Pojava pravoslavlja na otoku Visu između dva svjetska rata fenomen je za koji nije čulo mnogo ljudi van viške zajednice i malobrojnih znanstvenika koji su se bavili tom temom. Ovaj fenomen nedovoljno je obrađen i često zanemarivan u historiografiji (i srodnim znanostima), kao i u široj javnosti, koja nije upoznata sa zbivanjima koja su zadesila otok Vis u tom razdoblju. Otok se 20-ih godina 20. stoljeća nalazio u razdoblju iznimne neizvjesnosti kada se tri godine nakon završetka Velikog rata nije znalo hoće li otok pripasti u ruke Talijanima ili će prirodno biti priključen svom govornom području, Kraljevini SHS. Problemi koji su tamošnje težake konstantno mučili bili su ekonomskog i socijalnog karaktera, ali su nesigurna vremena nakon Velikog rata dodatno potpirivala vatru i u narodu stvarala strah i osjećaj nemoći pred pitanjem – što će biti sutra?

Radikalni zaokret u novu vjeru

Prilike u Dalmaciji tog vremena još su povlačile pitanja iz vremena Austrougarskog carstva o statusu kolonata i agrarnoj reformi, no kako je rat zameo i odnio preko noći višestoljetni imperij, stanovništvo se našlo nezaštićeno u nesigurnim vremenima. Zemljoradnička stranka, koja je u Dalmaciji bila popularna i prije rata, na otoku je dodatno osnažila nakon 1921. pod vodstvom Ivana Ruljančića, koji će se pokazati kao pojedinac zaslužan za pojavu pravoslavlja na Visu. Općenito je tih godina HSS jačao na razini države propagirajući svoje nove sadržaje i ideje prilagođene većinskom seljačkom stanovništvu. Kada se 1925. godine Zemljoradnička stranka rasula na „lijeve“ i „desne“, viški dio se priklanja „desnima“ koji pristupaju Radikalnoj stranci. Pogodno vrijeme prelaska Radikalima na tron viške općine postavilo je spomenutog Ruljančića pokušavajući tako svoju vlast učvrstiti na jednoj od najzapadnijih točaka tadašnje Kraljevine. Kako je dobar dio težaka na čelu s Ivanom Ruljančićem pristupio Narodnoj Radikalnoj stranci, kao vrhunac svega, a sve iz silne želje za dodatnim povezivanjem s beogradskim vladajućim krugovima, ali i bratskim srpskim narodom, odlučeno je da viški težaci učine korak dalje i pređu na – pravoslavlje. Dakako, dio motivacije krio se i u činjenici da su težaci, budući da su bili u teškom stanju zbog plaćanja crkvene kolone, zbog materijalnih i ekonomski prosperitetnijih mogućnosti izvršili za ondašnji katolički Vis radikalan potez.

Oštre kritike s raznih strana

Prelazak na „novu“ vjeru, mediteranskom mjestu do tada nepoznatu, bio je šokantan i van kulturnih i vjerskih okvira mjesta, pa tako splitske i zagrebačke novine oštro kritiziraju ovaj potez, koji se tumačio kao političko približavanje Beogradu. Zanimljiv je podatak iz ondašnjih novina kada je vođa prelaska na pravoslavlje Ivan Ruljančić, demantirajući hrvatske novine koje su u negativnom tonu pisale o promjeni vjere, u splitskoj Državi napisao da se „uvijek dičio hrvatskim imenom, ali priznavao i čeznuo za braćom Srbima.“ Zanimljiv je i još jedan citat koji se pripisuje Ruljančiću, a glasi: „Nećemo jednom nogom stajati na Visu, a drugom u Rimu-prirodnije je: jednom nogom na Visu, a drugom u Beogradu.” Iako ovu izjavu treba uzeti s oprezom i kao prenaglašavanje, spremnost da dio stanovništva pređe na pravoslavlje zasigurno nije bio samo usputna epizoda o čemu svjedoči i izgradnja crkve te njezin prikaz na razglednicama i čestitkama.

„Nećemo jednom nogom stajati na Visu, a drugom u Rimu-prirodnije je: jednom nogom na Visu, a drugom u Beogradu.”

U dosadašnjim znanstvenim pisanjima o ovom događaju treba izdvojiti samo dva autora koji su ovoj problematici posvetili pažnju. Prvo djelo jest Povijest Visa Grge Novaka, koji u svojoj knjizi kratko potpoglavlje posvećuje ovom događaju. Mnogo važniji rad jest članak Gorana Mladinea, koji je prvi u modernoj historiografiji skrenuo pažnju na mogućnosti proučavanja ove teme, ponudio koncepte, kronologizaciju, ali i uputio neizrečeni apel koliko je ova tema neistražena i pruža brojne mogućnosti za interpretaciju.

Mit o 180 obitelji

Kako to uvijek biva s prošlošću i u ovom se slučaju problematika ovog događaja urezala u sjećanja otočana te se pretočila u javnu povijest gdje se dogodila mitologizacija kako je na pravoslavlje prešlo 180 obitelji u gradu Visu. Kako svaki mit mora imati potporu u nekom stvarnom događaju, ni taj podatak nije čista izmišljotina Višana koji su bili ozlojeđeni zbog čina prelaska njihovih sumještana na pravoslavlje. Spomenuta se brojka u 1930-im godinama pojavljivala svojevremeno u beogradskom tisku, što je vjerojatno imalo za cilj prikazati pravoslavni pokret na Visu što jačim. Mladineo je, analizirajući podatke Hvarske biskupije, kojoj pripada i otok Vis, došao do zaključka da je na „novu“ vjeru prešlo 298 ljudi, što je podatak kojeg nam prenosi biskup Miho Pušić. Dakako, moguće jest da je s druge strane biskup želio umanjiti veličinu pokreta, no brojka od 180 obitelji svakako se čini pretjeranom i vjerojatno je konstrukt kasnijih narodnih polemika i prenošenja podataka i spomenutog pisanja tiska koje je potpomoglo stvaranje tog konstrukta.

Ovaj je vjerski prijelaz, kao i pristupanje Radikalnoj stranci, dakako u velikoj mjeri pomogao vođama viškoga težačkog pokreta da pridobiju vlast i kontrolu nad viškom općinom nakon izbora 1926. godine. U dosadašnjim istraživanjima ustvrđeno je da je lokalna vlast djelovala i držala mjesto pod nadzorom preko niza organizacija od kojih su neke imale i paravojne elemente: „Jugosokol“, „Streljačka družina“ i „Narodna obrana“, „Težačka Sloga“ i „Zora“ te sportsko društvo „Jadran“.

Prva pravoslavna parohija na otocima

Srpska pravoslavna parohija na Visu službeno je utemeljena 1. srpnja 1926. godine kao prva na jadranskim otocima, što vidimo iz službenog proglasa u kojem stoji: Zastupnik Ministra vera, Gospodin Ministar prosvete odlukom svojom od 1. jula 1926. godine izvolio je odlučiti da se na ostrvu Visu (srez hvarski) obrazuje srpsko – pravoslavna parohija, koju sačinjavaju sela: Kuti sa 34 doma i duša 123, Smederevo sa 24 doma i duša 61, Luka sa 10 domova i duša 27, Mala Banda sa 18 domova i duša 44.

Prvi paroh u Visu bio je splitski prota Sergije Urukalo, do dolaska prvog pravog viškog paroha Stanka Ivanovića, koji je na to mjesto imenovan 1926. godine. Nakon njega od 1928. do 1939. funkciju paroha obnaša Stevan Javor i na koncu Danilo Bukorović od 1939. do 1941. godine. Isprva vjernici nisu imali pravu bogomolju, ona je bila improvizirana u podrumu kuće Dragošević. Iz tog se razloga 1931. godine krenulo u izgradnju crkve na obali u samom centru grada koja će biti dovršena i posvećena 1933. godine. Crkva je građena tijekom 1932. i 1933. godine u srpsko-bizantskom stilu, a sve je izrađeno po projektu uglednog beogradskog arhitekta Momira Korunovića. Zanimljivo je istaknuti pisanje tadašnje beogradske Politike koja govori o posveti crkve; „(…) ta svečanost zbog istaknutog položaja samog ostrva i velikih priprema koje se za nju čine, izlazi iz okvira obične verske manifestacije i nesumnjivo će predstavljati nacionalnu svetkovinu prvoga reda, na kojoj će naši Primorci dati ponovo dokaza svoje visokorazvijene nacionalne svesti i žarkog rodoljublja“. Svečano posvećenje crkve upriličeno je 12. studenog 1933. godine prilikom čega je crkvu posjetio i posvetio dalmatinski episkop Irinej Đorđević uz sudjelovanje mostarskog episkopa Stankovića, 3 đakona i 37 pravoslavnih sveštenika. Zaštitnicima crkve proglašeni su „slavenska braća“ apostoli sv. Ćiril i Metod što je, iako neustaljena praksa za pravoslavne crkve, imalo političku konotaciju povezivanja sve-slavenskog naroda. Iako na svečanosti posvete crkve nije došlo do sukoba ni nereda, ondašnji tisak nije bio najbolje raspoložen po pitanju gradnje i posvete pravoslavne crkve u Visu.

Posljednji obredi 1941. godine

Iako se već početkom 1930-ih dao naslutiti pad vlasti Radikalne stranke i vođa viških pravoslavaca, on se dogodio tek na izborima 1936. godine gdje je pobjedu odnio HSS. Nakon smjene vođa viških Radikala, dogodio se incident 1937. godine koji će obilježiti početak nestajanja pravoslavlja na Visu. Delegacija Češke pravoslavne crkve u ljeto je trebala posjetiti Vis, ali pri stizanju parobroda u luku nekolicina mještana je presjekla konopce i zabranila pristanak parobrodu. Time se druženje viških i čeških pravoslavaca nije realiziralo. Osnutkom Banovine Hrvatske 1939. godine jačina pokreta na Visu počela je jenjavati jer je sve snažnija vlast HSS-a u Visu i na banskoj razini u potpunosti marginalizirala stare strukture vlasti. Početkom rata rasula se u potpunosti i pravoslavna parohija u Visu, što vidimo iz sačuvanih matičnih knjiga jer su posljednji obredi izvršeni 1941. godine. Dakako, nakon rata zavladala je nova struja u kojoj nisu postojali afiniteti za vraćanje pravoslavlja te se tako parohija u potpunosti ugasila ostavivši iza sebe ovu zanimljivu epizodu. Nažalost, od svega je ostalo samo sjećanje i pokoji spomen jer pravoslavna crkva koju bi danas vidjeli brojni posjetitelji otoka odmah po silasku s trajekta – više ne postoji.

Nakon Drugog svjetskog rata koji je izbrisao i zameo pravoslavlje na Visu, stalni paroh više neće biti poslan na Vis, a budući da je nova vlast bila vjerski „neraspoložena“ i protivna širenju vjere, crkva s vremenom sve više propada. Stoga je na koncu 1964. godine odlučeno da se crkva uruši jer više nije služila svrsi te da se u zamjenu za ovu porušenu na Visu izgradi nova u Kninu na temeljima stare koja je bila bombardirana u ratu. Na taj su način u povijesnu škrinju uronili svi amblemi pravoslavlja na Visu ostajući samo urezani u sjećanja onih koji su proživjeli turbulentno vrijeme međuratne Jugoslavije.

Ovdje možete poslušati ovaj članak: