Novak Đoković, veći od tenisa

Piše: Bojan Munjin / P-portal.net

Novak Đoković je vratio radost, vjeru i osmijeh na lice, prvo svojoj napaćenoj i iznurenoj zemlji Srbiji, a onda je i desetinama hiljada ljudi iz ovih krajeva ulio ponos, zato što je Novak naš i pripada nama
Novak Đoković

Srpski teniser Novak Đoković na čudesan je način po drugi put osvojio šampionsku titulu na pariškom Rolan Garosu, pobijedivši nakon neviđenog preokreta odličnog grčkog tenisera Stefanosa Cicipasa. O tome ne prestaju pisati svi svjetski mediji, a tih ukupno više od osam sati Novakove orijaške borbe, prvo u polufinalu s Rafaelom Nadalom i kasnije s Cicipasom u finalu, spada u sportsko uzbuđenje doslovno na rubu infarkta i u onu vrstu podviga koje je do sada malotko napravio. Pobijediti “kralja šljake”, Nadala, na “njegovom turniru” koji je do sada osvajao nestvarnih 13 puta, nakon što je u prvom setu Novak gubio sa strašnih 5:0 i onda ga u furioznoj igri razbio u sljedeća tri seta, za to je, vidjeli smo, trebalo imati, na razini čuda, gigantsku snagu. Potom, nakon takvog totalnog iscrpljivanja, za manje od 48 sati pobijediti u finalu Cicipasa, koji je vodio u setovima s nenadoknadivih 2:0, pa u sljedeća tri ne dati mu ni najmanju šansu da zaprijeti tom jurišu prema pobjedi – svi su se složili da to može jedino Novak Đoković. “Ovaj Đoković je zastrašujući, izgleda nepobjedivo, on je čovjek s druge planete”, izjavio je bivši teniser Mats Vilander, dok je slavni Džon Mekinro, koji je inače škrt u pohvalama, nakon Pariza rekao da je Đoković “najkompletniji igrač tenisa svih vremena”.

Tenis danas zaista sliči na grandioznu antičku borbu do zadnjeg atoma snage, za čast i slavu. Novaka mnogi gledaju kao baš takvog ratnika na terenu, ali – to je krucijalno – i kao beskrajno miroljubivu osobu izvan njega. To da je nakon epskog i dramatičnog finala u Parizu, kojeg će se sjećati cijeli život, reket kojim je osvojio svoj 19. Gren Slem poklonio jednom anonimnom desetogodišnjem dječaku, koji je čitavo vrijeme navijao za njega – to je možda bila tek sitnica na užarenom stadionu “Filip Šatrije”, ali ta gesta koja je obišla čitav svijet pokazuje tu blagu Novakovu dušu, koju mnogi prepoznaju kada se susretnu s njim. Često se Novak u teškim mečevima hrabrio da je on zapravo Spartanac, uzviknuo je “Mi smo Sparta” pred punom njujorškom arenom kada je 2015. u finalu pobijedio Rodžera Federera i osvojio US Open, jer drugačije se očito ne može pobijediti u sportu u kojem se, među samo dvojicom igrača na terenu, sudaraju eksplozije unutarnjih emocija, fizička iscrpljenost i titanska želja za pobjedom. Novak je uvijek bio gladan velikih pobjeda i najvećih izazova, ali je svojom mirnoćom i viteštvom na terenu dokazivao svoju veliku i sasvim ljudsku posvećenost, kao i humanu dimenziju ovog sporta. Za ovakve visoke zahtjeve spremao se još otkako je u svojoj petoj godini izjavio da mu je životni san da osvoji turnir u Vimbldonu, ali i kroz sve naredne godine kada su se naporni treninzi ispreplitali sa životnim nedaćama u vlastitoj zemlji, sankcijama, strahom i NATO bombardiranjima Srbije, koje su Novaka mogle slomiti ili ga motivirati da postane bolji čovjek i veliki teniser. Danas se vidi da ga to nije ispunilo ogorčenjem, već osjećajem da negdje drugdje postoji bolji život i da kroz sport, a ne kroz mržnju, može dati nešto dobro i svojoj zemlji i svima drugima.

Što smo svi mi Novaku i što je Novak nama? Proslavljeni hrvatski teniser i veliki stručnjak u ovom sportu Nikola Pilić, koji je trenirao Novaka kada je on imao 12 godina, kaže kako je Đoković, uz činjenicu da je jedan od najvećih tenisera svih vremena, prvenstveno divan čovjek, koji je pomogao mnogima premda s njima nema nikakve veze. “Uzmite za primjer Bergamo koji je bio jako pogođen pandemijom koronavirusa, tom je gradu Đoković pomogao s milijun eura. Da ne kažem da su on i njegova supruga Jelena popravili ili izgradili 47 vrtića u Srbiji. On nije samo tenisač, on je puno više od toga”, rekao je Pilić. Da, Novak Đoković je vratio radost, vjeru i osmijeh na lice, prvo svojoj napaćenoj i iznurenoj zemlji Srbiji, a onda je i desetinama hiljada ljudi iz ovih krajeva ulio ponos, zato što je Novak naš i pripada nama. Đoković je svojim primjerom ljude naučio što znači slijediti svoj san unatoč svim preprekama, što znači plemenita privrženost svome narodu, ali jednako tako koliko su važni otvorenost srca, nesebičnost i raširenost ruku za sve ljude. To neprestano dokazuje, gdje god da se pojavi. Zato je najmanje što možemo reći – Novače, hvala ti za sve.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: