Nismo se tek tako probudili i rekli „Selimo na Farske otoke“. Ideja se polako rađala i razvijala u nama. Prvo kao zamisao o odlasku van, a kasnije, kad je muževljeva tvrtka dobila posao za njega upravo tamo, odluka je pala. „Znaš, ako postoji i najmanja šansa da odemo živjeti tamo, ja ću je iskoristiti“, rekao mi je tada.

Naziv te zemlje Vikinga, ovaca, ribe, vjetra i vode odzvanjao mi je u glavi. Prije toga sam ga čula samo u nekim dokumentarcima koje sam gledala. Naravno da sam krenula istraživati i sve više bila iznenađena jednostavnošću života u ovoj maloj zajednici.

Broj ovaca ovdje premašuje broj stanovnika, a broj premijera Farskih otoka, kao i cijele Vlade, može se naći u telefonskom imeniku. Teško je ne zapitati se što bi se u sadašnjoj situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska dogodilo da je Plenkovićev broj u telefonskom imeniku. Zdravstvo je ovdje besplatno, participacija se plaća jedino za usluge stomatologa i fizioterapeuta. Također, jako važan resurs – voda, potpuno je besplatna. Gotovo svakih 20 metara niz livade i brda slijevaju se rijeke i prekrasni slapovi. No, ako me pitate ima li ljepše rijeke od Une i njenih slapova, moram biti iskrena i reći da nema. Odvoz smeća se naplaćuje kroz porez, školovanje je besplatno na svim razinama (do doktorata). Javni prijevoz je besplatan, a kojekakve kućarine i slivne vode se također ne plaćaju. Slobodne aktivnosti su svakome dostupne, kako za djecu, tako i za odrasle. Tako tečaj slikanja možete pohađati uz minimalnu nadoknadu od 500 kuna za cijelu godinu. Zvuči kao utopija, zar ne?

Nema onih slatkih kestena iz Dvora

Što zbog šoka od promjene sredine, a što zbog nostalgije, uz sve benefite koje pružaju Farski otoci, svaki puta kada bih pogledala u nebo – nedostajala mi je ona Banijska šuma i šum vjetra kroz grane drveća

Nakon koronakrize u Hrvatskoj i lockdowna, dolaskom ovdje kulturološki šok se zakotrljao prema nama kao lavina i poklopio nas da se danima nismo mogli osvijestiti. Došli smo u ljeto, kada je dan najduži, te je trajao skoro 20 sati. Na otočju prirodno ne raste drveće, tome nije uzrok klima jer raste ono koje je čovjek posadio, već tlo – ispod travnatog pokrivača nalaze se granitne stijene. Što zbog šoka od promjene sredine, a što zbog nostalgije, uz sve benefite koje pružaju Farski otoci, svaki puta kada bih pogledala u nebo – nedostajala mi je ona Banijska šuma i šum vjetra kroz grane drveća. Kako se približavala jesen, tako mi je počelo nedostajati lišće koje lagano žuti, no i vrući, slatki kesteni iz Dvora, ručak kod mame, kiseli kupus, ajvar kojeg sprema moja svekrva… Otud valjda i oduševljenje kad sam vidjela u jednom dućanu „Podravkin“ ajvar i Vegetu…

Nema zavjesa, jer nitko ne viri u tuđe dvorište

Poljoprivreda je ovdje oskudna i prvenstveno je usmjerena na proizvodnju gomoljastog i korjenastog povrća, na stočarstvo, osim ovaca tu je i mnogo krava i konja. Ribarstvo je primarna industrijska grana. Ferojska ribarska flota je jedna od najvećih u svijetu. Kuće i zgrade su jednostavne arhitekture, sve je kombinacija drveta i danas lakog betona te stakla. Zavjesa nema, a nitko nikome ne viri u dvorište, na širokim prozorskim daskama nalazi se cvijeće, lampe i svijećnjaci koji se pale čim se smrači. Na ulici u mjestu u kojem živite susjedi vas pozdravljaju sa „hej – hej“, tako kažu Ferojci i veselo vam se smiješe. Ukoliko imate ozbiljan izraz lica, neće se libiti upitati vas imate li neki problem i je li vam potrebna pomoć. Naravno, najmilije je u tuđini sresti ljude s naših prostora, pa smo tako ovdje upoznali obitelji gotovo iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Neki su došli zbog posla, a neki zbog sporta. U ovoj zanimljivoj i zbog kulturoloških razlika neobičnoj zemlji ako vam dolazi majstor u kuću, a vas nema, sasvim je normalno ostaviti kuću otključanu kako bi čovjek obavio ono što ima. Dok kod nas, naravno, zna se – mi znamo bolje od majstora i moramo ga nadgledati.

Stopa kriminala je ovdje ispod 0,08 %, a najveći prekršaj je vožnja u alkoholiziranom stanju zbog čega se završava na triježnjenju u zatvoru otvorenog tipa. Na alkohol je uvedena prohibicija i prodaje se isključivo u ugostiteljskim objektima te državnim dućanima namijenjenim za tu svrhu. U odnosu na nas, kladionice nisu na svakom ćošku jer je i to pod kontrolom države. Pekare koje su više kao slastičarne peku kruh bez aditiva i raznih dodataka uglavnom od raznih kombinacija sjemenki i crnog brašna. Cijene za nas s Balkana su nešto više, ali za farski standard nisu. Ovdje prosječna satnica iznosi 180 kuna, a jedno svježe pile jeftinije je u odnosu na 200 grama čokolade. Na svu nezdravu hranu koju u današnje doba jedemo stihijski (grickalice, razni slatkiši, gazirani sokovi) postoji porez koji stanovnike ove autonomne danske pokrajine potiče da se hrane zdravije, a samim tim i žive zdravije.

„Surova“ klima sa svom infrastrukturom

Mnogi će pomisliti da je klima ovdje surova i kako ima malo ljudi.  A surovo je, u biti, u našim područjima od posebne državne skrbi gdje žive obitelji koje i dan danas nemaju struje u kućanstvima, a o lošem internetu, lošoj infrastrukturi i nemogućnosti da se djeci pruže računala imali smo prilike vidjeti kada je zbog koronakrize krenula online nastava. Ovdje svako mjesto ima svu infrastrukturu potrebnu za normalan život: vrtić, školu, bazen, dvorane, lokalne teretane. Ljudi koji su na vlasti u manjim mjestima ovdje ne primaju plaću već rade za opće dobro i da bi uopće došli na platnu listu države moraju učiniti puno toga korisnog za svoju lokalnu zajednicu, počevši od novih investicija do povećanja broja stanovnika u mandatu. Uskoro će se upravo na Farskim otocima otvoriti i novi podmorski tunel s prvim u svijetu kružnim tokom ispod Atlantika, koji bi trebao skratiti putovanje između otoka koji se prostiru između Škotske, Norveške i Islanda. No klima, koja najviše zanima naše ljude, ovdje je umjerena, a temperatura konstantno oko 10° C, ljeti najviše oko 20° C, a zimi nikada nije pala ispod -2° C. Snijega je zimi malo, no ima dosta vjetra i kiše.

Moderna zajednica koja drži do kulture i običaja

Glavni šok kada dođete iz države u kojoj su vam nametnute stroge mjere u borbi protiv koronavirusa je to da ovdje ne nose maske, ne drži se distance i sva djeca normalno pohađaju nastavu. Ono što je najviše iznenađujuće je to što sama zajednica, koja broji oko 55.000 stanovnika, nije izumrla i nije se prepustila nekim novim običajima, a svoje tradicionalne vrijednosti bacila u zaborav. To je jedna moderna zajednica koja čvrsto drži do svoje kulture i običaja. Unatoč zabranama od strane danske vlade, sačuvali su svoj jezik koji je postao tek 1948. godine službeni jezik. Svaka kuća i svi njeni ukućani imaju svoje tradicionalne nošnje koje s ponosom oblače kod svih važnijih državnih i obiteljskih svečanosti. Za to vrijeme su kod nas nošnje danas očuvane samo kroz razna kulturnoumjetnička društva, a oni su očuvali također svoju pjesmu, lančani ples, kao i pletenje – ovdje djevojčice čim navrše pet godina uče plesti. I uživaju u tome. A dječaci se tradicionalno uče ribolovu. Riba za upotrebe u kućanstvu se može pecati bez dozvole jer je to stoljećima bio ferojski način preživljavanja i dio kulture. Također, gotovo svi mladići na otočju iz istih razloga polažu i stručni ispit za mornare jer im je, obzirom da su potomci drevnih Vikinga, plovidba u krvi.

Mala zajednica, koja broji oko 55.000 stanovnika, nije izumrla i nije se prepustila nekim novim običajima, a svoje tradicionalne vrijednosti bacila u zaborav

Ono što bi svakako mogli naučiti od Ferojaca je kako uz zajedništvo i upornost sačuvati svoj jezik, kulturu i običaje jer mi se čini da kod nas uskoro neće važiti ona stara „bolje da propadne selo nego običaji“. Jer uz naša sela polako propadaju i običaji.

 

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Ministarstva spoljnih poslova Vlade Republike Srbije – Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu