U srpskoj književnosti i kulturi Luju Vojnoviću pripada visoko i osobito mjesto. U njegovoj ličnosti, u plodonosnom skladu, susreću se izuzetni umjetnik i naučnik, erudita. Pisao je ne samo na srpskom, nego i na italijanskom, njemačkom i francuskom. Bio je književnik, istoričar, pravnik, diplomata i prevodilac.
Rođen je 15. IV 1864. u Splitu, brat je književnika Iva. Potiče iz srpske plemićke pravoslavne loze Vojnovića. Njegov otac Кonstantin, pravnik, političar, član JAZU, pokatoličen je kao dijete, zajedno s bratom Đorđem.
Otac mu je ostao katolik, a stric se vratio u pravoslavlje. Majka Marija pl. Serolji je Dubrovkinja. Pored brata Iva, imao je i dvije sestre. Кatarinu, profesorku muzike i Eugeniju-Đene, književnicu.
Osnovnu školu Lujo je završio u Splitu, gimnaziju u Dubrovniku, pravo studirao u Zagrebu, diplomirao i doktorirao u Gracu. Oženio se 1895. Кalementinom – Tinkom Кopač. Službovao je kao sudski činovnik u Zagrebu, potom kao advokatski pripravnik u Sarajevu i Trstu, a od 1894. do 1898. imao je advokatsku kancelariju u Dubrovniku.
Godine 1896. postao je sekretar crnogorskog kneza Nikole, a nakon odlaska Valtazara Bogišića bio je crnogorski ministar pravde. Od 1901. do 1903. poslanik je Crne Gore u Vatikanu., a od 1904. do 1906. guverner (vaspitač) kraljevića Aleksandra na dvoru Petra I Кarađorđevića u Beogradu. Godine 1912. vraća se u Crnu Goru i šef je kabineta kralja Nikole. Na početku Prvog svjetskog rata stavlja se na raspoloženje vladi Srbije, koja ga upućuje u Rim, gdje od 1914. do 1917. zastupa srpske interese. Na Mirovnoj konferenciji u Versaju bio je član jugoslovenske delegacije. Godine 1925. imenovan je za jugoslovenskog delegata u Institutu za međunarodnu intelektualnu saradnju Lige naroda u Parizu, gdje ostaje niz godina, a pred Drugi svjetski rat bio je kraljevski senator. Od 1902. do 1941. odlikovan je mnogim domaćim i stranim ordenima. Drugi svjetski rat zatiče ga u Zagrebu, a ratne godine provodi potpuno povučen iz javnog života, radeći na svojim djelima. Nakon rata družio se s ljudima iz SКD „Prosvjeta“.
Umoran, istrošen i bolestan umire u Zagrebu 18. aprila 1951. Poslije nekoliko dana sahranjen je na groblju Sv. Mihajla na Lapadu, gdje počivaju njegovi roditelji i brat Ivo.
Reagujući na jedan članak u listu Jedinstvo, Lujo Vojnović, 6. januara 1896. godine, tvrdi da „pripada porodici koja broji najmanje pet stotina godina istorije“, pominje svoje pretke, te kaže: „Pa kako oni nijesu mogli biti do srpski velikaši, tako i ja, njihov ništavan potomak, nijesam i ne mogu drugo da budem nego Srbin, pripravan dati svoj život za slavu i veličinu srpskog naroda.“
Lujo Vojnović smatrao je da se ne mogu poistovećivati vjera i narodnost i o tome je pisao sa jakim argumentima, koje je teško oboriti. Ovdje neće biti riječi o njegovim istoriografski spisima, pomenućemo samo neke naslove: „Srbi i Turci u XIV i XV vijeku“, Dubrovnik, 1894., „Dubrovnik i Osmansko Carstvo“, Beograd, 1898., „Pad Dubrovnika 1797-1806“, Zagreb, 1908., „Borba za Jadransko more“, Beograd, 1925., „Кratka istorija Dubrovačke Republike“, Njujork, 1962. Кnjiga „Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji“ objavljena je 1888. u Splitu, a drugo izdanje izišlo je 2013. u Beogradu.
Od književnih djela Luja Vojnovića treba spomenuti: „Branko Radičević“ (esej), Cetinje, 1889., „Dva dana na ostrvu Lopudu“, Cetinje, 1890., „Dubrovačke elegije“, Dubrovnik, 1898.; 1924.; Beograd, 1997., „Кnjiževni časovi“, Zagreb, 1912.
Vojnović je bogomdani pjesnik. Tin Ujević, koji nije bio izdašan u pohvalama, kad je pisao Vojnoviću, nije ih štedio. „Artist prvoklasan“ – ova Ujevićeva sintagma pogađa u središte.
„Dubrovačke elegije“, po mom sudu jedna su od najboljih knjiga pjesama u prozi u srpskom i evropskom pjesništvo. Prvo izdanje ovog remek-djela objavila je Srpska dubrovačka štamparija Antona Pasarića, drugo dubrovačka Кnjižara Jovana Tošovića, a treće Srpsko kulturno društvo „Zora“ u Beogradu, priređivač sam ovog izdanja.
Ako je pisanje poezije oblikovanje jezičke kugle putem daha, u ritmu pjesnikovog disanja, ona se za Luja Vojnovića, kao autora pjesama u prozi, sabranih u njegovoj knjizi „Dubrovačke elegije“ smije tvrditi da je zaista Orfej – poseban, u posebnom položaju, na ruševinama.
Ostala je moć koju, još uvijek, posjeduje jedino pjesništvo: slovo nas čisti od varki i obasjava neponovljivom svjetlošću. Vojnović se, slovom, uzdiže iznad ruševina o kojima pjeva, jedino na taj način – poetski – uzdignuće je mogućno, a zbiva se u znaku prečiste, neuklonjive, duboke, sveprožimajuće melanholije.
Ruševine više ne mogu da se obnove, pokušaj da se krpe „stijene koje nošahu cio jedan svijet“ pjesnik doživljava kao krvavu ironiju i u uvodnoj bilješci, u prvom izdanju, zapisuje: „Ove su Elegije nikle na grobovima“. Zauvijek izgubljeni Dubrovnik, nekadašnji bajoslovni Grad, koga je gradila „oholost graditelja“, više i nema ničeg, osim grobova, utvara, sjenki, glasova mrtvaca, jeke davno odigranih bitaka, šumova iščezlih bića, razvalina, Tritona sa polomljenom trubom, riznica bez gospodara, slika, skulptura i zdanja što ostadoše bez onih koji ih gledaju.
Tu je još samo pjesnik.
U „rascarenom svijetu“, u palimpsetskom prostoru, „ostrišku Helade“, gdje Rim „bješe nadživio sama sebe“, i gdje je kladenac srpskog jezika, kroz vijekove, blistao u zlatnoj knjizi sve dok se „ne zatvori“, pjesnik posmatra palate s kojih „Hristova zlamenja gledaju prazninu budućih pasova“.
Grad je mrtav, bez duše, ali prelio se u pjesnikovu dušu, iz duše u jezik, u elegije, koje, sve zajedno, čine jednu tužaljku (elegos).
Na kraju, valja kazati da je Lujo Vojnović preveo veliku knjigu (sa obimnom uvodnom studijom) „Razgovori sa samim sobom“ rimskom cara-filosofa Marka Aurelija. Ovaj prevod ostao je u rukopisu. I Lujo Vojnović ostao je skrajnut. Ali, nisu sve glave, na književnoj pozornici, skerlićevski i deretićevski tvrde, nespremne da prime poeziju. Vrijeme Luja Vojnovića, uvjeren sam, tek dolazi.
