Koronavirus, izgleda, konačno jenjava, sve se polako vraća u normalu, a sportska natjecanja ponovno zadobivaju pažnju vjernih pratitelja. Navijači su konačno došli na svoje. Taman što su završile Liga prvaka i Europska liga, počelo je Europsko nogometno prvenstvo. Brojni ljubitelji ove igre sada su uz male ekrane.

Navijačke supkulture jedne su od najraširenijih na svijetu. One se najčešće povezuju s desnom političkom orijentacijom, izraženim nacionalizmom i nasilničkim ponašanjem.

– Navijanje za 99 posto svih sportova ostaje u granicama sportskog interesa, ali nogomet po svemu u velikoj mjeri izlazi iz tih granica. Uostalom, nazivi poput “najvažnija sporedna stvar na svijetu” i “više od igre” po sebi puno govore o tom fenomenu. Tako da se može reći da je navijanje, s naglaskom na nogomet, ponekad čvrsto povezano s nekim oblicima pripadnosti – pojašnjava sociolog Renato Matić ovaj fenomen.

Osjećaj pripadnosti važan je svakom pojedincu, a mnogi upravo tu želju za pripadanjem ostvaruju kroz navijanje za neki klub ili reprezentaciju.

– Trebalo bi, prije svega, razlikovati potrebu za pripadnošću od pridavanja značaja samoj pripadnosti. Još je Aristotel čovjeka definirao pojmom zoon politikon, tj. biće polisa, biće zajednice ili društveno biće koje ne može živjeti ni opstati izvan društva. Potom izdvojimo Maslovljevu hijerarhiju ljudskih potreba, gdje je pripadanje grupi visoko na ljestvici, odmah iza biološke potrebe za preživljavanjem i potrebe za sigurnošću. Dakle, potreba kao takva uopće nije upitna, ali problem nastaje kada se vlastita pripadnost počinje promatrati kao nešto posebno ili uzvišeno, a zaboravlja se da je to besmisleno jer ponosni možemo biti zbog svojih dobrih djela, a ne zbog pripadnosti – ističe Matić.

Potreba za pripadanjem grupi nije upitna, ali problem nastaje kada se vlastita pripadnost počinje promatrati kao nešto posebno ili uzvišeno – ističe Renato Matić

U Hrvatskoj su svima poznate navijačke skupine Bed blu bojsi, navijači Dinama i Torcida, navijači Hajduka, dok su u Srbiji najbrojniji Delije, navijači Crvene zvezde i Grobari, navijači Partizana. Animozitet između navijača ovih klubova oduvijek je postojao, mada profesor Matić tvrdi kako iz niza razloga nije bio vidljiv u tolikoj mjeri i u tolikom intenzitetu kao danas. Ističe kako su neki klubovi imali takozvani poseban nacionalni status, ali su mnogi imali simpatizere izvan tadašnjih republičkih granica.

Danas je teško zamisliti da netko iz Hrvatske navija srčano za Partizan ili da je netko iz Srbije vatreni navijač Hajduka. Ipak, neki hrvatski stanovnici svim srcem navijaju za srpsku reprezentaciju ili neki srpski klub. Oni su mahom Srbi.

Nikica Gagulić trener je nogometnog kluba BSK Bijelo Brdo i reprezentacije Srba u Hrvatskoj. Dugi niz godina je i strastveni navijač Crvene zvezde.

– Prvi put sam bio na utakmici Zvezde na beogradskoj Marakani kada sam imao sedam godina. Sa te utakmice sećam se samo zagrijavanja igrača i velike gužve i znam da je tada čuveni Dule Savić zabio gol iz slobodnog udarca – prisjeća se Gagulić.

Nakon toga sve je češće posjećivao tribine na Marakani. Ljubav prema Zvezdi prenijeli su mu otac i djed.

– Moj pokojni deda Sreten živeo je u Beogradu i radio je u Fudbalskom savezu Srbije, a pre toga u Fudbalskom savezu Jugoslavije. On ima pet nastupa u predratnoj reprezentaciji Jugoslavije, a selektor mu je bio čuveni Tirke (Aleksandar Tirnanić, op. a.). Kada sam služio vojsku u Beogradu, često sam bio kod dede i preko njega upoznao brojne značajne ličnosti iz tog sveta, od Piksija (Dragan Stojković, op. a.) preko Dejana Savićevića i Siniše Mihajlovića do rukovodstva – Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića – dodaje Gagulić.

On je već 30 godina član Crvene zvezde, a kao dugogodišnji član dobio je počasnu zlatnu karticu. U klub je učlanio i svoju obitelj, suprugu i dvije kćeri. Zvezda mu je i kao treneru puno pomogla donirajući mnogo opreme za njegov klub. Djeca koju Gagulić trenira u Bijelom Brdu izvodila su igrače na Marakani na Zvezdinim utakmicama Lige prvaka. Za Gagulića navijanje za Zvezdu znači i povezanost sa Srbijom kao maticom. On ističe kako poštuje sve navijače osim huligana, koje nikada nije razumio.

– Ako si normalan čovek i ako želiš da vodiš porodicu na utakmicu, ne možeš da se poistovetiš sa onima koji idu tamo da prave probleme – zaključuje.

I Milijana Nožinić iz Zagreba od malih nogu navija za Zvezdu.

– Ta ljubav se rodila jako rano. Tata je oduvijek bio veliki obožavatelj Zvezde. Tako sam i ja, iz privrženosti prema njemu, počela s pet-šest godina pratiti Zvezdine utakmice – kaže.

Smatra da je ljubav prema Zvezdi odredio i život koji je provela u Srbiji.

– Generalno volim sport i oduvijek sam pratila sportska dešavanja, išla na utakmice. Izbjeglištvo me odvelo u Srbiju i ondje se zapravo najviše razvila ta ljubav. To je bilo doba osnovne i srednje škole, kada imaš puno vremena za utakmice. Na kraju je Zvezda ostala moja jedina sportska ljubav. Povratkom u Hrvatsku nije se ništa u tom smislu promijenilo – dodaje Milijana Nožinić.

Može se reći da je Crvena zvezda najpopularniji klub među Srbima u Hrvatskoj. Ipak, neki nemaju pretjeranu emotivnu vezu s klubovima iz Srbije, a kod njih prevladava ona “daleko od očiju, daleko od srca”. Prije tri godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić primio je u Beogradu djecu iz Rijeke, Kostajnice i zadarskog zaleđa, polaznike ljetne škole “Sveti Sava”. Tom prilikom upitao je sedmogodišnjeg Tina za koga navija. Tino je tada, kao iz topa, rekao: “Za Rijeku!” Dječak Tino svakako nije izdvojen slučaj. Brojni mladi Srbi iz Primorsko-goranske županije navijaju upravo za Nogometni klub Rijeku.

– Ljubav prema Rijeci počela je od malih nogu. Stariji brat je navijao za Rijeku, pa sam i ja tako uz njega počeo. Brat više ne prati nogomet, ali ja sam i dalje ostao navijač Rijeke – kaže nam Igor Musulin iz Gomirja, koji ujedno igra nogomet za lokalnu momčad.

– Rijeka je kao grad dosta liberalnija u odnosu na ostatak Hrvatske, a čini mi se da je tako i u sportu – tvrdi Igor i dodaje da hrvatsku nogometnu ligu prati više od srpske.

– Kada igra Srbija, navijam za Srbiju. Kada igra Zvezda u Evropi, sa žarom navijam za Zvezdu – pojašnjava.

Na njegovu ljubav prema NK Rijeci utjecale su blizina i vezanost uz taj grad.

– Rijeka je centar naše županije i naše najbliže urbano središte. Volim Rijeku kao grad i kao klub, volim provoditi vrijeme tamo i ne osjećam da mi taj grad ili taj klub išta manje pripadaju nego mojim prijateljima koji su Hrvati – zaključuje Igor Musulin.

Ljubav prema NK Rijeci počela je od malih nogu. Stariji brat je navijao za Rijeku, pa sam i ja počeo uz njega. Brat više ne prati nogomet, ali ja sam i dalje ostao navijač Rijeke – kaže Igor Musulin iz Gomirja

Igorov sumještanin, prijatelji i suigrač Nikola Trbović po jednoj stvari se posebno ističe u svom mjestu. Naime, dok većina starijih u Gomirju navija za Crvenu zvezdu, a većina mladih za Rijeku, Nikola je vatreni navijač Dinama.

– Za Dinamo sam počeo navijati zahvaljujući stricu koji je bio važna osoba u mom odrastanju i na neki način moj životni uzor. On je bio osoba koja je voljela plivati kontra struje, pa je zato i navijao za Dinamo. Tu ljubav prenio je i na mene, a i svidjelo mi se to što sam bio drugačiji. S vremenom je došlo do toga da nisam propuštao nijednu utakmicu Dinama – prisjeća se Nikola.

Kako je studirao u Zagrebu, često je odlazio na maksimirski stadion, ali uvijek na istočnu tribinu, među mirne navijače. Svjestan je toga da ga Bojsi ne bi baš s oduševljenjem prihvatili, ali to mu ne smeta jer smatra da zbog svoje nacionalnosti nije lošiji navijač svog voljenog kluba. Isto tako, on svoj nacionalni identitet ne veže uz sport.

– U sportu, kao i u životu, gledam na ljude kao na individue, a ne kome ili čemu pripadaju – dodaje.

Poruke mržnje upućene s tribina Srbima ne diraju ga previše jer, kako kaže, to ne doživljava ozbiljno.

– Nogomet igram cijeli život i veoma ga volim. Mnogi navijači nisu nikada udarili loptu, a viču s tribina “Za dom spremni!” – ističe Nikola Trbović.

Naši sugovornici osjećaju snažnu pripadnost klubovima za koje navijaju. Prate i posjećuju utakmice, bodre svoje timove “i kad gube i kad tuku”. Nasilje i mržnja nisu njihovi načini iskazivanja privrženosti nekom klubu. Ovakvi navijači nisu interesantni medijima – u medije obično dospiju oni koji izazovu nerede.

Na ovim je prostorima nacionalizam među ekstremnim navijačima eskalirao za vrijeme rata devedesetih. Danas je gotovo nezamisliva ona nedjelja, 4. maja 1980. godine, kada je na splitskom Poljudu prekinuta utakmica između domaćina Hajduka i Crvene zvezde zbog smrti Josipa Broza Tita. Tada je cijeli uplakani stadion zajedno s igračima uglas pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Deset godina i devet dana nakon te nedjelje, 13. maja 1990., također u nedjelju, na zagrebačkom Maksimiru dogodila se nezapamćena eskalacija nasilja između navijača i policije, a utakmica koja se te večeri trebala odigrati između Dinama i Crvene zvezde otkazana je. U septembru iste te 1990. godine na istom onom Poljudu na kojem su deset godina ranije pjevali Titu u čast, za vrijeme utakmice između Hajduka i Partizana zapaljena je jugoslavenska zastava. Od devedesetih godina navijački obračuni između srpskih i hrvatskih navijača nisu iznimka.

– Za razliku od slučajeva puno gorih i dugotrajnijih sukoba, recimo između Njemačke i Francuske, a koje su sustavno ulagale u prevladavanje prošlosti i to prije svega zahvaljujući velikim liderima i vizionarima poput Šumana, Adenauera i De Gola, u našem slučaju to izostaje već punih četvrt stoljeća. Ne samo takvi pojedinci, već i odgoj za mir i suradnju, i zbog toga su oni dobronamjerni i razumni među nama još uvijek taoci mentaliteta stada, ali i zlonamjernih i, prije svega, nesposobnih političkih spekulanata koji kada god imaju vrući krumpir u svojoj zemlji, počinju vikati i bacati drvlje preko granice – zaključuje sociolog Renato Matić.

Nogomet, ta najvažnija sporedna stvar na svijetu, mnogima znači puno više od same igre. Osjećaj pripadnosti navijača voljenom klubu često je snažniji od nekih drugih oblika pripadnosti ili poimanja identiteta. U tome nema ništa loše, naprotiv, navijanje može biti divan osjećaj, ali samo ako je lišeno poruka mržnje. Jedini osjećaj koji navijanje treba proizvesti je ljubav, a to nije malo.