Doprinos koji su žene dale Narodnooslobodilačkoj borbi bio je ogroman. U partizanskoj vojsci borilo se više od sto tisuća žena od čega ih je gotovo 25 tisuća poginulo, a još 40 tisuća bilo ranjeno. Od velikog broja žena koje su se u to vrijeme istaknule svojom hrabrošću, odvažnošću i herojskom borbom, kao najzvučnije ime svakako je upamćeno ono Nade Dimić, prve jugoslavenske partizanke i jedne od prvih žena proglašenih narodnim herojem.

Nada je rođena 6. septembra 1923. u Lici, u Divoselu pokraj Gospića, u siromašnoj seljačkoj obitelji od oca Todora, povratnika iz Amerike, i majke Sare koja je umrla kad je Nadi bilo tek devet godina. Osnovnu školu završila je u rodnom selu, potom tri razreda gimnazije u Gospiću, nakon čega odlazi u Zemun gdje završava gimnaziju i upisuje Trgovačku akademiju, smjer za daktilografkinju i stenografkinju. Iste godine, u dobi od samo 15 godina, učlanjuje se u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) te počinje politički djelovati na području Zemuna i Beograda. Tih je godina bila redovita sudionica svih radničkih i omladinskih prosvjeda protiv vlade Milana Stojadinovića.

Početkom 1940., nakon objave jednog članka u kojem je kritizirala progone ljevičarskih studenata od strane direktora svoje akademije, privedena je te nakon toga isključena s akademije uz zabranu upisa bilo kojeg visokog učilišta u Jugoslaviji. Paralelno s tim, budući da je već postala punoljetna, primljena je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Nakon što je 14. decembra 1940. godine ponovno uhapšena kao sudionica radničkih demonstracija u Beogradu, te je provela dva tjedna u beogradskom zatvoru Glavnjača, otišla je u Sisak kod brata Bogdana, gdje se ubrzo i zaposlila kao frizerka. Politički rad, dakako, nije prekinula – njezin brat, također komunistički ilegalac, upoznao ju je s lokalnim komunistima, te je ona time postala članica Kotarskog komiteta KPH za Sisak.

Nakon fašističke okupacije Jugoslavije, u junu 1941. u šumi Brezovica kod Siska našla se među pokretačima prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj – Prvog sisačkog partizanskog odreda u kojem je dobila kurirsku dužnost, što je ujedno čini prvom ženom među partizanima, prvom partizankom u Hrvatskoj, ali i cijeloj Jugoslaviji. Od samog je početka sudjelovala u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb-Sisak, a glavno zaduženje, kao profesionalnoj daktilografkinji, bilo joj je rukovođenje tehnikom sisačkog okružnog komiteta za umnožavanje propagandnih materijala. Ovaj je posao obavljala iz skloništa u sisačkoj Žabenskoj šumi, prozvanog „Šikara“.

U julu 1941. nakon prekida veza između partijskih ćelija dobila je zadatak da ih ponovno uspostavi, te se prerušena u muškarca uputila prema Sisku. Pred vratima grada, nadomak cilja, ustaški agenti su je razotkrili i poslali u zatvor u Karlovcu. No, ne želeći da bude utamničena, Nada je na putu do zatvora popila otrov zbog čega je prebačena u zagrebačku bolnicu „Sveti Duh“. Od tamo je, uz pomoć zagrebačke partijske organizacije i liječnika simpatizera komunističke partije, u oktobru 1941. uspjela pobjeći na oslobođeni teritorij, na Petrovu goru. Nakon povratka među partizane, postala je članica Okružnog komiteta za Karlovac gdje je, između ostalih, surađivala s članovima Centralnog komiteta KPH Josipom Krašem i Ivanom Marinkovićem. Predano je radila na održavanju veza između Karlovca i Petrove gore, te Karlovca i Zagreba. Osobno je osmislila i rukovodila planom upada skupine partizana u Karlovac u novembru 1941. kako bi se iz karlovačke bolnice oslobodilo sekretara KPH Marijana Čavića. Ovu je akciju trebao provesti budući narodni heroj i gradonačelnik Zagreba, komandant Većeslav Holjevac. Plan, nažalost, nije uspio, jer je Marijan Čavić, u međuvremenu, već bio prebačen iz bolnice u jasenovački logor. No, ovakva akcija svejedno je veoma negativno utjecala na moral okupatorskih snaga.

Budući da se ključna linija prebacivanja partizana na slobodni teritorij vodila upravo preko Karlovca, Nada je imala pune ruke posla. Stalno je smišljala nove planove, iako joj je život cijelo vrijeme bio ozbiljno ugrožen, a rad u Karlovcu praktički nemoguć. Iako su joj suborci predlagali da i sama prijeđe na oslobođeno područje južno od grada, ona je to stalno odgađala kako bi provodila partijske zadatke, zbog čega je na koncu ponovno pala u ruke policije. U decembru 1941. prilikom pokušaja izlaska iz grada zaustavila ju je skupina ustaških i talijanskih redarstvenika i zatražila dokumente. Nadi tada nije preostalo ništa drugo nego da se za slobodu pokuša izboriti direktnom borbom – otvorivši torbicu, pretvarajući se da traži propusnicu, iz nje je izvadila pištolj, otvorila vatru i ubila ustaškog agenta koji ju je legitimirao, a drugog je ranila. Međutim, sljedeći metak se zaglavio u cijevi pištolja i njezin otpor je svladan.

Zatočena je najprije u Karlovcu, a potom u zagrebačkoj Savskoj cesti na mjestu današnjeg hotela „Westin“. Ustaše su je, pokušavajući iz nje izvući bilo kakvu informaciju, puna dva mjeseca mučili na stravične načine – pekli su joj dlanove i stopala, otkidali joj nokte i čupali kosu. Ipak, hrabra i odvažna Nada nije željela priznati čak ni svoje pravo ime, pa je stoga tokom cijeloga postupka vođena pod kodnim imenom Ankica Vinek (uzgred, pored ovoga, tokom svog ilegalnog rada u Karlovcu i Sisku, Nada se koristila još i pseudonimima Žuta i Milka). Budući da je ustrajno odbijala suradnju s ustašama, odvedena je u logor Stara Gradiška, u ruke zloglasnog zapovjednika Ljube Miloša. Budući da je od posljedica dugotrajnog mučenja bila u iznimno lošem fizičkom stanju, njezine partijske drugarice, koje su tamo bile zatvorene, njegovale su je i pokušavale je na sve načine održati na životu. Nažalost, zbog iznimno loših uvjeta u logoru Nada se nakon svega zarazila i pjegavim tifusom zbog čega je odvedena u logorsku bolnicu „Dr. Gavro“. Kao što je i inače bila praksa, Nadi ondje nije pružena pomoć. Uprava logora u pravilu je najteže bolesnike odmah ubijala, a ta je sudbina dočekala i Nadu, nakon dva dana u samici. Strijeljana je 17. marta 1942. godine.

Usprkos tragičnom kraju slava Nade Dimić nakon oslobađanja od fašizma i uspostave socijalističke Jugoslavije postala je iznimno velika. Nada je postala jedna od najprepoznatljivijih ličnosti narodnooslobodilačkog pokreta, ikona antifašističkog otpora. Odlukom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ od 7. jula 1951. proglašena je narodnim herojem Jugoslavije, kao jedna od prvih 15 žena kojima je dodijeljena ova titula. Njezinim su imenom u ovom periodu nazivane brojne ulice, škole, pionirski odredi, omladinske radne brigade itd. Nekadašnja Trgovačka akademija u Zemunu koju je i sama pohađala, a koja se u međuvremenu prenamijenila u srednju ekonomsku školu, i danas nosi njezino ime, a tamo se nalazi i njezina bista, rad Koste Angelija-Radovanija, te spomen ploča s njezinim imenom. Na području Hrvatske njezino ime ostalo je upamćeno i kao naziv zagrebačke tvornice trikotaže na uglu Erdodijeve i Branimirove ulice. Nažalost, kao što je i tvornica „Nada Dimić“ nakon privatizacije 1993. godine u vrlo kratkom roku zatvorena, tako su i sve njezine biste i spomen-ploče na području Hrvatske (točnije, iz Zagreba, Karlovca i Siska) tokom 1990-ih uklonjene. Ipak, sjećanje na nju, na njenu nesalomljivu volju i vjeru u pravedniji sistem koje je ona predstavljala žive i danas.