Memljivo i ledeno, tmurno februarsko jutro u najvećem „gradu mrtvih“ u Republici Hrvatskoj. Koraci istovremeno reski i tupi odzvanjaju kroz grobnu tišinu, nigdje čovjeka. Zavjesa od dosadne i monotone kiše spustila se na zagrebačko groblje Mirogoj, zaklanja i zamućuje pogled. Žive su jedino kišne kapi, koje se spajaju i slijevaju jedna u drugu i pretvaraju u malene potočiće i zatim u pravu malu bujicu. Slijevaju se niz nadgrobne spomenike, hiljade i hiljade njih romore i klokoću u prolazima, otječu u pravcu udoline i obližnje šume. U sljubljenoj i sada već povelikoj rijeci utapaju se suze: one kišne i one prave. Žive su i misli dok pogled prebire po nadgrobnim spomenicima od kojih svaki krije jednu ili više životnih priča i sudbina, brojne umrle i davno ugasle ljubavi. Tko su ti ljudi, pamti li ih danas netko ili su nestali u bestragu i zaboravu vremena?

Spomen i opomena na najmračnije doba

Nižu se imena, prezimena i datumi. Nižu se skromna i ona monumentalna posljednja počivališta, no u smrti su jednaki svi. Nekih odavno nema među nama i spomenici su im otužni i nagriženi zubom vremena, neki su i danas brižno njegovani. Obitelj Hećimović, obitelji Juričić i Bahtijarević, obitelj Jožinec, tu su i Papići, obitelj Benci… i eto nas, dolazimo do – s tri strane živom ogradom omeđene „Parcele 142“. Svijeće i cvijeće, razbacane dječje igračke i mali decentni spomenik. Isto tako mala u kamenu uklesana nadgrobna ploča: „Ovdje je sahranjeno nekoliko stotina djece s Kozare“. Na samo nekoliko kvadratnih metara smješteno je posljednje zajedničko počivalište nekoliko stotina nevinih djevojčica i dječaraca. Gotovo tisuću nedužnih malih života. Priča seže u ne tako daleku prošlost, u doba mračnije od mračnog Srednjeg vijeka.

Godine 1942. svijet je već duboko zagazio u Drugi svjetski rat, rat koji je odnio najviše civilnih žrtava, rat u kojem se nije ratovalo samo za teritorij i materijalne resurse, već se ubijalo i mučilo ljude zbog vjere, nacije, rase, političkog opredjeljenja… I to do neshvatljivih razmjera. Neshvatljivih, jer, oni koji su rat započeli i vodili – nisu prezali ni pred kim pa tako ni pred najranjivijima – djecom.

U obruču borbe za goli život

Njemačke i kvislinške jedinice u junu 1942. godine započele su operaciju „Zapadna Bosna“ na području Kozare i Potkozarja, gdje je većinom živjelo srpsko stanovništvo. Usprkos istrajnom otporu partizana i tadašnjem jedinstvu lokalnih Srba, Hrvata i Muslimana, fašističke snage su opkolile cijelo područje i započele sistematsko istrebljivanje lokalnog civilnog stanovništva. Hiljade ljudi ubijeno je na licu mjesta, hiljade je poslano u logore. Nisu pošteđene ni hiljade kozaračke djece.

Moć koju im je tada dao moćni njemački saveznik, ustašama je u potpunosti oduzela razum i empatiju i izbrisala zadnju mrvu humanosti. Zbog njih, kozaračku djecu nije više budilo sunce čije su se zrake probijale kroz gustu kozaračku šumu, nisu ih više budili glasovi njihovih roditelja, budili su ih pucnjevi, detonacije i zvukovi rata.

Logori strašniji od smrti

Povjesničar Slavko Goldstein u svojoj knjizi „Jasenovac, tragika, mitomanija, istina“ navodi da su ljudi s tada opustošene Kozare smještani u jasenovačke logore Stara Gradiška, Uštica, Mlaka i Jablanac. Zbog pretrpanosti, uspostavljeni su i novi privremeni logori u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima i Novskoj. Oni „najsposobniji i najzdraviji” poslani su u koncentracijski logore i radne kampove Trećeg Reicha kao ropska radna snaga. Hiljade Kozarčana raspoređeno je i po selima u Slavoniji, Posavini i Moslavini, gdje je zbog mobilizacije muškaraca bila potrebna radna snaga. Prema podacima Dragoja Lukića, autora knjige „Rat i djeca Kozare“, s Kozare je protjerano 68.600 ljudi, među njima gotovo 24 hiljade djece mlađe od 15 godina.

Zahvaljujući akciji Diane Budisavljević iz logora Stara Gradiška od više od 12 hiljada djece izbavljeno je njih 6230. Ta i mnoga druga djeca bila su žedna, gladna, bosa, bolesna, izmučena i odvojena od svojih roditelja, bespomoćnih kao što su bili i oni sami.

Preživjeli Kozaru, ali ne i posljedice logora

Povjesničarka Nataša Mataušić u svoj knjizi „Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata“ prema „Popisu  postradale djece“, navodi da su se djeca tokom 1942. preuzimala iz ustaških logora Stara Gradiška i Jasenovac, te sabirnih logora Mlaki, Jablanici i Koštarici. Na području Zagreba broj preuzete djece kreće se od 6733 do 6679, a broj u konačnici umrle djece kreće se od 881 do 904. Podaci se razlikuju od izvora do izvora. Objašnjava da je smrtnost djece ovisila o zdravstvenom stanju pojedinih dječjih skupina koje su stizale u transportima, o savjesnosti i požrtvovnosti liječnika, medicinskih sestara, žena koje su o njima brinule i nadležnosti osoba koje su ih vodile.

Ustanove na području Zagreba u koje su smještana djeca iz logora bile su: Zavod za odgoj gluhonijeme djece, Uprava državnih dječjih klinka – Državni dom za djecu na Josipovcu, Gradska bolnica za zarazne bolesti pod upravom NDH, Zarazna bolnica, Zakladna bolnica „Rebro“, Dječja klinika na Šalati… Djeca koja su umrla pri transportu iz logora do Zagreba ili pak u zagrebačkim bolnicama, prihvatilištima kao i u obiteljima koje su ih udomile, sahranjena su na zagrebačkom mirogojskom groblju, na Parceli 142.

Grobnica o kojoj se nakon rata šutjelo

Mataušić citira razgovor Duška Tomića (autor knjige „Putevima smrti kozarske djece“) s tadašnjim mirogojskim grobarom Josipom Pavičićem iz kojeg se saznaje da su o grobu na Parceli 142 brinuli Crveni krst, gradske vlasti i druge crkvene organizacije, a da su dječji leševi svakodnevno pristizali u malenim sanducima ili samo zamotani u krpe, plahte. Znajući da su to mahom djeca s Kozare i Potkozarja, „Parcelu 142“ su nazivali jednostavno – Kozarom. On objašnjava da se o tom groblju poslije rata šutjelo, ali da je zatim podignut lijep i pristojan spomenik. Duško Tomić navodi da je na Mirogoju sahranjeno 862 djece, dok se na „Popisu žrtava lišenih života“ (koji je Uprava pravoslavne parohije u Zagrebu, 1947. predala Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) navodi 802 djeteta.

Dehumanizirani naziv strašne grobnice

Ime grobnice kozaračke djece „Parcela 142“ zvuči kao zemljišna površina koju će, budu li trgovci nekretninama uspješni, prodati i gdje će se jednog dana sagraditi porodična kuća ili poslovni uredi. Tek kad se dođe na mirogojsko groblje, zbog dječjih igračaka, cvijeća i spomenika prepoznaje se da se radi o dječjoj grobnici.

Povjesničarka Nataša Mataušić podsjeća da je u stručnim krugovima ova tema bila obrađena tiskanjem mnogih stručnih i znanstvenih knjiga, radova sa znanstvenih skupova i konferencija, monografija, sjećanja,…

„Dana Budisavljević snimila je igrano-dokumentarni film, objavljena je moja knjiga, održavaju se znanstveni skupovi kao što je npr. bio onaj o logoru za djecu u Sisku; u Sisku se svake godine na dječjem groblju komemoriraju žrtve tamo počinjenih zločina nad srpskom djecom…“, komentira današnje stanje povjesničarka Nataša Mataušić.

No, kozaračka djeca sahranjena na Mirogoju se ne komemoriraju, ona nisu predmet prisjećanja.

„Zašto? Ne bih znala odgovor na ovo pitanje. Indolencija, zaborav… ali, ako ste tamo bili… mogli ste vidjeti da kozaračka djeca nisu zaboravljena… Barem ne od onih koji su preživjeli tu tragediju…“, kaže Nataša Mataušić.

Svijeće za ustaše

Umjesto dječjih žrtava fašističke NDH, 2019. na mirogojskom groblju, povodom „Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava“, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, te posebni savjetnik za društvena pitanja, akademik Zvonko Kusić, zapali su svijeće pred spomenikom poraženoj ustaškoj vojsci.

Okrenuli su leđa kozaračkoj djeci i uputili  se prema izlazu nasuprot kojeg su sahranjeni mnogi antifašisti koju se borili za Hrvatsku. Okrenuli su leđa antifašističkim herojima naših prostora poput Rade Končara, Josipa Kraša, Vladimira Nazora, Ivana Ribara… koji su također sahranjeni na mirogojskom groblju. Svima onima čija je borba bila borba za jedinstvo i slobodu svih naših naroda, a ne za podjele, mržnju i ugroženu golu egzistenciju čemu danas svjedočimo. Umjesto da se bore za u cijelom svijetu prepoznate antifašističke vrijednosti, predstavnici hrvatske vlasti zapravo koketiraju s fašizmom u sumanutom bijegu od „bauka komunizma“. Ne sankcionira se ustaški pozdrav „Za dom spremni“, toleriraju se ustaški simboli na javnim mjestima i događajima, ne odaje se poštovanje svim žrtvama zločinačkog ustaškog režima…

Subjektivna čitanja činjenica

Ustaše su u sklopu NDH čistile teritorij od nepoželjnih „elemenata“ u skladu s rasnim zakonima kopiranih od nacističke Njemačke, čiji su bili saveznici. Nepoželjni su bili Srbi, Židovi, Romi, progresivni i humani Hrvati koji nisu odobravali ustaški režim, prije svega komunisti… Dandanas se vode prijepori oko okolnosti stradanja i brojki stradalih, a najilustrativniji primjer za to jest logor Jasenovac. Sve lažne tvrdnje argumentirano pobija ugledni povjesničar Slavko Goldstein.

Revizija i iskrivljavanje historije na prostorima bivše Jugoslavije sve je češća i sve besmislenija. „Danas svatko interpretira činjenice onako kako mu odgovara s ciljem dokazivanja unaprijed postavljenih zaključaka. Nažalost, povijest Drugoga svjetskoga rata i nadalje je polemična i kontroverzna. Uvijek izgleda kao da nam tek predstoji utvrđivanje istina o pojedinim događajima i osobama koji se obilježili to razdoblje naše povijesti“, objašnjava Mataušić.

Za istinu i dignitet žrtava

Na pitanje kako je bilo istraživati tako tešku temu i tragediju neviđenih razmjera kao što je stradanje djece u NDH, Nataša Mataušić kaže: “Bilo mi je izuzetno teško… plakala sam, noćima nisam spavala… prekidala sam istraživanja, ponovo nastavljala, svađala se s obitelji jer nisu mogli shvatiti zašto ne odustajem usprkos činjenici da me je rad na toj temi užasno iscrpljivao… Drago mi je da nisam, mada je bilo trenutaka kada nisam mogla dalje… Slike logora za djecu u Sisku, logora za djecu u Gornjoj Rijeci… Fotografije umrle djece kao i one koja su bila, usprkos pruženoj pomoći, osuđena na smrt… Emotivna kazivanja preživjele djece… Sve to, ali i želja za uspostavom objektivne istine, želja za vraćanjem digniteta onima kojima je nasilno oduzet, želja za iskazivanjem zahvalnosti svima onima koji su sudjelovali u akciji spašavanja djece, međi inima Diani Budisavljević – tjerala me je dalje“, zaključuje ugledna povjesničarka.

Svijetli primjeri humanosti

Zahvaljujući akciji Diane Budisavljević i njenim suradnicima, prema podacima iz njezine kartoteke, spašeno je oko 12.000 djece. Od točne brojke puno je važnija činjenica da su u tim neljudskim i opakim vremenima mnogi skupili hrabrost i rizikovali svoj život da bi spasili život bespomoćnih. Srećom, bilo je takvih ljudi i u drugim zemljama. Bilo je mnogo onih koju su se svojom odlukom, humanošću i hrabrošću iz petnih žila borili za svaki pojedinačni život. Javnosti manje poznata Poljakinja i socijalna radnica Irena Sendler, poznatiji njemački industrijalac Oskar Schindler i mnogi drugi… No, kad o njima govorimo, ne smijemo zaboraviti niti umanjiti ulogu svih drugih, danas „bezimenih“, koji su ih podržavali i bez čije pomoći ne bi uspjeli. Zbog takvih ljudi još možemo vjerovati u ljudskost i humanost, bez obzira na ratove, koji se dandanas vode.

Kratak i strašan put od jedne do druge šume

Kozara je i danas zelena i lijepa, kao i te nesretne 1942. Ali je zauvijek promijenjena i osiromašena zato što su je njezini ljudi prisilno napustili, silom otišavši u logore i smrt. Dušan Džamonja je na najljepši način velebnim spomeničkim kompleksom na Mrakovici obasjao uspomenu na desetine hiljada stradalih na Kozari. Vratio im je svetost i svjetlost, istu onu svjetlost koja ih je budila i grijala prije odlaska u nasilnu i preranu smrti. Šuma koja se prostire iza „Parcele 142“ podsjeća na kozaračku šumu u kojoj su nekad davno ona nešto starija djeca, koja su tu sahranjena, igrala, smijala i sanjala o životu koji je tek trebao početi. Životu, koji su zvjerski prekinuli fašisti – neki ljudi, koje ljudima ne možemo i ne smijemo zvati…

Kišno i tužno februarsko jutro, koraci istovremeno reski i tupi odzvanjaju kroz grobnu mirogojsku tišinu, nigdje glasa, nigdje žive duše. Ili ipak?! Osluhnite i pogledajte malo bolje i čut ćete razdraganu vrisku zaigrane sretne djece. Kiša je stala i sunce se pomalja kroz oblake, kozaračka djeca trče u zagrljaje svojih isto tako sretnih majki. Gledamo ih i sami sretni, otimamo ih zaboravu. Svako od njih opet ima svoje ime.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: