Pod visokim pokroviteljstvom predsednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović u Zagrebu je 16. januara održana konferencija na temu „Mirna reintegracija iz perspektive žena i mladih“ koju su zajedno organizovali Zaklada Fridrih Ebert Zagreb i Evropski dom Vukovar. Konferencijom je obeleženo 19 godina od završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i 25 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

U uvodnom delu programa goste su pozdravili Max Brandle, direktor Zaklade Fridrih Ebert Zagreb, Lana Mayer, predsednica Evropskog doma Vukovar i Per Vinter, posebni izaslanik Evropske komisije za Hrvatsku u vreme mirne reintegracije.

– Na ovogodišnjoj konferenciji naglasak stavljamo na glasove koji su tijekom godina bili manje čujni, možda zatomljeni, a to je populacija žena i mladih. Često se zaboravlja da su upravo značajne žene u Vukovaru i regiji dale bitan doprinos za uspješan tijek mirovnog procesa i integracije, normalizaciju života i međuljudskh odnosa na ovom području. Generacija mladih, s druge strane, i sama je u stalnom procesu mijene, od detinjstva i mladosti do odrasle dobi te je zato možda teško definirati specifičnu perspektivu mladih osoba. Na našu konferenciju smo stoga pozvali i aktere iz vukovarskog društva koji danas pripadaju populaciji mladih, a mirna reintegracija zatekla ih je u djetinjstvu odnosno adolescenciji, u važnoj dobi formiranja identiteta – rekla je Lana Mayer i dodala:

– Za nas iz Slavonije, Baranje i Srijema, posebno možda za nas Vukovarce, mirna reintegracija je nešto što na svakodnevnoj razini živimo. Ona obilježava naše živote, mi živimo s rezultatima ovog procesa ali i nastavljamo razvoj tog dugotrajnog procesa učvršćivanja mira, stvaranja povjerenja, pozitivnog ozračja i bolje kvalitete života za sve građane. Nerijetko pri tome nailazimo na poteškoće koje su specifične upravo za Vukovar.

Čestitajući Hrvatskoj 25. godišnjicu međunarodnog priznanja, Per Vinter je podsetio na činjenicu da je Evropska unija potrošila više od 100 miliona kuna na projekte rekonstrukcije, normalizacije života i izgradnje suživota u Podunavlju.

Mirna reintegracija i uloga žena

Prvu panel raspravu je otvorila Vesna Škare–Ožbolt – tadašnja predsednica Nacionalnog odbora za uspostavu poverenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske. Ožbolt je bila najbliža saradnica Franje Tuđmana, njegov čovek od poverenja i žena za teren.

– Od 1990. do 1999. godine sam bila jedina žena savjetnik u savjetničkom timu predsjednika Tuđmana. Moj dan je otprilike izgledao ovako – ja bih ujutro iz Zagreba otišla u Vukovar, Osijek, Beli Manastir ili već gdje bi me posao nosio i navečer bih se vraćala u Ured predsjednika. On bi me tamo čekao a ja bih mu podnosila izvješće o tome šta se sve događalo i na kakve sam prepreke nailazila. Onda bi on odmah operativno zvao premijera, pojedine ministre i stvari su se nekako odmah rješavale. Idući dan bih ja opet išla na teren i tako oko dvije godine. Ja sam bila žena koja je kontrolirala teren. Bilo je situacija da bih se vratila iz Vukovara za Zagreb u deset navečer, a onda bi me zvao Klajn negdje u ponoć i rekao kako srpsko selo hoće napustiti Hrvatsku, jer su svi uplašeni, neko ih je počeo maltretirati i prijetiti im. Onda bih ja sjela u auto i vratila se nazad i mi sa tim ljudima razgovarali do četiri-pet ujutro. Tako bi praktički cijelo selo ostalo jer bi ih uvjerili da ne treba otići i da ako žele živjeti u Hrvatskoj to mogu učiniti kao normalni građani. Tako se polako taj proces razvijao a ono što predstavlja normalizaciju odnosa između Hrvata i Srba, to još uvijek nije dovršena priča i na tom dijelu treba aktivno raditi. Još dugo godina će trebati raditi da bi se ti odnosi do kraja normalizirali – kazala je Ožbolt.

Na pitanje iz publike koji se političar sa srpske strane u pregovaračkom procesu pokazao kao korektan, odgovorila je:

– Bilo je ljudi koji su u tom pregovaračkom procesu bili apsolutno korektni. Sve ono što bi se s njima dogovorili bilo je i provedeno. U tim pregovorima riječi su bile jako važne. Stanimirović, Ajduković i pokojni Miloš Vojnović su stvari teško obećavali, ali kada su obećali nešto, onda su to i napravili.

U vreme mirne reintegracije mediji su odigrali važnu ulogu. Prisetila se toga i moderatorka tribine Višnja Mišin koja je o mirnoj reintegraciji izveštavala kao novinarka Hrvatske televizije. O tome kakvu je ulogu imao srpski Radio Vukovar koji je kasnije preregistrovan u Radio Dunav, govorila je Sanja Vukičević – nekadašnja novinarka i direktorica tog radija.

– Tih godina je bilo naporno raditi novinarski posao. To je bio cjelodnevni, a uz to i neplaćen posao. Mi novinari tada nismo imali mogućnost ulaska u Zagreb, već smo sve informacije primali putem Untaes-a. 15.1.1997. godine je došao general Žak Pol Klajn u Radio Vukovar i ispričao nam što je to dogovoreno u Zagrebu, te kako se moramo pripremati za izbore i početi uzimati hrvatske dokumente. Mnoge od tih stvari se nisu svidjele tamošnjem srpskom stanovništvu, tako da je bilo dosta prosvjeda i uloga radija u to vrijeme je bila prilično nezahvalna. Svake nedjelje od 10 do 12 je emitirana emisija koja se zvala Misija Untaes-a, u kojoj je uvijek gostovao general Klajn sa kubanskom cigarom u ustima i cijela Untaesov-a svita. Kroz tu dvosatnu emisiju, naše ostale emisije i redovite vijesti, mi smo shvatili da je mirna reintegracija nama tu – pred vratima. Pozivali smo ljude da uzimaju hrvatske dokumente jer je to bila jedina opcija tadašnjeg stanovništva Podunavlja. Uloga radija je bila velika, radilo se od jutra do mraka jer je trebalo pokriti sve događaje – ispričala je Vukičević.

O važnosti civilnog sektora u poratnom razdoblju govorila je Dijana Antunović-Lazić, izvršna direktorica Evropskog doma Vukovar.

– Civilni sektor u razrušenom Vukovaru je vodila potreba da pomognemo jedni drugima u svakom pogledu. Osobno sam radila preko Nacionalnog demokratskog instituta za međunarodne odnose na programu koji se zvao građanski forum. Odlazili smo u sela na području Vukovara, Belog Manastira i Osijeka i dolazili ljudima u kuće te smo razgovarajući sa njima tražili lokalne lidere. To nam je bio cilj. Građanima smo nosili hrvatski Ustav i pokušavali ih motivirati da govore o problemima u svojim lokalnim zajednicama. Tako smo zajedno sa njima stvarali male akcijske planove i tražili rješenja za njihovu mikro sredinu. Smatram da mirna reintegracija treba dobiti puno jači i kvalitetniji status u našem društvu – naglasila je Lazić.

U okviru prve panel rasprave bilo je govora i o kulturi u Vukovaru. Direktorica Gradskog muzeja Vukovar Ruža Marić istaknula je kako se vukovarski muzej izdignuo iz pepela kao feniks, i prošao put od ruševine do Evropskog muzeja godine.

– Mi smo se u proljeće 1997. godine vratili u Vukovar i započeli jednu primarnu obnovu Dvorca Elc, što je značilo uspostaviti tek nekoliko prostorija u kojima smo instalirali one osnovne uvjete i gdje smo onda sa sredstvima Ministarstva kulture obnovili četiri sobe za urede i četiri sobe za naša izlaganja, da bi smo 25.5.1998. godine otvorili muzej za javnost i čitav niz budućih aktivnosti u toj ruševini. Na otvorenju je započela jedna potpuno druga priča u kojoj nas je ispratio ogroman dio hrvatske kulturne javnosti – od Dubrovnika do Vukovara. Gradski muzej Vukovar je odmah počeo organizirati adventske svečanosti za Božić. U razrušenom dvorcu kroz dva kata gdje se vidjelo nebo i padao snijeg na adventski vijenac, pjevali smo božićne pjesme sa našim gostima – prisetila se Marić.

Marić je objasnila da je u Gradskom muzeju kroz celu prošlost Vukovara prikazan život višenacionalne složene vukovarske zajednice, te da je buđenje nacionalne svesti postalo važno ne samo povratnicima Hrvatima nego i drugim nacionalnim zajednicama u Vukovaru. Podsetila je da je Gradski muzej Vukovar obeležio 70 godina od osnivanja, a 2016. godine je proglašen za najbolji evropski muzej u konkurenciji među 49 muzeja iz 24 države. Ova nagrada je svojevrsni muzejski oskar za obnovu kulture baštine Vukovara.

Nakon procesa mirne reintegracije počelo se sa obnovom grada, ali se malo radilo na obnovi ljudskih odnosa.

– Mene je u mom radu inspirirala Ljiljana Gereke, bivša predsjednica Europskog doma Vukovar. U jednom razgovoru u Vukovaru ona je napravila paralelu između Njemačke nakon Drugog svjetskog rata i Hrvatske nakon ovog rata, i zaključila da su se u Njemačkoj po završetku rata naročito gradili ljudski odnosi. Tamo su bile grupe terapeuta na terenu koje su razgovarale sa ljudima, žrtvama i učesnicima rata. Mi smo u Hrvatskoj odmah počeli graditi ceste, zgrade i mostove. Malo se grade odnosi među ljudima. Lakše je izgraditi cestu nego ponovo izgraditi ljudski odnos, a na tome treba da radimo i stručno, ali i spontano, empatički – savetovala je mirovna aktivistkinja Šura Dumanić.

Mirna reintegracija i život mladih u Vukovaru

Drugu panel rapravu su obeležili razgovori pripadnika mlađe generacije koji danas žive u Vukovaru. Diskusiju je započela Biljana Gaća – gradska većnica Grada Vukovara.

– Ja sam rođena 1990. godine i mirnu reintegraciju sam provela u Osijeku. Čim je završila reintegracija, moja obitelj je podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje jer je naš stan bio srušen i neadekvatan za život. Međutim, novi stan nismo uspjeli dobiti pune dvije godine. Moji roditelji su 2000. godine ispred Gradskog poglavarstva raširili šator, i odlučili su tadašnjem gradonačelniku Štenglu poslati poruku da će biti tamo dokle god ih kao višečlanu obitelj ne smjesti i ne ponudi im privremeni smještaj. Nakon toga smo dobili stan od 54 kvadrata u koji smo se uselili nas šestoro: roditelji, baka, djeda, brat i ja. I tako 2000. godine počinje moja vukovarska priča i za mene nastupa neka vrsta traume. Upisala sam treći razred osnovne škole i kada sam došla u razred i predstavila se, nastupila je potpuna zbunjenost. To me je definitivno obilježilo kao osobu. Kao nova učenica u razredu u kojem se nastava odvijala po hrvatskom jeziku i pismu, ustala sam i rekla „Ćao, ja sam Biljana“, i u razredu je nastupio tajac. Tada nisam znala da u Vukovaru postoje oznake u pozdravljanju. Cijeli tjedan sam sjedila sama u klupi, da bi mi kasnije prišla Mateja koja će postati moja najbolja prijateljica i rekla mi kako nije baš bilo pametno to što sam pozdravila sa ćao i što se još uz to zovem Biljana. Shvatila sam da me je to etiketiralo kao Srpkinju i da to nije bilo prihvatljivo – analizirala je Gaća i upitala se:

– Zašto se Oluja i Bljesak slave toliko jače i snažnije od procesa mirne reintegracije? Ja znam da u Vukovaru još uvijek postoje ljudi koji žale što hrvatsko Podunavlje nije vraćeno vojno redarstvenom operacijom. Mi mladi se ne trebamo nikome ispričavati, jer nismo učinili ništa loše i nismo krivi za ono što se dogodilo. Što se tiče ljubavi, nemojte brinuti u Vukovaru se Srbi i Hrvati vole. Znam puno miješanih parova i brakova. Ljubavi je bilo i biće u Vukovaru – poručila je Gaća.

Zoran Pehar – novinar Hrvatske radio televizije se u Vukovar vratio 1998. godine. Kada je krenuo u školu, tek šest đaka u razredu je pohađalo nastavu po hrvatskom jeziku i pismu. Kako kaže, tada nije imao nikakvog kontakta sa decom koja su nastavu pohađala po srpskom jeziku i pismu. Smatra da u Vukovaru još uvek ima nerešenih problema kao što su recimo ratni zločini.

– Ako je neko aboliran, a ubio je nekoga 1991. godine, to je po meni ratni zločin. Puno ljudi i dalje ne zna gdje su njihovi najmiliji, pa smo tako imali situacije da su žene koje su silovane susretale svoje silovatelje po gradu – tvrdi Pehar.

U Vukovaru je i danas, 19 godina nakon mirne reintegracije, prisutna velika nezaposlenost među mlađom populacijom. S tim problemom se suočio i Siniša Mitrović – stručni saradnik za razvoj civilnog društva, rada s mladima i nacionalnim manjinama u Gradu Vukovaru.

– Kada sam se 1998. godine vratio u Vukovar pokušavao sam pronaći posao. Tada nije bilo velikih mogućnosti, pa sam se uključio u Mirovnu grupu mladih Dunav da bih volontirao. Odmah sam dobio i svoj prvi volonterski projekat. Obilazio sam ljude starije od 65 godina prognane mahom sa Korduna, Like i Banije i pružao im psihološku pomoć. Ti ljudi su živjeli u jako lošim uvjetima – sa najlonima na prozorima i bez kupaonica. Projekat je trajao godinu dana i ja sam shvatio da je pomaganje drugima moja misija. Počeo sam se uključivati u sve više projekata, po osnovu kojih sam putovao u Zagreb, Novi Sad, Beograd i Prištinu – kazao je Mitrović.

U okviru druge panel rasprave govorila je i Dinka Čorkalo-Biruški – psihologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

– Ja sam sa grupom suradnika još 2000. godine započela istraživanja i kroz njih je u različitim fazama prošlo preko 5400 Vukovaraca – djece, njihovih roditelja, običnih ljudi, građana koji su sa nama podijelili svoje priče. Istraživanja vrlo jasno pokazuju da djeca u Vukovaru imaju manje kontakata sa vršnjacima iz druge grupe nego njihovi roditelji. Naša odgovornost je da pokušamo kreirati atmosferu koja će djeci omogućiti da imaju jednako topla sjećanja na svoje odrastanje kao što ih imamo i mi odrasli. Nama u Vukovaru nedostaje socijalna mreža visoko integrirane zajednice – konstatovala je Biruški.

Na kraju konferencije predsednica Evropskog doma Vukovar, Lana Mayer je za P-portal prokomentarisala celokupno događanje.

– Smatramo da mirna reintegracija nije dovoljno naglašena i ne dolazi dovoljno do izražaja. Trebala bi biti barem jednako obilježena, ako ne i više od vojnih akcija Bljeska i Oluje. Učvršćivanje mira je jedan od glavnih ciljeva Europskog doma Vukovar. Cilj ove konferencije bio je naglasiti važnost mirne reintegracije, i to baš ovdje u Zagrebu smo publici htjeli dati do znanja s kojim se to problemima suočavamo u Vukovaru. Odredili smo da to bude iz perspektive žena jer je muška strana u politici stalno prisutna i ona se ne naglašava posebno. Zbog toga ženama treba dati dodatni prostor. Svaki mali korak naših manifestacija je korak unaprijed, jer možda će ova tribina potaknuti neke druge relavantne aktere na daljnje aktivnosti. U svakom slučaju rad na miru u Vukovaru još uvijek nije gotov. To je proces koji traje i tema koju valja i dalje istraživati – zaključila je Mayer.