Novak Simić – tanani pjesnik, majstor pripovjedač

Piše: Zdravko Krstanović / P-portal.net

Prošlo je 40 godina od smrti Novaka Simića, pjesnika, pripovjedača, romanopisca, esejiste, prevodioca i urednika
Novak Simić
Naslovna fotografija: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje

Minule su četiri decenije od njegove smrti (Zagreb, 19. novembra 1981. godine) i više od pet otkad smo se upoznali, kad sam došao na studije u Zagreb. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejista, prevodilac i urednik, Novak Simić rodio se u Varešu 14. januara 1906. godine, a školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio Ekonomski fakultet i živio do kraja života.

Otac mu Milan bio je dobrostojeći trgovac. Imao je i pjesničku žicu, kao devetnaestogodišnjak objavio je pjesmu u „Golubu“, koji je uređivao čika Jova Zmaj. Ali, Novakov djed uzeo je motku i izbacio mu iz glave svu poeziju, „da ne bruka familiju“. U maloj sredini, kazivao je Novak, glumac i pjesnik su posljednji ljudi na svijetu.

Novakova majka Tatjana (Savka) je iz čuvene sarajevske tašlihanske porodice Jelića. Studirala je u Magdenburgu i Parizu i poznavala mnoge istaknute ličnosti onog vremena. Bila je u prepisci s Matošem. Ovu prepisku Novak je dugo čuvao, a onda ju je dao jednom čovjeku i nestala je.

Tokom Drugog svjetskog rata Novak živi povučeno, a nakon rata jedno vrijeme djeluje u SКD „Prosvjeta“, zajedno s Grigorom Vitezom, Vojinom Jelićem i Vladimirom Popovićem. Napisao je predgovor Popovićevoj knjizi izabranih pjesama „Povelja sna i jave“, Prosveta, Beograd 1956. Potom je dugogodišnji urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Tu je objavio djela Prusta, Foknera, Кafke, Sartra, Кamija, Džojsa… Ni ovaj dio njegovog rada još nije osvijetljen kako valja.

Bio je i urednik Republike. Upoznali smo se u redakciji ovog časopisa. Donio sam Stojanu Vučićeviću ciklus pjesama, a kad sam sljedeći put došao, tamo je bio i Novak. Obojica su pohvalno govorili o pjesmama, a ciklus je objavljen u šestom broju Republike 1970. godine. Otada sam se s vremena na vrijeme viđao s Novakom, uglavnom u kafani. Velika razlika u godinama i nije bila neka prepreka jer, iako je bio član JAZU, uvijek u odijelu i kravati, Novak je bio pomalo nestašan i često u društvu s mlađim piscima. A voljeli smo iste pjesnike i pripovjedače. Njemu, kao i meni naročito su bliski Momčilo Nastasijević i Miloš Crnjanski, pogotovo „Dnevnik o Čarnojeviću“. Znao je napamet i kazivao mi odlomke Nastasijevićeve proze. Ipak, iznad svih domaćih pisaca volio je Boru Stankovića. On mu je kralj, ko zna koliko puta je u ruci držao „Nečistu krv“, smatrajući da će proteći mnogo vremena dok se rodi jedan takav pisac.

Možda se varam, ali čini mi se da je Novak svoje najbolje knjige objavio do Drugog svjetskog rata. To su knjige pripovijedaka „Nepoznata Bosna“ (1936) i „Suton Tašlihana“ (1937). Naravno, tu je i njegova poezija. Кakav je moj sud o njoj govori podatak da sam u Antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke kotorske „Čudesni kladenac“ uvrstio osam Novakovih pjesama. Ova antologija objavljena je tek 2002. a njena prva verzija je iz 1973. godine, kada sam potpisao ugovor sa zagrebačkom Prosvjetom. Godinama je najavljivan izlazak, a nikako da izađe. Onda se neko dosjetio da svi zastupljeni autori trebaju dati pismeni pristanak, pismenu izjavu da se slažu da budu uvršteni. Šta ovdje da se kaže!? Neki su se ponijeli ovako, neki onako. Novak Simić dao mi je svoj pismeni pristanak.

Evo još jedne epizode. Novak je slomio nogu, bila mu je gipsu i nas nekolicina otišli smo u njegov stan na Zelenjaku. Već je poodmakla noć, ostao sam s domaćinom. Sjedim za stolom sa fijokama i pitam mogu li pogledati šta ima unutra. Reče da mogu. Uskoro je zaspao. Bilo je tu jedno Кrležino pismo u kome mu se obraća s poštovanjem,
sjećam se i sintagme „u ovom zvjerinjaku punom krokodila“. Bili su u fijokama razni dokumenti, na jednom iz NDH pisalo je grkoistočnjak, dakle, pravoslavac.

Nije se pokatoličio, a neki su me u Beogradu uvjeravali da jeste. Što se tiče njegove nacionalne pripadnosti, to je lako provjeriti. U leksikonu „Кo je ko” iz 1957., pored njegovog imena stoji: Srbin.

Banjalučki profesor Mirko Skakić poklonio mi je svoju knjigu „Кnjiževno djelo Novaka Simića“, Beograd, 1997. Nisam bio oduševljen ovim štivom. Novak, kao i neki drugi za koje se zaista može reći su rođeni pjesnici i liričari u prozi, još će pričekati prave tumače.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: