Bila je to jedna od najvećih srpskih tragedija u 20. vijeku. Nakon fascinantnih pobjeda srpske vojske nad puno nadmoćnijim austrougarskim divizijama 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, uslijedila je protiv Srbije u jesen 1915. velika ofanziva združenih austrougarskih i njemačkih vojnih snaga. Armada od oko osamsto hiljada neprijateljskih vojnika brzo je prešla rijeke Savu i Drinu, duboko je prodrla na teritorij Srbije i počela je sve više potiskivati znatno malobrojniju srpsku vojsku prema jugu.

Plan vrhovne komande srpske vojske bio je da se vojska počne povlačiti prema Solunu i savezničkim snagama Francuske i Velike Britanije. Taj plan je osujetila bugarska vojska, koja je bila na strani Centralnih sila i u vardarskoj dolini presjekla je taj put prema Grčkoj. General Živojin Mišić predlagao je frontalni napad na austrougarsko-njemačke snage, ali taj prijedlog je, uz veliku svađu među generalima, odbijen. Preostalo je najgore rješenje i ta odluka je donesena 24. novembra: prelazak preko zaleđenih albanskih planina i dolazak na Jadransko more gdje bi saveznički brodovi dopremili pomoć u hrani i odjeći. U nekoliko kolona u kojima su bili pomiješani srpska vojska, civili i izbjeglice, ukupno oko četiristo hiljada ljudi, više se od mjesec dana povlačilo preko Albanije, uz stalne napade albanskih komita, koji nisu priznavali vlast vrhovnog zapovjednika albanske vojske, Esad-paše Toptanija, saveznika Srbije.

Na tom putu, najveći broj Srba umro je od iscrpljenosti i gladi. Planina Čakor ostala je upamćena kao planina smrti i stradanja. Temperatura se kretala do minus dvadeset, snijeg je bio dubok i do dva metra, a skloništa i hrane nigdje nije bilo. Od 400.000 ljudi koji su krenuli na put, samo je oko 120.000 vojnika i 60.000 civila stiglo do jadranske obale. Dolazak na tu obalu, koja je trebala biti spas, također je bio početak nove golgote. Saveznički brodovi s hranom i odjećom nisu mogli uplovljavati u plitke albanske luke, a talijanske, također savezničke snage, na tom području nisu blagonaklono gledale na srpsku vojsku.  Neprijateljske austrougarske podmornice i avioni sprečavali su bilo kakav prilaz albanskoj obali. Predstojao je novi dugi marš iscrpljene srpske vojske od 240 kilometara, po studeni i kiši, do albanskog grada Valone. Tamo je preostala vojska, koja je preživjela taj užasni egzodus, prevožena na grčki otok Krf.

Britanski i francuski saveznici u ovoj krajnje kritičnoj situaciji nikako se nisu predstavili na visini zadatka spašavanja srpske vojske i civila. Nisu poslali vojsku da spriječi austrougarski pritisak na albanskoj obali i da osiguraju dolazak izmučenih srpskih vojnika. Kasnili su i oklijevali, vojni brodovi nisu stizali, a srpski vojnici na albanskoj obali masovno su umirali. Tek prijetnja ruskog cara Nikolaja II da će raskinuti sporazum sa silama Antante u borbi protiv Njemačke i Austro-Ugarske, ukoliko ne pomognu srpskim vojnicima, prisilio je saveznike da se kako tako pokrenu.

Na otok je u januaru 1916. ipak uspjelo stići nešto preko 100.000 srpskih vojnika, ali prvi dani na Krfu za njih su bili užasni. Saveznici se nisu adekvatno pripremili za prihvat tako velikog broja ljudi. Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, ogrjeva i šatorske opreme, pa su vojnici, izmučeni od napornog marša i na Krfu opet masovno umirali. Premorena i izmučena vojska pod vedrim je nebom, bez šatora i zaklona sedam dana teško je podnosila ledenu kišu. Na otoku Vido su iskrcavani najteži ranjenici i bolesnici i to su uglavnom bili najmlađi vojnici, praktično djeca od 17 do 19 godina, koje je povlačenje najviše pogodilo. Od 23. januara do 23. marta 1916. umrlo je 4.847 ljudi. Mali otok Vido kod Krfa, koji je bio organiziran kao bolnica, pretvoren je u „otok smrti“, a more oko njega u „plavu grobnicu“. Bez mogućnosti sahrane, oko 5.400 umrlih je spušteno u more. Iz pijeteta i poštovanja prema umrlim srpskim vojnicima, grčki ribari narednih 50 godina nisu lovili ribu u tom području.

Na srpskoj strani do danas traju rasprave da li je povlačenje preko Albanije, kolikogod je zbog neprijateljske ofenzive situacija bila kritična, bila ispravna odluka. Zatim, još veće kritike padaju na način kako je to povlačenje obavljeno. Možda je na tom putu moglo biti više složnosti, a ne trvenja i optuživanja među zapovjednicima, kako su pokazali kasniji historijski izvori. Možda je moglo biti osigurano više hrane i odjeće, kako se također kasnije pokazalo. Možda su kolone u povlačenju mogle biti bolje organizirane, a ne da su se gubile i poumirale u ledenoj pustoši albanskih planina.

U svakom slučaju, odluka srpske vrhovne komande od 24. novembra da se srpska vojska povlači preko Albanije koštala je ukupno 240.000 mrtvih, kako vojnika, tako i civila. Francuski general u Prvom svjetskom ratu Joseph Joffre, o albanskoj golgoti kasnije je izjavio:  „Povlačenje naših saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvršeno, nadilazi po strahotama sve što je u historiji kao najtragičnije zabilježeno“.