Imam, čini mi se, razloga da se osjećam p(r)ozvanim da podijelim vlastito iskustvo i o početku fenomena zvanog Marko Perković Tompson i o načinima na koji koncerti mogu biti katarzično iskustvo. Bog ili sudbina su me, rekao bih, tako „namjestili“. Sve do aprila 1992. moja porodica je živjela u onoj poznatoj iluziji: „Bosna je kao leopardova koža, ovdje ne može biti rata.“ Kad je rat ipak započeo, javio se zamjenski narativ: „Ovo ne može trajati više od nekoliko sedmica, u krajnjoj liniji to mora da okonča međunarodna zajednica.“ Stoga je pala odluka da petnaestogodišnji ja i moja trinaestogodišnja sestra odemo na nekoliko sedmica kod našeg strica Avde u Zagreb.

Avdo je u Zagrebu tada živio već decenijama, studirao je tamo, zaposlio se, dvaput se ženio, dobio petoro djece i bio direktor u „Krašu“. Bila je to skoro bajkovita stvar, imati strica koji ti nekoliko puta godišnje donosi velike pakete slatkiša. U vrijeme kad mi dolazimo u Zagreb, a to je sredina aprila 1992, on živi u Španskom. On je kao iskusan čovjek slutio da će rat trajati mnogo duže nego što smo mi mislili i planirao je da mene u septembru upiše u gimnaziju, a moju sestru u osmi osnovne, ali je na kraju ipak odlučeno da se vratimo u Travnik. Vratili smo se krajem avgusta 1992. To moje zagrebačko izbjeglištvo trajalo je, dakle, malo više od četiri mjeseca, ali meni u sjećanju djeluje mnogo duže. Možda zbog zgusnutog vremena, a možda zbog činjenice da mi je to bilo prvi put da se na duže vrijeme odvojim od roditelja i da se igram nekakve (polu)odraslosti. Sa žutim izbjegličkim kartonom gradski prevoz je bio besplatan i ja bih često po čitav dan besciljno bazao po centru. Do dana današnjeg često sanjam neke zagrebačke ulice; ko zna zašto, to uglavnom bivaju Petrinjska i Haulikova.

I da, to je vrijeme kad eksplodira „fenomen Tompson“, tačnije fenomen „Bojna Čavoglave“. Imali smo u Španskom sestra i ja neko svoje tinejdžersko društvo i oni su apsolutno svi bili opsjednuti pomenutom pjesmom. To je najizrazitije pokazivao P.B, vršnjak moje sestre, za koga sam danas potpuno siguran da je porijeklom bio etnički Srbin. To prezime, naime, je isključivo srpsko, a ime je biblijsko koje ima katoličku i pravoslavnu varijantu, a kod njega je bila pravoslavna. Sa ovom pameću se pitam da li je kod tog dječaka radila „socijalna mimikrija“, nekakva „natkompenzacija“ ili se zaista iskreno identifikovao sa pjesmom.

I dobro, mi smo se, kažem, vratili u Bosnu, taman na vrijeme da čujemo lokalnu obradu „Bojne Čavoglave“ koja je počinjala stihom: „U Saraj’vu gradu Herceg Bosne ponosne, stala braća da odbrane naše domove“. Meni je to bilo odbojno, ja sam slušao U2. Dobro pamtim kad mi je L, koja je bila prevoditeljka u britanskoj bazi UNPROFOR-a, donijela tek objavljeni album „Zooropa“. Uslijedila je koncertna turneja na kojoj su redovno organizovani video-linkovi sa Sarajevom. To je mnogim ljudima u Bosni bio sugestivniji znak da nas Evropa nije zaboravila od svih mogućih političkih deklaracija.

Kad je rat završio, U2 je objavio album „Pop“, pa je na iznenađenje mnogih uvrstio Sarajevo na mapu svoje nove turneje. Ta noć koncerta, noć 23. septembra 1997, zaista je bila simbolički kraj rata. Bono je citirao Gundulića i pjevao ljubavne i antiratne pjesme. Na koncertu je bilo nekoliko desetina hiljada ljudi, iz svih krajeva BiH, ali i iz Srbije i Hrvatske. Četiri godine kasnije, nakon tri knjige priča, o tom sam događaju napisao svoj prvi roman. Nije moje da o tome govorim, ali imao je nekoliko „regionalnih“ izdanja i vrlo fin prijem u prevodima na poljski i francuski.

Skoro trideset godina kasnije, lik iz prvog dijela ovog teksta, Marko Perković Tompson, lokalna hrvatska zvijezda, s razlogom ozloglašen u ostatku Evrope i svijeta, prodaje valjda i deset puta više ulaznica nego onomad U2. Ta informacija je zaintrigirala svjetske medije. I pored potpuno mejnstrim ambijenta, on nije odolio da svoj najveći hit ne otvori povikom „Za dom spremni“, s tri najsramotnije riječi hrvatskog jezika, s pokličem koji je obilježio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, kao i zločine nad antifašistički nastrojenim Hrvatima i Bošnjacima. I ne samo to, stotine hiljada klicale su skupa s njim tu notorno jezivu frazu. Radikalni srpski nacionalisti tvrde da Hrvati zapravo ne postoje, da se njihov identitet bazira na tome da nisu Srbi. Na neki bizaran način, ovakve prakse kao da su argument u prilog te teze. Jer ako u Hrvatskoj koja je ostala praktično bez Srba, a oni „ostaci ostataka“ u velikoj većini prihvataju maltene „socijalnu mimikriju“ mog davnog klinačkog znanca P.B, i dalje postoji potreba da se ceremonijalno slavi zločin nad Srbima, onda tu postoji neka zaista neobična patologija.

Džoni Štulić je u nekom intervjuu gorko i jetko primijetio da su na koncerte „Azre“ dolazili i buduće ubice i buduće žrtve. Ja se ovih dana pitam da li je na Tompsonovom koncertu bilo ljudi koji su prije tridesetak godina bili na koncertu U2 u Sarajevu. Onomad je Feral Tribjun objavio jednu crnohumornu fotomontažu u svom stilu gdje su ispod velikog natpisa U2 stajala dvojica ustaša. Ispostavlja se da trideset godina poslije rata, umjesto dvojice parodijskih ustaša koji su nudili katarzu pomirenja, imamo jednog stvarnog koji nudi jedino perpetuiranje mržnje. I to je veliki poraz svih nas, hoću reći svih onih koji u čitanju ovog teksta pronalaze nekakvu iskustvenu i emotivnu identifikaciju.