Uoči Vidovdana 1914. u Zagrebu, u izdanju Srpskog akademskog društva „Njegoš“ i štampana u Privrednikovoj knjižari i štampariji, izlazi knjiga „Vidovdanska etika“ jednog tek svršenog studenta filozofije i klasičnih jezika. Ubrzo nakon objavljivanja knjige u Sarajevu je na Vidovdan Gavrilo Princip ubio austrogarskog nadvojvodu. Prvo pa muško, reklo bi se. Ima u toj okolnosti nečeg sudbinskog, što odredi čovjeka za čitav život.

Autor knjige bio je Miloš N. Đurić (1892. – 1967.), ispisnik one „zlatne generacije“ kojoj su pripadali Ivo Andrić, Krleža i Crnjanski. Rođen je u Slavonskom Benkovcu, kao prvi sin Nikole T. Đurića i Teofanije, rođ. Radaković. Otac Nikola, rodom iz Šagovine, kao učitelj je službovao po Slavoniji, bio prevodilac i pisac, od malih je nogu sinu Milošu usadio ljubav prema srpskim narodnim pjesmama i helenskoj književnosti.

Nema podataka da je Đurić imao kontakata s mladobosancima, iako se spominje moguća veza s Vladimirom Gaćinovićem, jer je Gaćinović iz švicarskog egzila održavao kontakte sa zagrebačkom omladinom. Izvjesno je zbog svog književno-filozofskog prvijenca, koji je ocijenjen kao nacionalistički, bio na oku austrougarskih vlasti, o čemu svjedoči i okolnost da mu je druga knjiga, „Smrt majke Jugovića“ iz 1918. godine, došla pod udar cenzure.

U svojim studentskim danima i za ratnih godina, Đurić je doista opijen srpskohrvatskim, odnosno jugoslavenskim nacionalizmom. On u herojskoj narodnoj epici traži filozofski smisao i etički značaj. Vidovdanska etika je ona etika koja jednu naciju uzdiže do svečovječanskih ideala, ali tako „da u opštoj koloraturi nacijonalnih psiha“ donosi „nešto novo, originalno, čestito ne samo sebi na kulturnu diku nego i celome ljudstvu“.

Nakon Velikog rata, tokom kojeg službuje kao „namesni učitelj“, prelazi u Beograd, gdje diplomira filozofiju i zapošljava se u čuvenoj Drugoj beogradskoj gimnaziji, koja je bila na mjestu današnje zgrade Politike. Priprema doktorat pod nazivom „Problemi filosofije kulture“, ali mu neokantovac Branislav Petronijević odbija tezu kao nedovoljno filozofsku, pa odlazi Bazali u Zagreb, gdje doktorira početom 1929. godine.

Unatoč otporima, Đurić je 1933. imenovan za docenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Omiljen među studentima, pored predavanja, predano radi na prijevodima Homera, grčkih tragičara, Platona i drugih antičkih pisaca. To se čini kao odmak u odnosu na njegovo ranije oduševljenje narodnom poezijom, ali to je samo privid. Za Đurića Višnjić i Homer su pjesnici istog nadahnuća, poniču s istog tla i obojica su opijena svetom vodom s izvora Hipokrene.

U аprilskom bombardovanju izgorio mu je spis „Istorija helenske filosofije“. Zajedno s Isidorom Sekulić, Andrićem, Vinaverom i još nekolicinom intelektualaca odbija potpisati „Apel srpskom narodu“. Njegov odgovor dekanu muzičke akademije, koji ga je nagovarao da ipak potpiše, ušao je u legendu: „Ti u diple sviraš, a ja studentima etiku predajem.“ Po dolasku kući, otac mu je rekao: „Znao sam da ćeš tako postupiti.“ Tako postupa čovjek Vidovdanske etike.

Zbog tog čina je prijevremeno umirovljen, a ubrzo zatim i odveden u logor na Banjici. Najveća mu je briga bila hoće li njegov maloljetni sin Rastko razumjeti zašto je tako postupio. Na prokrijumčarenim komadićima papira tu piše monumentalnu „Istoriju helenske književnosti“. Nakon puštanja iz logora Akademiji filosofskih nauka predstavlja studiju „Platonova Akademija i njen politički rad“, objavljuje prevode Plutarha, Sofoklovu „Antigonu“ i Senekine spise.

Krajem rata sustiže ga najstrašnija tragedija – komunisti mu šalju sina jedinca, tek svršenog maturanta, na Sremski front, gdje gine. Đurić odlazi na stratiše i tamo, poput majke Jugovića, poput Antigone, traži posmrtne ostatke svoga najrođenijeg. Nikada ih nije pronašao. Sve što je nakon toga napisao i objavio posvetio je njegovim senima. Utjehu je pronalazio u svom pedagoškom radu sa studentima, za koje je uvijek bio „čika Miša“.

Nakon rata nije vraćen na Filozofski fakultet, već je prebačen na Filološki fakultet i Akademiju dramskih umjetnosti. Na Filozofskom fakultetu tada nema mjesta za Sokrata, već se izučava doktrina Karla Marxa, a većinu predmeta predaje notorni Dušan Nedeljković, doveden s Poljoprivrednog fakulteta u Skoplju.

Treba samo pogledati emisiju RTS-a „Herojsko doba Miloša N. Đurića“, koju su pripremili i realizirali njegovi bivši studenti s Akademije, pa će biti jasno o kakvoj se intelektualnoj i moralnoj gromadi radilo. A možda postane i malo jasnije kako se dogodilo ono čudo koje vezujemo za poslijeratnu srpsku kinematografiju – čitava plejada tih slavnih glumaca i režisera, književnost, teatar i etiku učili su kod čika Miše Đurića.

Strašan i uzvišen bio je put Miloša N. Đurića od slavonskih sela, preko Zagreba, do Beograda. Četiri stotine naslova, što svojih studija, što prijevoda, za života je objavio. Sve što je pisao pisao je kao da u kamen kleše. Među njegovim djelima za vječnost će ostati njegovi prijevodi „Ilijade“ i „Odiseje“, u kojima je, nakon Daničićevog prijevoda „Starog zavjeta“ i Vukovog prijevoda „Novog zavjeta“, pokazao svu ljepotu i raskoš srpskog jezika.

Miloš N. Đurić i sam je postao tragički junak. Pored svih strahota koje mu je donio život, kako svjedoče njegovi studenti, zračio je toplinom i vedrinom duha. Lijepo, istinito i dobro bili su njegov ideal. Hodao je uvijek uspravno, iako je noge vukao zbog promrzlina iz banjičkog logora. U osmoj deceniji života se popeo na Lovćen da bi odao počast Njegošu. Autor studije „Patnja i mudrost“, govorio je kako se mudrost samo patnjom stiče.

Tragička mudrost kaže kako se nad ruševinama života ne treba sagibati, već hodati uspravno kako bi „nebesko načelo izvojevalo pobedu nad zemaljskim“. Kada se dodirne dno, tek tada ono životno pokulja i život vidimo novim očima, u njegovom preobilju. Uvijek je govorio „filosofija“ a ne „filozofija“, jer „zofos“ na grčkom znači „mrak“, a mudrost ne ide uz „mrakoljublje“. Mrakoljupci ne mogu biti ljubitelji mudrosti.

Ljepota života koju otkriva tragička mudrost je sublimna, uzvišena. Možda valja spomenuti i kako je čika Miša bio predsjednik žirija za izbor za Mis Jugoslavije. Za njega su, kažu, sve te ljepotice bile Fidijine Afrodite. Sve oko njega bila je Helada. Na njegovom radnom stolu ostao je nedovršen spis „Je li Afrodita Miloska lepa i kad je niko ne gleda?“