Gdje si bio ’91., pitanje je koje se i dandanas, makar i u šali, postavlja gotovo svima, pa i onima koji su rođeni godinama nakon devedesetprve. Dvadeset i pet godina nakon rata u Hrvatskoj se gotovo isključivo komemoriraju žrtve hrvatske nacionalnosti i slavi se ratna pobjeda nad Srbima, koje se naziva agresorima. S druge strane, u Srbiji se isključivo komemoriraju žrtve srpske nacionalnosti i slave se ljudi koji se u Hrvatskoj smatraju ratnim zločincima. Kada su ovo prevladavajući društveni stavovi, onda nije ni čudno da su nove generacije osuđene na život u “duelu” dvaju naroda. Prošle su godine u ovo vrijeme i na ovom mjestu o “Oluji” i Domovinskom ratu govorili mladi srpske nacionalnosti, ove smo godine riječ dali mladima hrvatske nacionalnosti. Htjeli smo saznati njihova razmišljanja o sukobu 1991. – 1995. koji na neki način traje sve do danas.

F.P., porijeklom iz Drniša, a danas živi i radi u Zagrebu, uzroke Domovinskog rata vidi u raspadu Jugoslavije i u nacionalizmu, prvenstveno srpskom “jer su Srbi u bivšoj državi djelovali s pozicije moći”, posebno u “represivnom državnom aparatu”. “Da nije bilo Slobodana Miloševića i JNA koja je podupirala njegovu politiku, do rata ne bi došlo. Do rata je došlo prije svega zbog povijesnih interesa Srbije za širenjem na Hrvatsku i druge jugoslavenske republike”, obrazlaže F. P. “Oluja za mene osobno znači oslobođenje moje kuće i apsolutno je legalna vojna operacija. Iako je bilo zločina, smatram da nije isto ubije li se 8.000 ljudi kao u Srebrenici ili nekolicina kao u Gruborima. Ne želim obezvrijediti niti jednu žrtvu, ali Oluja je, s obzirom na teritoriji koji je obuhvaćala, izazvala jako malo zločina”, smatra F. P. “Odlazak Srba iz Hrvatske posljedica je odluke srpskih vojnih vlasti, što je i dokazano na Haškom tribunalu. Kada je u pitanju Domovinski rat, smeta me što Srbi kreću od ’95. i zaboravljaju na događaje iz ’91., u kojima je bilo puno hrvatskih žrtava”, dodaje. Iako smatra da su Srbi iz Hrvatske na kraju također bili žrtve, F. P. ističe: “Kakav narod, takva vlast. Srbi su prihvatili nerealnu priču, slijedili su Miloševićevu politiku i uzeli oružje u ruke s ciljem da demontiraju Hrvatsku i pripoje je Velikoj Srbiji. To je otpočetka bilo osuđeno na propast. Srbi su uvijek provlačili tezu o svojoj ugroženosti na Kosovu, u Slavoniji, BiH i Hrvatskoj, a zapravo su bili većina u državnom aparatu. Opravdano je govoriti o velikosrpskoj agresiji zato što je očuvanje Jugoslavije bilo paravan za stvaranje Velike Srbije.” Što se tiče prezentiranja Domovinskog rata u obrazovnom, medijskom i političkom prostoru, smatra da se radi o tendencioznom pristupu. “Slična je to priča kao svojevremeno s NOB-om. Svi su u pravu i nitko tu nije bio negativac”, zaključuje F. P.

Nikolina Marković (28), inženjerka tekstilne tehnologije, rođena je u srednjoj Bosni, iz koje se po završetku rata 1996. zajedno s obitelji preselila u Knin. U Kninu je živjela do odlaska na studij u Zagreb, gdje danas živi i radi. “Moja percepcija Domovinskog rata može se svesti na iskustvo življenja u Kninu, u gradu u koji je u relativno kratkom periodu došlo jako puno ljudi iz različitih sredina. Upravo zato što sam odrasla u takvoj sredini tema Domovinskog rata nije mi bila u fokusu ni u jednom periodu života, iako se možda očekuje suprotno”, objašnjava Nikolina.

“Iz atmosfere grada u kojem postoji puno različitih životnih priča stvorio se i moj odnos prema Domovinskom ratu, koji je poprilično pojednostavljen. Zapravo se svodi na poštivanje svačije perspektive”, kaže Nikolina. Za stvaranje takve percepcije rata Nikolina zaslužnima smatra svoje roditelje koji joj nikad nisu tumačili ratne događaje, kao i većinu učitelja i nastavnika koji su s oprezom pristupali toj temi i nisu je nametali. “Jasno mi je da neki moji prijatelji i poznanici imaju različita iskustva, ali ja imam tu sreću da su me događaji potaknuti nacionalnom netrpeljivošću zaobišli, što ne znači da se nisu događali”, ističe Nikolina.

“I Hrvatima i Srbima je zajedničko to da su emocije vezane uz Oluju vrlo snažne i još svježe, što se očigledno iskorištava u političkim govorima i predizbornim kampanjama”, ocjenjuje Nikolina Marković

Razgovor o ratu izaziva joj nelagodu upravo zato što je odrastala u okruženju u kojem Domovinski rat i Oluja imaju sasvim suprotno značenje za različite ljude. “Oluja za mene i ostale pripadnike hrvatskog naroda znači oslobođenje Hrvatske, a za pripadnike srpskog naroda zločin i zato konstantno insistiranje na iznošenju stavova i mišljenja s jedne i druge strane u javnom i medijskom prostoru samo prenaglašava razlike i iznova budi bujicu nekontroliranih emocija”, smatra Nikolina. “Ono što je svima zajedničko je to da su emocije vezane uz ta vremena vrlo snažne i još svježe, što se očigledno iskorištava u političkim govorima i predizbornim kampanjama”, zaključuje Nikolina i dodaje da je upravo zato protiv stroge interpretacije i karakterizacije spomenutih događaja.

Branka Vierda (34), magistra prava, odlučila se profesionalno baviti ovom temom te radi kao koordinatorica Programa pravde i Programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Rodila se u Rijeci, odrasla je u Dubrovniku, a sada živi i radi u Zagrebu. Ona smatra da svaki rat, pa tako i ratovi devedesetih, znači ubojstva, silovanja, mučenja, logore, razdvajanja od obitelji, uništenje domova, paljenje zemlje… “Glavno legitimiranje Domovinskog rata proizlazi iz argumenta da je hrvatska nezavisnost nastala zbog Domovinskog rata. Međutim, važno je istaknuti da je Hrvatska međunarodno priznata i zbog potpisivanja mira s JNA u Sarajevu i tome treba posvetiti puno veću pažnju u javnom prostoru”, komentira Branka. Otkako se intenzivnije bavi kulturom sjećanja i pravima civilnih žrtava rata, smatra da je Oluju nemoguće promatrati kao uspješnu vojnu operaciju i neophodnu metodu za pripojenje teritorija Republici Hrvatskoj. “Nema proslave pobjede i domovinske zahvalnosti dok nema kolektivne svijesti o zločinima počinjenima za vrijeme i nakon Oluje i dok prava svih žrtava nisu zadovoljena ili barem na adekvatan način komemorirana. Taj dio, to naličje Oluje prepušteno je kolektivnom zaboravu. Ne smije se pristati na različito vrednovanje nečijeg života ovisno o tome koje je rase, klase ili etniciteta”, govori Branka. Pritom ističe da je iznimno važno govoriti o tome da je odgovornost za zločine individualna i da se treba snažno odupirati diskursu koji teret krivnje svaljuje na čitave narode.