Miloš Zubac (Novi Sad, 1976), pjesnik, književni kritičar i kantautor, samozatajna je no izrazito aktivna ličnost ovdašnje kulturne scene. Autor je širokih interesa, pjesnik s više zapaženih zbirki, dugogodišnji vođa grupe Prkos drumski i suosnivač kantautorskog i pjesničkog kolektiva Novi odmetnici koji čine članovi iz zemalja nekadašnje Jugoslavije. Umjetnički je direktor muzičkog i pjesničkog festivala Poezika koji također pokriva naše prostore. Ujedno, Zubac često i blisko surađuje s hrvatskim kantautorima. U prošle dvije godine agilni autor objavio je čak četiri albuma, a nedavno mu je izašla i zbirka izabranih pjesama “Povratnici u ljubav”.

Poezija, kantautorski rad, suradnja s drugim autorima, književna kritika, umjetničko vodstvo festivala, uz svakodnevni posao i obitelj – za to treba velika disciplina i organizacija. Kad stižete sve to?

Jesmo jedno, ali nismo isti – kako kažu stariji. Tako i vreme drugačije teče svakome od nas. Ja sam godinama “pravio vreme”, poput Hudinija. Sve što ste ovde pobrojali, jesu ispoljavanja čoveka koji uspeva da stvori vreme, kao dodatak na onu porciju vremena koja mu je rođenjem dodeljena. Naravno, i to pridodato vreme delim s ljudima koje volim, radeći ono što volim. Pamtim misao još jednog čarobnjaka, ali iz književnosti, koji veli da je konačno važno samo – šta ćemo učiniti s vremenom koje nam je dato. Ja sam ga koristio najbolje što mogu, svedočeći istinu i lepotu, bilo u mojim nesvakidašnjim delima, bilo u mom svakidašnjem životu.

Grupa kantautora i bendova s kojima ste radili i radite brojna je i raznolika. To su redom ljudi s takozvanih ovih prostora. Kako to da je javni odjek te scene tako ograničen? Držite li se vi izvan glavne struje, ili glavna struja drži vas po strani?

Pali smo u takav ciklus, to je sve. U drugom ciklusu, neki divni umetnici iz mog stvaralačkog kruga bili bi uveliko prepoznati autori. Ja to osećam celim svojim bićem. Opet, da su se kao mladi zatekli u sadašnjem ciklusu, neki veliki autori iz našeg detinjstva ne bi bili ni primećeni, a kamoli proslavljeni. Nije li još Cvajg u “Jučerašnjem svetu” onako poneseno pisao o gildi nepoznatih umetnika, monaški zatajenih, “poznatih samo malom broju ljudi, ali od tog malog broja tim strasnije voljenih”? To je bilo uoči jednog velikog rata i nadolazeće manifestacije ogromnog zla u čovečanstvu. I sada je na snazi takav ciklus. Kada sam bio mlad, pitao sam se zašto je to tako. Sada shvatam da drugačije ne može i da moja stvaralačka porodica pripada zagraničju kulture, a ne magistrali. Neki od nas nisu čak ni ucrtani na mapi. A ja takve ljude pronalazim lako ili oni pronađu mene. Kada nekoga takvog otkriješ, to je kao da si nabasao na celu novu zemlju. Toliko je uzbudljivo i dobro.

Kao pjesnik počeli ste se razvijati veoma rano. Vaše rane pjesme odaju visoku stilsku i tematsku ambiciju, pa bi se refleksno pomislilo na utjecaje najbliže okoline, točnije vašeg oca, čuvenog pjesnika Pere Zupca. I bilo bi to pogrešno: stilski nema nikakvog dodira. Tko vas je formirao, koji autori?

Momčilo Nastasijević, Georg Trakl i Antun Branko Šimić. Trakl, pritom, u Kušanovom prevodu. Zatim Eliot, Crnjanski i Pesoa. Ali i moj otac – zbirkom “Podešavanje čula”. Jednom sam, u Sarajevu, rekao kako je najveći uspeh moje poezije to što bi ona formirala mog mladog oca – da je nekim čudesnim vremenskim obrtom mogao da je čita kao širokobriješki gimnazijalac. Da je on taj mladić, a naiđe nekako na liriku svoga još nerođenog sina iz budućnosti.

Na albumu “Kosovske“ napravili ste muziku na srpsku narodnu liriku. Ton, akordi i melodija, kakve široka publika ne bi očekivala uz narodnu poeziju. Kako biste približili običnom slušatelju zašto ovakav muzički rukopis?

Bio sam oslovljen – kako to kaže Hamvaš. Muzika u meni odgovorila je na poziv stare srpske lirike s Kosova. Nije mi bilo dovoljno to što je množina ovih narodnih pesama već imala pripadajuću muziku, često isti muzički oblik za različite pesme. Hteo sam da neiskazivo lepoj duši stare kosovske lirike udahnem drugi život, da joj dam novo telo. Nije bilo promišljanja, odigrao sam po impulsu.

Novi Sad je Evropska prijestolnica kulture 2022. Kakav značaj ima taj status za grad i njegovu kulturu, pa uže na vaš rad?

U mom iskustvu, titula je zgodan paravan za obrt i raspodelu novca i namirivanje interesa ljudi koji ne služe novosadskoj kulturi, niti je stvaraju, ali se kulturnom baštinom koju su generacije ovdašnjih umetnika postojano gradile koriste u magli uobičajeno profanih menadžerskih postupaka. Ima, dakako, i dobrih aspekata koje sam takođe javno isticao, kao što u toj organizaciji ima čestitih ljudi, ali na administrativnim poslovima. Ako kažem da se autentični novosadski umetnici raduju da Evropskoj prestonici kulture vide leđa – kako bi konačno mogli da pronađu malo prostora za ono što najbolje umeju da rade – to će možda najpribližnije opisati istinski značaj ovog statusa za grad. Biće dobro kada ode dalje.

Ne skrivate svoju pripadnost naciji i vjeri. Za umjetnike iz Srbije koji imaju i plodnu i čestu suradnju s hrvatskim autorima, ovo najčešće nije slučaj. Stvara li to nesporazume ili napetosti ponekad? Šta je za vas takva pripadnost, danas pogotovo?

Ako nemam ovde nesporazum sa sobom, ne mogu ga suštinom imati ni sa drugima. Znano je da su mi pojedini hrvatski kantautori među najdražim, životnim prijateljima. Napisao sam celu knjigu o našem drugovanju “pomalo van svake pameti”. Zove se “Rezervna kultura”. S druge strane, istina je da radim s meni dostupnim i dohvatnim resursima nacionalnog identiteta. Oni su ogromna razvojna, ljudska i stvaralačka sila i mogu da razumem zašto se većina ovdašnjih muzičara nagonski sklanja od nje. Rizično je ako ovlada čovekom. Sigurnije je ako se praviš da je nema. Ali takav je onda i tvoj stvaralački i životni trag – biraš samo ono što je sigurno. Mi smo svi izgubili zajedničku zemlju, u krvi se raspala na naše oči. Jesmo li imali čemu da se vratimo? Da li je ičega bilo pre Jugoslavije? Ako jeste, isto to čekaće nas i posle Jugoslavije. Dakle, povratak kući, zašivanje rana, pa kad ojačamo – da stvaramo nešto novo. Prirodnije. Bolje.