Karin Donji je malo mjesto smješteno uz Karinsko more i po mnogočemu se razlikuje od drugih dalmatinskih mjesta u Hrvatskoj. Dolazeći ovamo nećete vidjeti reklame za apartmane, nepregledne redove ugostiteljskih objekata, luksuzne hotele, na ulici nećete čuti žamor u kojem se miješaju razni jezici svijeta. Ako ne vidite more, ni po čemu nećete znati da se nalazite kraj njega. Prema popisu stanovništva iz 1991., Karin Donji brojao je 514 stanovnika, 2011. godine bilo ih je samo 174, a mještani tvrde da ih je danas jedva stotinjak. Isti je trend i u drugim mjestima karinskog zaleđa. U selima je uglavnom starija populacija, a mladi odlaze tražeći priliku za bolji život.

“Privrednik” stipendira brojne učenike i studente s ovog područja. Zbog toga smo i posjetili ovaj kraj, da bismo vidjeli kako ovdje žive mladi ljudi. Toga kišnog jesenjeg dana u Karinu Donjem dočekali su nas Jelena Kukavica (19) i Velimir Dubroja (21) iz Karina Donjeg te Nemanja Vrcelj (19) i Nikola Rnjak (16) iz Bukovića, sela pokraj Benkovca. Svi su završili osnovnu školu u Benkovcu, gdje prema njima baš nisu bili blagonakloni s obzirom na njihovu srpsku nacionalnost.

[pullquote]U osnovnoj školi sam imao svakodnevne probleme, psihička i fizička maltretiranja. U drugom razredu bio sam pretučen. U srednjoj školi sam bio jedini Srbin u razredu, ali su se tada smanjila dobacivanja i vrijeđanja – priča Nemanja Vrcelj[/pullquote]

– U osnovnoj školi sam imao svakodnevne probleme, psihička i fizička maltretiranja. U drugom razredu bio sam pretučen. U srednjoj školi sam bio jedini Srbin u razredu, ali su se tada smanjila dobacivanja i vrijeđanja – priča Nemanja.

Nemanja i Jelena išli su zajedno u razred, nju nisu fizički maltretirali, ali je doživljavala brojna verbalna vrijeđanja, koja su se nastavila i u srednjoj školi koju je završila u Zadru. Ističe da ljudi imaju puno predrasuda prema njima zato što su Srbi, posebno dok ih ne upoznaju. Bez obzira na sve uvrede i dobacivanja, oni su s tim naučili živjeti.

– Bili smo naučeni da idemo po svome, da trpimo i ne izazivamo – objašnjava Nikola.

– Shvatila sam da je to njihov problem, a ne naš i da oni to trebaju sami sa sobom riješiti – dodaje Jelena.

Nikola je nakon osnovne škole otišao u Zagreb, gdje je upisao Srpsku pravoslavnu opću gimnaziju. Priča o brojnim prednostima života u Zagrebu, gdje su mu dostupniji svi sadržaji i informacije koje ga zanimaju. Kaže kako živi u opuštenijoj atmosferi, bez straha da će ga netko krivo pogledati. Nemanja je upisao prvu godinu strojarstva u Splitu i zadovoljan je.

– Ljudi na fakultetu su zreliji i drugačije gledaju na ove stvari. Dobro sam se uklopio i ne primjećujem nikakvu diskriminaciju, iako svi znaju da sam Srbin. Najviše mi odgovara što je grad velik i ne moram razmišljati u koji ću kafić sjesti jer svaki dan viđam druge ljude – kaže Nemanja.

Velimir je također imao problema u školi, ali ga to nije obeshrabrilo da ostane živjeti u Karinu, a trenutno radi u Benkovcu.

Karin Donji nema nikakvih sadržaja za mlade, nema čak ni trgovinu, ni vodovod. Nekoliko puta tjedno dolazi kombi s hranom iz kojeg uglavnom stariji ljudi kupuju osnovne potrepštine. Autobus za Benkovac iz Karina Donjeg i iz Bukovića ide dva puta na dan i to samo za vrijeme trajanja školske godine. Kada žele otići s društvom na piće, ovi mladi ljudi idu u Karin Gornji, Benkovac, Biograd ili Zadar. Njihovo društvo stalno se smanjuje.

– Preksinoć smo išli na picu u Benkovac. Iz tri sela skupilo se nas petero i to uglavnom onih koji tu ne žive – priča nam Jelena.

– Ako duže spavate, dan brže prođe – odgovara na pitanje kako provodi dan u Karinu. Plan joj je iduće godine upisati fakultet u Beogradu.

Ljeti je situacija malo bolja. Tada dosta mladih iz Srbije svoje praznike provodi kod baka i djedova koji tu žive, iako se i taj broj iz godine u godinu smanjuje.

– Broj mladih koji dolaze preko ljeta u Buković drastično se smanjio. Prije pet godina igralište je bilo puno, mogli smo skupiti nekoliko nogometnih ekipa, a ovo ljeto Nemanja i ja smo proveli sami. Ljudi se moraju potaknuti da se vraćaju na ovo područje. Ta djeca dolaze jer imaju bake i djedove, no oni će uskoro umrijeti i ako njihovi roditelji ne održe tu tradiciju, više nitko neće dolaziti – kaže Nikola.

Iako su se i on i Nemanja otišli školovati izvan svog kraja, planiraju se vratiti u Buković. Nikola je rođen u Srbiji, ali tu je odrastao i kaže da ga uz ovaj kraj veže sve najljepše.

– I kada bismo otišli u Srbiju, ne bismo bili sretni, i tamo smo stranci, a odavde smo ipak potekli – objašnjava Nikola.

– Mi nigdje ne pripadamo – zaključuje Nemanja, ali je svjestan da ovdje ima više mogućnosti i da je tu njegov dom.

Velimir kaže kako je, unatoč svim problemima, zadovoljan životom i ne planira nikamo ići, a kamoli u inozemstvo. Posebno im smeta što ih njihovi zemljaci koji su otišli u Srbiju smatraju manje uspješnima.

– Ljudi koji su otišli odavde ne vide realnu sliku i potencijal ovog kraja. Oni misle da im je tamo, gdje žive kao podstanari, puno bolje nego ovdje. Na nas gledaju kao na nižu vrstu i misle da su puno uspješniji od nas. Imaju jako crnu sliku o ovom kraju. Svaki put kada dođu naprave neki problem. Razbiju ploče na područnoj školi jer je to kao hrvatska škola, a u tu školu idu naša braća i sestre. Oni odu u Srbiju, a mediji poslije o tome danima raspredaju – priča Nemanja.

Ovi mladi ljudi su svjesni perspektive koju njihov kraj ima, ali isto tako shvaćaju da su sami u želji da tu perspektivu ostvare.

– Kada bi u selu bilo barem petnaestero mladih, mogli bismo puno, a ovako ne možemo ništa. Kako da nešto pokrenemo i napravimo kada nas ima dvoje? – pita Jelena i dodaje kako su se stariji sumještani pomirili s ovakvim besperspektivnim načinom života.

[pullquote]Kada bi u selu bilo barem petnaestero mladih, mogli bismo puno, a ovako ne možemo ništa. Kako da nešto pokrenemo i napravimo kada nas ima dvoje? – pita Jelena Kukavica[/pullquote]

Karin Gornji je četiri kilometra udaljen od Karina Donjeg i pripada općini Obrovac. Tamo je situacija bolja jer se u njega više ulaže.

– Iako smo na moru, od toga nemamo ništa. Mi smo se tu navikli i nama je lijepo, ali da tu dođe netko tko nema emocionalnu povezanost s ovim krajem, ne bi bio oduševljen ni s jednom plažom u Karinu Donjem. Kada bi se plaže sredile, bili bismo puno privlačniji turistima. Neka druga, puno manja mjesta na moru imaju bolje i sređenije plaže i tamošnji ljudi žive jako dobro – zaključuje Jelena.

Ipak, vjeruju da će se njihov kraj s vremenom razviti. U Bukoviću polako raste turizam, brojni turisti iz Europe iznajmljuju stare kamene kuće i uživaju u miru kao rijetko gdje.

Iako su doživljavali različite oblike diskriminacije, Jelena, Velimir, Nemanja i Nikola vide budućnost u svom kraju. Ne zamaraju se nacionalizmom i jednako im smeta i hrvatski i srpski nacionalizam jer im ni jedan ni drugi ništa dobro nije donio. Oni se brinu da stvore uvjete za normalan život i nadaju se da će ih stvoriti upravo tamo gdje su rođeni.

Nakon razgovora s ovim mladim ljudima odlazimo dalje u selo. Skrenuvši s glavnog puta, nailazimo na uglavnom napuštene kuće i podivljalu prirodu. Prolazimo pokraj crkve i groblja te dolazimo do seoske škole, to jest do nekadašnje škole koja je sada ruševina. Ta prazna i oronula zgrada ne daje nikakve naznake da su kroz nju prošle brojne generacije djece koje su rat i život kasnije rasuli na različite strane svijeta. Teško je i zamisliti da se u tom dvorištu nekada čuo dječji smijeh jer je tu sada samo šikara i tišina.

Pri povratku na glavnu cestu ipak čujemo dječji smijeh. Dočekuje nas obitelj Bogunović. Matej (11), Lidija (12), Nikola (14) i Igor (15) žive u trošnoj kući s ocem. Ovu djecu život nije mazio. U udaljenom zaseoku, u sutonu kišnog dana, ona su sve suprotno od okruženja u kojem smo ih zatekli. Matej, Lidija i Nikola idu u osnovnu školu u Benkovcu. Kažu kako ih nekada znaju zezati u školskom autobusu, ali oni se ne osvrću na to jer imaju i puno prijatelja s kojima se vole družiti. U posljednje vrijeme im znaju govoriti da su jutjuberi jer se internetom proširila vijest kako Srpsko narodno vijeće prikuplja sredstva kako bi im se sagradio krov, no oni su svjesni da ti koji im to govore nisu vrijedni njihove pažnje i brige.

Igor je sada prvi razred srednje škole i svakodnevno putuje u Zadar. Budi se veoma rano, zatim hoda do tri kilometra udaljene autobusne stanice. U Karin se iz škole vraća oko 15 sati. Kaže da mu nije naporno čekati autobus u Zadru nakon škole jer se igra s prijateljima. Ova se djeca sama brinu o svom malom domaćinstvu. Sami kuhaju, čiste kuću i spremaju ručak. Kažu kako im to nije problem jer sve rade zajedno i dobro se slažu, pa im sve to dođe kao igra. Osim što se brinu o kućanskim poslovima, čuvaju ovce, hrane kokoši, pačiće, prase, obrađuju bašču i zidaju suhozide. Vole ići u školu, ali ipak im je draže kada dođe ljeto, kada imaju više društva i idu do mora na kupanje. I oni žele ostati živjeti u Karinu i ne vide ništa loše u svom kraju. Ne vide to sada, kada su još prilično mladi. Vjerojatno će za koju godinu razmišljati slično kao i naši sugovornici s početka priče, ali ih to sigurno neće obeshrabriti da i oni ovdje grade svoje bolje sutra.

Uz najsrdačniji ispraćaj, ostavljamo ovu veselu obitelj i polako odlazimo iz Karina, a naši sugovornici ostaju. Oni koji odu u druge gradove na školovanje, stalno se vraćaju kući svojim obiteljima u nadi da jednog dana više neće morati odlaziti. Uz mrak i kišu koja nas je pratila cijeli dan, ostavljamo Karin Donji iza sebe i odlazimo dublje u dalmatinsko zaleđe, gdje se uz cestu nižu napuštene kuće. Ali i u takvim opustošenim mjestima nađu se pojedinci koji, kao oaze u pustinjama, pokazuju kako je život ovdje ipak moguć i kako lijep može biti ovaj kraj ako se voli i ako se zna cijeniti sve što on pruža.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.