Do rata u Ukrajini, poskupljenja i inflacijа bilе su glavna tema u medijima. „Nećeš vjerovati koliko sam jučer platio osnovne namirnice, pa to je čista pljačka“, čulo se i u svakodnevnim razgovorima. Naravno, svaka ovakva promjena prvenstveno pogađa one slabijeg imovinskog statusa. Oni s nešto više prihoda možda će manje trošiti, možda će moći manje toga ostaviti „po strani“ i investirati ili će im nešto eksluzivniju robu zamijeniti ona manje ekskluzivna, ali uglavnom će se teret krize svaliti na leđa onih koji žive od ne tako visokih plaća i penzija, kao i na korisnike socijalne pomoći.

Kada je riječ o pripadnicima i pripadnicama srpske zajednice u Hrvatskoj, često se zaboravlja da su upravo oni vrlo često među navedenima, odnosno oni čije plaće i penzije ne predstavljaju dovoljan izvor prihoda za život i koji su korisnici i korisnice socijalne pomoći. Kako se navodi u programu Odjela za socijalna i humanitarna pitanja Srpskog narodnog vijeća, velik broj tih ljudi živi u ekonomski slabije razvijenim područjima Republike Hrvatske.

No stvar nije samo u ekonomskoj aktivnosti, već su to ujedno i područja koja su ruralna, prometno izolirana i koja karakterizira slabije razvijena infrastruktura. Ovakve okolnosti znače veću izloženost siromaštvu i socijalnoj isključenosti koja se prvenstveno pokazuje kroz nezaposlenost, socijalnu izoliranost i nedostupnost različitih usluga.

Jedno područje koje u Hrvatskoj tradicionalno naseljava velik broj Srba, Baniju, rijetko smo viđali u medijima od ratnih zbivanja pa sve do prošle zime. Razorni potres koji je pogodio ovo područje vratio ga je u središte pažnje i ukazao na neke probleme koji su tamo prisutni zadnjih tridesetak godina. Jedna od njih je sve malobrojnije, starije i siromašnije stanovništvo ovoga kraja.

Otišli smo vidjeti kako se ljudi iz toga kraja nose s inflacijom i kako izgleda njihova „potrošačka košara“.

Glavni izvor prihoda Anđeliji Čučković iz Donje Bačuge jest penzija koja, kao što to već s penzijama biva, nije dovoljna. O iznosima nećemo, ali njena penzija ne doseže ni do prosjeka za Republiku Hrvatsku od 3000 kuna. Anđelija nam kaže da nije dobro ni bez poskupljenja, a da sada stvar postaje još gora. Snalazi se i nekako uspijeva, ali nije lako, priznaje. Kako je osoba s invaliditetom, ne može se baviti poljoprivredom te time osigurati dodatan izvor hrane.

Velika pomoć joj je to što dobije nešto hrane temeljem oštećenja svoje kuće i snađe se iz drugih izvora, a bez toga ne zna što bi. Premda temeljem ‘crvene naljepnice’ dobiva hranu, obnova se za nju ne nazire. Misli da država treba učinit po tom pitanju daleko više, kao i po pitanju skrbi za siromašne i pritom ima na umu one kojima je gore od nje, poput susjeda čiji prihodi ne prelaze 1200 kn mjesečno.

Dušanka Marak iz Pecki kaže da ne zna što više da radi pošto su penzije malene, a cijene bjesne. Kaže da ni prije nije bilo lako s obzirom na mjesečne prihode, a da sada svako poskupljenje itekako osjeća. Prije je imala više životinja i bavila se poljoprivredom, no sada su tu samo kokoši i malo vrta koji joj ipak pomognu pri poskupljenju. Za nju je sjećanje na potres još uvijek svježe, pa ne propušta da istakne da je zahvalna momcima iz Čučerja i Dalmacije koji su joj pomogli s obnovom kuće, kao i da od države nije bilo velike pomoći.

Smatra da je mnogo ogorčenih ljudi koje su nakon ratnih dešavanja dočekale ekonomske nedaće, a nakon toga nedavno i potres, te da uskoro neće u tome kraju nikoga ostati osim starijih ljudi koji će uskoro umrijeti i nakon toga ostaviti sela još više pustima nego što već sada jesu. Za mlade koji odlaze ima puno razumijevanja jer, kaže, ni ona ne zna što bi ih zadržalo u ovome kraju.

Baka Ljuba iz Gornje Mlinoge je zamolila da je samo tako predstavimo i nije htjela mnogo govoriti jer, kaže, ima i onih kojima je teže. U prošlosti je imala veliko obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo s kravama, dok sada održava malo svoje njive i uzgaja kokoši. Na pitanje kako bi bilo da nema poljoprivrede i kokoši, odgovor je jednostavan – grozno. 

Za Danicu Jakovović iz Banskog Drenovca i bez poskupljenja bi bilo teško preživjeti bez pomoći familije koja živi u Sisku i donosi joj hranu, kao i bez pomoći iste vrste koju dobiva od Crvenog križa. Kaže da je rasprodala stoku i da se ne bavi naročito poljoprivredom jer joj je nakon posljednje operacije smanjena pokretnost. Na pitanje kako bi živjela bez sestrine pomoći, odgovor je kratak i jasan – nikako.

Ova baka s nevjericom gleda cijene na proizvodima koje donese njena sestra i ne zna kako žive ljudi kojima nitko ne pomaže i koji se ne mogu baviti poljoprivredom. ‘Onaj čovjek koji živi u gradu ne znam kako izdrži. Ovdje na selu imaš baščice, kelj, krumpir, nešto imaš, po ćoškovima pobodeš nešto. Onaj koji je u stanu, taj nema nego da glođe zid’, kaže nam baka Danica, zabrinuta za sirotinju u gradovima, daleko više nego za sebe.

Ono što joj također teško pada je to što je kraj koji ona pamti iz svoje mladosti kao pun života – sve više pust. Broj ljudi na Baniji, naročito mladih, sve se više smanjuje, a s potresom se to, nažalost, i ubrzalo. Na pitanje koja su njena oočekivanja, Danica nam kaže: „Daj Bože da se to okrene najbolje, ali teško. Sela su pusta, a gdje nema naroda – nema života“.

Sa svakim novim udarcem na džepove sirotinje, odnosno sa svakom idućom krizom koja će se prelamati preko njezinih leđa, možemo očekivati i sve manje ljudi u Hrvatskoj, naročito u krajevima poput Banije. Nažalost, sve dok ne krene obnova, i to ne samo ona građevinska, već i obnova ekonomske aktivnosti, bit će sve manje naroda, a kako nam kaže baka Danica – gdje nema naroda, nema ni života.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine