U životu uvijek postoje tihi heroji. Učine golemu stvar iz ubjeđenja i dobrote, ne tražeći ništa zauzvrat. Heroj naše priče je novinar Marino Zurl, koji je životni poziv pretvorio u svoje životno djelo.

Period od 1960. godine pa sve do osamdesetih godina prošloga vijeka svojim grandioznim djelom obilježio je ovaj hrvatski novinar i književnik. Dalmatinac, koji je svoje najbolje stvaralačke godine posvetio spašavanju srpske djece od asimilacije, koja ih je zadesila nakon izbavljenja iz ustaških logora u Staroj Gradišci, Jasenovcu ili Jablancu.

Zagrebačka „Arena“, nekada najpopularniji nedjeljnik u bivšoj Jugoslaviji, pokrenula je veliku akciju „Arena traži vaše najmilije“, koju je na sreću povjerila upravo Zurlu.

Čovjek od kojeg se imalo šta naučiti

Početkom osamdesetih Milan Pilipović, tada mladi novinar, imao je sreće da se okuša i peče zanat i u „Areni“. Marina je poznavao lično i on mu je bio idol među starijim kolegama. Fascinirale su ga Marinova temeljitost, neposrednost, upornost i čovjekoljublje. Od Marina se imalo šta i naučiti.

„Marino Zurl je pronalazio bivše logoraše pod drugim imenima i vraćao im identitet. Te njegove priče su bile tako čitke i uzbudljive, sa emotivnim nabojem, jedva se čekao ponedjeljak i novi broj „Arene“. Svaka priča bila je svojevrsni proces, i Marino ih je vješto i temeljno nizao. U jednom broju bi napisao priču o osobi koja traži svoju porodicu. Tad se nije radila DNK analiza, Marino je potom telefonom razgovarao sa nekoliko stotina ljudi, te razgovore je snimao i analizirao. Bio je gotovo nepogrešiv“, kaže Pilipović.

Marino Zurl je, prisjeća se Pilipović, pratio osobe o kojima je pisao i nakon reportaže. Pratio je reakciju porodice, kojoj je osoba vraćena. Informacije su se sakupljale brzo i na neuobičajene načine, telefonskim razgovorima, susretima uživo, od posrednika.

„Pričao mi je Zurl da su najčešće za identifikaciju bili presudni nedostaci na tijelu ili obilježja poput mladeža. Roditelji ili rodbina su djecu prepoznavali recimo po krivom prstu, mladežu negdje na tijelu, uhu, po očima, a postojao je i svojevrsni fluid, kao duh koji se osjećao između srodnika. Ti susreti su bili dirljivi, često su se okupljali ljudi iz nekoliko sela. O tome se pričalo mjesecima i godinama“, prisjeća se Milan Pilipović.

Po Marinovim pričama snimani i filmovi

Zurlove priče nerijetko su bile odličan scenario za dokumentarne i igrane filmove, reportaže i tople priče.

„Veoma je zanimljiv film  ‘Stotinu pedeset osma’, film o Brigiti Fistrić, djevojčici sa Kozare, koju su udomili Fistrići u Zagrebu. Nakon razvoda bračnog para Fistrić, Brigita je otišla u dom, tamo se školovala. Put ju je naveo u Beograd, gdje se udala i prezime Fistrić zamijenila prezimenom Knežević. Ostala je živa zahvaljujući heroini Diani Budisavljević, koja ju je izbavila iz logora, a Zurl joj je vratio identitet. Ispostavilo se da je Brigita zapravo Mika Bundalo iz Knešpolja kod Kozarske Dubice“, govori Pilipović.  Još uvijek se pamti i film ‘Tri jablana’, koji je po motivima Zurlove priče sniman dijelom i na Kozari i u potkozarskom selu Jazovac.

U brojnim ispovijestima prilikom boravka na Kozari, u Marinovom govoru se osjetilo da je uveliko preživljavao sudbinu i identifikovanih osoba, ali i njihovih najbližih.

„Prvo dijete koje sam vratio kući, u zagrljaj roditeljima bila je Milena Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Bosanskog Novog. Nju su nakon dvadeset godina mogli da zagrle majka Smilja, braća Milan i Vojo… Ona me nadahnula za scenarij monodrame ‘Joka, kći kozaračka’, po njoj sam ovo brdo nazvao Jokinim. Mislio sam da ću nakon toga i reportaže ‘I Milena ima rođendan’, objavljene 13. septembra 1963. godine završiti svoj izlet na Kozaru. Ali, jedna sudbina vukla je drugu, mjesec za mjesecem, broj za brojem „Arene“ i tako nekoliko decenija. Sve češće sam dolazio ovdje (Jokino brdo), a onda i ostao. Tako je nastao i film ‘Tri jablana’, knjiga ‘Iza zida’, dokumentarac ‘Stotinu pedeset i osma’, mnogo zapisa, reportaža, na primjer o sestrama koje su pola vijeka živjele u Zagrebu, istom kvartu i istoj zgradi, a nisu se poznavale, o Miki Bundalo, Beograđanki koja je u Grbavcima kod Gradiške pronašla svoje, o djetetu iz logora s imenom Nahod, zato što je nađen i prezimenom Gradišić jer je bio u logoru Stara Gradiška“, govorio je Marino Zurl posebno ponosan na spomenik ispred svoje kuće na Jokinom brdu, gdje je godinama bio njegov novi zavičaj.

Jokino brdo sa Ranjenom pticom

Tadašnje opštinske vlasti su Zurlu u znak zahvalnosti dodijelile brdo, koje su nazvale Jokino brdo, zato što je Marino napisao knjigu „Joka, kći kozaračka”, a njegova supruga Minja Nikolić je u Hrvatskom narodnom kazalištu igrala istoimenu monodramu. Igrala ju je i po potkozarskim  školama i mjesnim domovima kulture. Marino je na Jokinom brdu napravio kuću i ona je bila stjecište umjetnika, glumaca, slikara, muzičara. Zurl je inicirao izgradnju spomenika „Ranjena ptica” kojeg je 1983. godine od oružja, granata i gelera pronađenih na Kozari uradio  slovenački skulptor Tone Svetina.

„Jokino brdo je sve do rata devedesetih bilo mjesto okupljanja najboljih pjesnika, slikara, muzičara iz čitave tadašnje Jugoslavije. Djeca su tu, ispod spomenika, svake nedjelje u 11 časova držala stražu i čitala pjesme. U Zurlovoj kući su se okupljali umjetnici, ponekad je u njoj bio jači sastav nego recimo u baštama HNK ili Narodnog pozorišta u Banjoj Luci“, prisjeća se Pilipović.

Rat ponovo ostavlja posljedice

„Došle su ratne devedesete i Marino Zurl je postao jednako odbačen i neshvaćen i ovdje i u Zagrebu. Danas u Zurlovoj kući živi izbjeglička porodica iz Kulen Vakufa. Oni su ujedno i čuvari te kuće, oni podobro shvataju koje bio Marino Zurl”, naglašava Pilipović, otkrivajući potom i sudbinu Jokinog brda i spomenika „Ranjena ptica”.

Na kraju razgovora o novinaru velikanu Pilipović se prisjetio i Zurlovog prijateljstva s Milom Strunićem, visokim opštinskim funkcionerom. Mile mu je i javio da je Zurl umro. Bio je 21. januar 2006. godine, zagrebačka zima u jeku. Otišli su zajedno na Jokino brdo gdje je Pilipović Milu fotografisao na straži ispod „Ranjene ptice”. Tu su odali počast Marinu Zurlu i djeci Kozare, nakon čega je Pilipović ekspresno objavio reportažu o Marinovim velikim djelima, čime se odužio velikom prijatelju i čovjeku. Mile je pedeset primjeraka novina sutradan odnio u Zagreb, stigao je na Zurlovu sahranu i podijelio novine.

Poznavaoci djela Marina Zurla, ne mire se sa činjenicom da se po njemu ne zove ni jedna ulica, ustanova, manifestacija ili nagrada ni na Kozari ni u Potkozarju, ali ni u Zagrebu, gradu u kome je ovaj vrsni književnik napisao 12 velikih djela, koja su prevođena na francuski, engleski, talijanski i mađarski jezik. Izgleda da je najmanje  shvaćen tamo gdje je stvarao velika djela. Ipak, u Potkozarju vjeruju da će i Marino Zurl dobiti svoje obilježje, poput spomen-česme koja je prošle godine u gradiškom parku „Sloboda”, podignuta u čast heroine Diane Budisavljević.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije