Da li je Kordun novo rasadište likovnih talenata, mladih Srba povratnika? Na to je pitanje teško odgovoriti, ali ako je suditi po Đorđu Bunčiću, koji je lani sudjelovao na drugoj likovnoj koloniji Srpskog privrednog društva Privrednik u Krnjaku, i po Siniši Matijeviću, odgovor bi bio pozitivan. Obojica su dvanaestogodišnjaci i o obojici su karlovački mediji, posebno lokalna TV 4 rijeke, dosta pisali. Na ovogodišnjoj, trećoj Privrednikovoj koloniji, nisu sudjelovali, ali je Siniša imao priliku upoznati se s dvanaestoricom eminentnih slikara i kipara, akademskih umjetnika, koji su mu dali niz praktičnih savjeta kako i što raditi da bi svoj talent dalje razvijao i stvarao što bolja i ljepša umjetnička djela.
Siniša inače živi s ocem Željkom i bakom u zaseoku Matijevićima, u Gornjem Budačkom kraj Krnjaka, nekih pedesetak metara od mjesta gdje je nekada bila rodna kuća osnivača Privrednika i velikog srpskog dobrotvora Vladimira Matijevića. Obitelj Matijević živi u veoma skromnim materijalnim uvjetima. No Siniša, kao i većina njegovih vršnjaka, veseo je i veoma živahan dječak, sve ga zanima, a najveća mu je radost crtati i izrađivati skulpture od raznih materijala, bez potrebnih alata jer ih zapravo i nema, već na svoj poseban način, koristeći samo svoje ruke i svoja presenzibilna osjetila. Svakodnevno crta i slika ljude, životinje, likove iz filmova, automobile… I to krajnje realistički, do u najsitnije detalje. Također, svoje modele oblikuje i u male realistične skulpture. Skromna dnevna soba Matijevića puna je takvih slika, crteža i skulptura. Zanimljiva je skulpturica Arnolda Švarcenegera kao Terminatora: Ajl bi bek!
Siniša svaki dan putuje do škole u Krnjaku, koja je udaljena osam kilometara od njegovog zaseoka. Nekada autobusom, nekada biciklom. Pohađa šesti razred osnovne škole i dobar je učenik. S obzirom na njegovo veoma teško socijalno stanje i njegov zaista nesvakidašnji talent, veoma je izgledno da će biti budući Privrednikov pitomac. Sinišin san je da nakon završene krnjačke osnovne škole upiše Pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu, a onda zagrebačku Likovnu akademiju.
Kako im je materijalno stanje teško, on i otac nedavno su dobili rješenje o stambenom zbrinjavanju za stan u Krnjaku i uskoro bi se trebali preseliti u ovo općinsko središte. To bi Siniši umnogome pomoglo i olakšalo završetak osnovne škole. Veliki problem im predstavlja i nabava boja, papira i drugog materijala za crtanje, slikanje i izradu skulptura.
Međutim, ono što Sinišu izdvaja od njegovih vršnjaka, ali i od drugih ljudi, sposobnost je ne samo da može do u detalje vjerno nacrtati osobu, životinju, biljku ili bilo koji predmet iz svijeta i prirode, već da to isto tako vjerno može uraditi i zavezanih očiju. Da bi nas uvjerio u tu zaista rijetku sposobnost, Sinišin otac mu stavlja crni neprozirni povez na oči. Odjednom ispod Sinišine olovke na bijelom papiru izranjaju nevjerojatno precizne konture guske koja sjedi, psa, automobila, tenka… Ti oblici nastaju tako što Siniša prstima na papiru osjeća do kuda je olovka ostavila trag i da točno od tog kraja, mjesta gdje je prethodni potez olovkom završio, nastavi vući dalje crtu i tako sve do kraja, dok crtež ne dobije konačni izgled.
Tu svoju sposobnost Siniša je prezentirao akademskim umjetnicima na nedavno održanoj Privrednikovoj likovnoj koloniji u okolici Krnjaka. Svi učesnici ostali su zapanjeni tom zaista izuzetnom sposobnošću. Možda se nešto i može naučiti napamet, ali teško je objasniti tako intenzivan osjećaj u prstima kada treba nastaviti crtež, jer se automobil, guska ili tenk ne mogu nacrtati u jednom potezu.
Za komentar o ovim nesvakidašnjim Sinišinim umijećima zamolili smo uglednog karlovačkog likovnog pedagoga Milutina Milu Kneževića, koji je odmah izrazio spremnost pomoći mladom umjetniku da se njegov talent unaprijedi i razvije.
– Mislim da Siniša spada u grupu ljudi s posebnim sposobnostima. Očito je da dečko posjeduje nešto što je neuobičajeno, a to je osjet dodira. On se bavi i skulpturom, međutim vrlo je interesantno da on osjeća pod prstom liniju koju je napravio olovkom. Kada bi se ti njegovi sadašnji osjeti razvili u profesionalnom smislu, to bi se moglo iskoristiti u neke naučne svrhe, od čega bi mogla biti velika društvena korist. Šteta je što to dijete živi u jednoj dosta izoliranoj sredini, što putuje daleko do škole i što nema pravo djetinjstvo. S obzirom na neosporiv talent, trebalo bi mu se ljudski pomoći kako bi svoju sposobnost dodira razvio što više, da od toga ima i životnu korist. Naučnici znaju da je to čulo razvijeno kod slijepaca jer oni nabore osjećaju pod prstima, kao Brailovo pismo, ali ova sposobnost koju posjeduje Siniša još je interesantnija, jer za razliku od izrazitijih volumena, debljina linije koju ostavlja olovka nema volumena, ona je plošna, a Siniša osjeća nađenu strukturu na papiru – objašnjava Knežević.
Nama, zajednici, ljudima dobre volje ostaje da materijalno pomognemo mladom talentu da ne ostane samo na tome, već da svoje potencijale razvije u vlastitu korist i na dobrobit cjelokupne zajednice.
