
