Nadgrobnici – jedini „javni“ prostor za ćirilicu i nacionalne zasluge

Piše: Branko Čolović

Ne postoji nijedan javni spomenik koji bi bio podignut u urbanim sredinama gdje su brojem dominirali Srbi, spomenik posvećen nekom njihovom političkom prvaku, pjesniku, viđenijem učitelju, na kojem bi jasno bilo naznačeno srpsko nacionalno ime. Ta nemogućnost je pred zajednicu morala postavljati nova rješenja...
nadgrobnici
Pravoslavno groblje u Dubrovniku, foto: Jovica Drobnjak

Jedno od vizuelno uočljivijih, ali ideološki nimalo beznačajnih prerogativa države jesu javni spomenici. Кo u svom životnom iskustvu putnika ili turiste ne pamti prostrani trg sa nekim velikanom u središtu, na konju, ako je vojnik, ili u herojskoj pozi dignute ruke, ako je revolucionar u pitanju, početak ulice sa sklupčanim misliocem na moćnom postamentu, park u kojem su pored bujne flore posijana poprsja velikana zaslužnih za društveni život pripadajuće zajednice. Države svoju samouvjerenost upravo dokazuju riješenošću da glavna znamenja, predsjednike, diktatore, vojskovođe, samoproglašene utemeljitelje, u proizvoljnom odabiru predstave svima pred očima, sa željom da to ujedno postane i trajno.

Srećom, srpski narod u cjelini odrastao je bez oca nacije. Stvari stoje nešto drugačije s veličinama iz redova naučnika, književnika i ostalih društvenih autsajdera koji bronzanu pravdu doživljavaju tek mnogo vremena nakon smrti. Savremenici ih obično ne pamte kao živuće autoritete, još manje s javnim utjecajem, dok za razliku od njih, političari još za života postaju spomenici. Stvar se pomalo komplikuje ukoliko imamo zajednice koje se nisu uobličile u tijelu države, a upravo takva je bila srpska zajednica u vremenima kada su nacije sa strašću tragale za vlastitim temeljima i ličnostima koje su ih fundirale.

Srpski narod rasut širom balkanskog poluotoka toliko je navikao na autsajderski položaj od vremena Osmanlija, Mletaka, u prvo vrijeme i Austrijanaca i sve do vremena pojave nacionalnih revolucija nije snažnije davao do znanja svoje prisustvo, najmanje svoju važnost. Čak i kada su se s vremenom toliko integrirali u društveno tkivo austrijske carevine i u tom okviru ostvarili zapažene društvene uspjehe, bilo kao poduzetnici, trgovci i veleposjednici, ili kao sasvim rijetki visoki državni službenici, teškom mukom su bili pripušteni na javnu pozornicu. Odnosno, o stupnju njihove potpune socijalne i vjerske integriranosti ovisio je i javni status, a svaki drugi put je pretpostavljao objektivnu prepreku. Stoga izgleda posve razumljivo što jedan broj pripadnika visoke vojničke nomenklature odabire vjersku, sljedstveno tome i nacionalnu transformaciju kao primjereno društveno postignuće.

Međutim, njima nasuprot pažnju treba namjerno svratiti ka onim pojedincima koji su isprednjačili u svom poslu, stekli ugled i imetak, ali napose što su nesebično poradili na unapređenju života i statusa zajednice. Tek bi doprinosi učinjeni za korist nacionalne i vjerske zajednice bili dodatno vrednovani. Uglavnom bi se ostvarivali izgradnjom hramova i kapela, raznovrsnim i brojnim donacijama crkvi, ali jednako tako i u drugim rodoljubnim i humanitarnim pregnućima. Mnogo viđenih ljudi sredine i kraja XIX vijeka intenzivno pomaže svoje saplemenike, osniva fondacije za školovanje podmlatka, a po smrti ostavlja znatna imanja i zdanja za javno korištenje, kao i sredstva za njihovo održavanje. Crkva je bila jedini naslov na koji se u tim rodoljubnim pothvatima zajednica s povjerenjem mogla oslonitii, samo njoj se takva imanja zavještaju.

Zajednica koja polako stječe svijest o sebi, sasvim razumljivo, želi jasno markirati svoj društveni status, makar i posredstvom ljudi koje svjesno istura iz svojih redova i na taj način proslavlja. To ne čini da bi tek udovoljila modi vremena, iako je i ona na djelu, društveno prihvatljivoj svim slojevima i narodima inače multinacionalne države, koliko da naglasi vlastite specifičnosti. Ako su kriteriji vrijednosti jasni, to još uvijek ne znači i da se zajednica može jednakopravno u svakom trenutku i na svakom mjestu pojaviti sa svojim obilježjima i posebnostima. I uglavnom nije mogla, a da li je htjela znajući za raspoloženje vladajućih, ostaje otvoreno pitanje.

Zbog svega toga ističemo da ne postoji nijedan javni spomenik koji bi bio podignut u urbanim sredinama gdje su brojem dominirali Srbi, spomenik posvećen nekom njihovom političkom prvaku, pjesniku, viđenijem učitelju ili političaru iz parlamentarnih redova, na kojem bi jasno bilo naznačeno srpsko nacionalno ime. Ta nemogućnost je pred zajednicu morala postavljati nova rješenja, ne zato da bi se dodatno dokazivali u lojalnosti sistemu i vladaru, već da bi iznašli novi prostor za tako prirodne iskaze. Pripadnici srpskog naroda su se od svojih sugrađana u Austrijskoj carevini razlikovali po određujućim elementima, jeziku, vjeri i pismu, pa bi već takvo javno vizualiziranje njihovog položaja navodno rušilo poželjnu društvenu harmoniju, a biti remetilački faktor u jednoj centralizovanoj državi svakako nije udobna pozicija niti za pojedinca, još manje za zajednicu. Država koju po prirodi stvari nazivaš svojom, iskazuješ joj dnevne počasti, od zastave do himne, spominješ joj presvijetlog vladara na liturgiji ne dopušta ti da podigneš spomenik nekoj svojoj istorijskoj ličnosti, još manje da to učiniš natpisom na ćiriličkom pismu i srpskom jeziku.

nadgrobnici
Pravoslavno groblje u Dubrovniku, foto: Jovica Drobnjak

U nemogućnosti da takav društveni iskaz pokažu u javnom prostoru, pribjegavaju jedinom mogućem, da takvo nešto učine u privatnom prostoru. Na određen način, omeđen prostor groblja to i jeste. Štaviše, čak su i pravoslavna groblja ekskluzivne cjeline. Unutar velikih gradskih grobalja obično bi se odvojio jedan poseban prostor za pravoslavne ili za Jevreje. Bilo to nametnuto rješenje ili ne, pokazalo se da su grobna znamenja upravo nosila one oznake koje bi se očekivale na javnim spomenicima. Međutim, ni u tom smislu poredak stvari nije bio jednostavan, jer u ovakvim rješenjima se treba gledati opći interes ili barem zajednički poduhvat što najčešće nije bio slučaj. Samosvjesni građani koji su isprednjačili objektivnim bogatstvom i ugledom svoja su grobna znamenja ukršavali po modi vremena, ako je u pitanju stil, a u ideološkom smislu isticali su doprinose učinjene za nacionalnu stvar. Pokazalo se to kao stvar svojevrsnog prestiža.

S tom praksom započeto je još sredinom XIX vijeka, intenziviralo se do početka Prvog svjetskog rata i u nešto ublaženijem obliku, ako je riječ o nacionalnim manifestacijama, zadržalo se u merđuraću. Podižu se tada relativno monumentalni spomenici sa istaknutim vertikalama, masivna, blokovita rješenja od rijetkog i skupocjenog kamena, sa klasicističkim repertoarom ukrasa i neizbježnim ćiriličkim natpisom gdje se, po pravilu, uz dokaze vjerske ortodoksije ističe i rad na opštem dobru. Određeni vid društvene razmetljivosti svojstven je funerarnim obilježjima, kao neposredni izraz materijalne moći pojedinca ili porodice, ali i okolnosti da je mjera vječnost. Spomenik naprosto mora da traje. Prostor groblja je uglavnom limitiran, a uži prostor predmetnog spomenika još i više, zbog čega je obično bio odijeljen željeznom ogradom ili lancem od osnovne komunikacije ili susjednog grobnog mjesta.
Sve do pojave parlamentarizma 1860. gro nacionalnih predvodnika je predstavljala obogaćena građanska klasa, nevelika brojem ali dovoljno moćna da svoje vrijednosne skale nametne užoj i široj zajednici, od koje ih je u najvećem i preuzela. Poslije njih na društvenu scenu snažno nastupaju izabrani politički predstavnici i oni uglavnom iz viših društvenih slojeva, jer tek manji dio je njih u jednoj generaciji, školovanjem i službom stekao društvenu moć. Oni pogotovo imaju razloga predstaviti se kao borci za nacionalnu stvar, čak i post mortem kao da nije bilo dovoljno ono što su za života neprestano isticali na javnim skupovima ili parlamentarnim dvoranama Zadra ili Beča. Za njih otada jamči mramor i patetične riječi duboko urezanih ćiriličkih slova.

Istoj praksi, začudo, utiču se i predstavnici klera, za velikodostojnike to bi se još i dalo razumjeti, međutim njoj pribjegavaju i oni iz redova nižeg sveštenstva. Ako je vladika Stefan Кnežević, i sam značajna politička figura sa garantovanim mandatom u Carevinskom vijeću, sagradio posebnu kapelu za smještaj monumentalnog sarkofaga i tako istakao svoj položaj, jedva nešto utišanije su nastupila i njegova nekadašnja sabraća koja su uz južni zid hrama pokraj kosturnice podigli nadgrobnike sasvim po građanskom običaju. Ali nisu one tu da manastirce ili druge dolaznike fasciniraju fino klesanim kamenom i ukrasima, već ispisanim riječima u kojima se veliča njihovo djelo za crkvu, vjeru i naciju, ništa manje i za čovjekoljubiva djela – osnivanje raznih školskih fondacija i zavještanje sredstava za javno dobro.

Iako se radi o spomenicima s kraja XIX vijeka, običaj postoji od ranije. Već 1864. godine kada je završen pravi porodični mauzolej s tetrastilnim pročeljima u vidu jonskog hrama, koji je dao podići Petar Кovačević u groblju ispred hrama Sv. Spasa u Šibeniku i na čijoj nadgrobnoj ploči stoji da je to počivalište „odlična trudoljubivog trgovca vjere i naroda svoga ljubitelja prosvjete podupiratelja“, a već naredne godine, na relativno velikom grobu još 1823. preminulog Marka Petranovića stoji još izričitija formulacija: „Otac čedoljubivi, žarki revnitelj pravoslavia, ljubitelj srbstva i prosvjete, revnosni član pravoslavnog šibeničkog obšestva.“ Za nju su zaslužni njegovi „blagodarni sinovi“, arhimandrit Gerasim i c.k. savjetnik Božidar.

Sam Božidarov spomenik, premda skrajnut uz ogradu, sadržajem svog natpisa, koji ga slavi kao srpskog naučenjaka, de facto je javni spomenik, pošto je i nastao nakon prenosa njegovih kostiju iz Venecije. Pokraj tog spomenika stoji i monumentalna grobnica veletrgovca Nikole Miletića umrlog 1873. godine. Uklesani osnovni biografski podaci, pomeni njegovih donacija rodu, kao i završna rečenica natpisa dokazuju osnovnu intencu: „…suzu blagodarnosti urosi i vječni mu od Boga pokoj pravoslavni šibenički Srbine moli“. Ništa drugačija praksa bila je na djelu i na drugim gradskim grobljima od Dubrovnika, preko Zadra do Trsta. Štaviše ostali su dokazi rodoljubnih izraza i na manjim, seoskim nekropolama, gdje su trajno pokojište imale ličnosti koje su se tu našle u rodnim ili mjestima vlastitog izbora.

Ne može se ne spomenuti slučaj doista monumentalne grobnice iz 1893. koju je u Dicmu dao podići veliki narodni dobrotvor Кonstantin Vučković, koji nije želio da se sahrani u Splitu gdje je živio i djelovao, već na najbližem pravoslavnom groblju. Prostrani monumenat sastavljen od osnovnog bloka i nadgrobnika, oko kojega je podignuta složena kamena ograda, a jednako je zanimljiv tekst natpisa uklesan sa tri strane u kojem se, pored ostalog kaže da je „srpskoj knjizi hram digo da se u njem narod snaži“. To je doista najmanje što se može reći za čovjeka koji je ostavio golema sredstva za mnoge namjene, ponajviše za osnutak Matice srpske u Dubrovniku. Uostalom, on je zacijelo jedan od najveći srpskih zadužbinara uopšte.

Pokušaj da se i privatna grobnica prometne u javni spomenik vidljiva je i na tekstu nadgrobnika političkog prvaka Srpske stranke u Primorju i urednika Srpskog glasa (lista) Save Bjelanovića u selu Đevrskama. Na bijeloj mramornoj ploči ispisanoj crnim kapitalnim ćiriličkim slovima doslovno stoji: „Ovdje počiva – Sava Bjelanović – vođa dalmatinskijeh Srba – rođen na ovoj grudi – srpske zemlje – umro je u Zadru – 2. marta 1897- u kratkom svome vijeku – srpskom rodu se odužio, srpski rod je zadužio…“ Iako je u zaključku teksta istaknuta žena Danica kao ona koja je postavila spomenik, ovako intoniran tekst mogao je poteći tek od Savinih političkih nasljednika i, naravno, jedinstvene patriotske klime.

Istim principima rukovodio se i episkop boko-kotorski Gerasim Petranović kada je na sebe u ime zahvalnih potomaka 1879. preuzeo akciju prenošenja posmrtnih ostataka Gerasima Zelića iz Budima u Dalmaciju. Svečano je sahranjen pod velikim i lijepim spomenikom u svom matičnom manastiru Кrupi, na kojem ispod trijumfalnog vijenca započinje tekst biranim riječima: „Utemeljitelju najblagotvornije po dalmatinske Srbe zaklade Gerasimu Zeliću arhimandritu.“

Sasvim izvjesno da Austrija nije mogla sa simpatijama gledati na ove iskaze nacionalizma, ali se očito iz primarnog državnog razloga nije željela sukobljavati s uskrlim nacionalnim duhom prisutnim ne samo kod Srba kao bazično nelojalnih podanika, već i kod Hrvata, Slovaka, Čeha, Slovenaca, napose Mađara, u kojima se već začela klica njene skorašnje propasti. Naravno da jasan nacionalni istup primjetan na pravoslavnim grobljima toga doba nije subverzivan sam po sebi, već predstavlja način na koji je jedna samosvjesna zajednica posredstvom svojih generičkih obilježja, makar i na tom naoko nesvakidašnjem mjestu, dala dokaza vlastitog postojanja.

 

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: