Popis stanovništva provodi gotovo svaka država na svijetu kako bi znala točan broj stanovnika, kao i obrazovnu, ekonomsku, ali i nacionalnu strukturu stanovništva. Iz prikupljenih podataka rade se analize, ali se isto tako na temelju njih dijele sredstva, ostvaruju prava, primjenjuju zakoni. Posljednji popis stanovništva održan je 2011., a novi je trebao biti u martu ove godine. Zbog epidemiološke situacije s koronavirusom i potresa koji je pogodio Sisačko-moslavačku i okolne županije, popis stanovništva odgođen je za jesen. Iz Državnog zavoda za statistiku (DSZ) kažu da će popis biti proveden od 13. do 26. septembra 2021. samostalnim popisivanjem stanovništva kroz elektronički sustav e-građani, a od 27. septembra do 17. oktobra 2021. popisivači će obavljati popisivanje svih popisnih jedinica, koje nisu samostalno popisane, putem osobnog intervjua sa stanovništvom pomoću elektroničkih uređaja, te će evidentirati one koji su se uspješno samopopisali u prvoj fazi popisa. Iznimno, popis se može provoditi do 29. oktobra ako se ustanovi da do 17. oktobra nisu popisane sve popisne jedinice.

Dakle, novost je što će se ove godine građani i sami moći popisati. Naime, putem sustava e-građani jedan član kućanstva može putem poveznice popisati svoje kućanstvo, a može se i svaki član kućanstva zasebno popisati. To je onaj lakši dio, teži je onaj u kojem popisivač dolazi u kućanstvo i popisuje građane. I tu dolazimo do problema koji muči mnoge kod svakog popisa, a posebno pripadnike nacionalnih manjina: tko im jamči da su dobiveni podaci tajni i da ih nitko neće zloupotrijebiti. Još je gora situacija u malim mjestima, gdje popisivač poznaje gotovo sve sumještane: kako onda otvoreno reći, na primjer, svoju nacionalnost, vjeru ili jezik. Iako se možda to čini smiješno ili čudno, ne treba zaboraviti da se na ovim prostorima ponašamo kao da smo likovi iz “Balkanskog špijuna”. To najbolje opisuje Ilija Čvorović u spomenutom filmu: “Tebi da kažem, pa za pet minuta da zna cela ulica.” Upravo zbog tog straha ili nelagode mnogi se identitetski ne izjašnjavaju. To se najviše odnosi na pripadnike srpske zajednice. Mnogi se ne izjašnjavaju nacionalno, vjerski, a materinji jezik često brkaju sa službenim. Mnogi se ne izjašnjavaju zbog straha ili nelagode, osjećaja da su stigmatizirani. Mnogi nisu iskreni jer smatraju da se nepotrebno izlažu ako iskažu ono što misle ili osjećaju, a mnogi se izjašnjavaju onako kako misle da se od njih očekuje.

Iz DZS-a kažu kako će prijava za popisivače biti javno objavljena na njihovim stranicama krajem juna. Uvjeti za popisivače su punoljetnost, najmanje završena srednja škola i informatička pismenost. Nakon zaprimljenih prijava i selekcijskog testiranja, bit će odabrani kandidati koji će obavljati poslove popisivanja na terenu u drugoj fazi popisivanja (CAPI metoda). Edukacija za popisivače bit će organizirana putem online alata neposredno prije početka popisa 2021.

To je onaj službeni dio. Popisivači prolaze edukaciju i tu je klauzula o tajnosti podataka. No strah i nepovjerenje teško je razbiti jer godinama se s njima živi i oni su oko nas. I sam potpredsjednik Vlade Boris Milošević kaže da se ne treba plašiti jer dane podatke nitko ne čita osim statističara koji ih obrađuju. On poziva sve Srbe koji se tako osjećaju da se slobodno izjasne na popisu. Ipak, izgleda da će se trebati uraditi puno više od pukog poziva kako bi se ljudi oslobodili pritisaka i loše društvene atmosfere. Pored toga, ne treba zaboraviti da iz podataka koji se prikupe popisom stanovništva proizlaze i brojna prava koja omogućavaju nacionalnim manjinama ostvarenje njihovih političkih i kulturnih sloboda.

Broj Srba u Hrvatskoj zadnjih se desetljeća neprestano i značajno smanjuje. Danas ih je, prema popisu iz 2011. godine, 186.633 ili 4,3 posto. Ova brojka sigurno je takva i zbog toga što se dio pripadnika srpske zajednice ne želi tako izjasniti zbog straha ili nelagode. A upravo na temelju popisa stanovništva jamče im se određena prava koja su propisana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. To znači da se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava proporcionalna zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, kao i u tijelima jedinica regionalne i lokalne samouprave. Iako recimo brojke zaposlenih u državnim, javnim ili lokalnim tijelima ni približno ne slijede nacionalnu strukturu iz popisa stanovništva, pravo na zastupljenost poštuje se ipak u Hrvatskom saboru. Ne treba zaboraviti ni da se temeljem popisa stanovništva jamče i prava koja proizlaze iz Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, gdje je predviđen širok spektar prava.

No ponekad je to sve mrtvo slovo na papiru. Tako u izvješću pučke pravobraniteljice za 2019. godinu jasno stoji da: “Pripadnici manjina sve su podzastupljeniji među zaposlenima u upravi i pravosuđu, nisu dovoljno zastupljeni u sredstvima javnog priopćavanja, a prepreke ostvarivanju prava na odgoj i obrazovanje te na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma srpske manjine opstaju i zbog nedovoljnog angažmana najviših tijela vlasti u promicanju vrijednosti manjinske kulture te čestom podilaženju dijelu javnosti koji i dalje stigmatizira ćirilično pismo, pogrešno ga identificirajući s agresijom na RH i počinjenim zločinima.”

Pravo na jezik i pismo politički je obojeno i teško je probiti taj stakleni plafon iznad kojeg su prava, a ispod društvo koje nije spremno taj plafon maknuti. Ne staju prava koja proizlaze iz popisa stanovništva samo na ovome, tu je i financiranje programa za nacionalne manjine, od medijskih do kulturnih. Iako se nekima to čini kao nešto što se događa samo po sebi, ipak treba znati da ukoliko nema slobode izjašnjavanja o identitetskim pitanjima, a onda i volje da se to učini, sva zagarantirana prava mogu se znatno umanjiti ili čak ukinuti.

S druge strane Hrvatsku je, prema procjenama, u proteklih pet godina napustilo oko 200.000 stanovnika, mahom mlađih i radno sposobnih, a u toj će brojci vrlo vjerojatno biti i pripadnika srpske zajednice. To znači da će uz one koji su u strahu ili se ne žele izjasniti o svojoj nacionalnosti biti dosta i onih mladih Srba koji su se iselili iz ekonomskih razloga. Kada se sve to zbroji, poruka je jasna: treba se bez straha izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti, vjeri i jeziku, jer se jedino tako mogu očuvati i ostvariti zagarantirana prava.