U jeku djetinjstva, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, Gojko Vujanić sa braćom, sestrama i roditeljima napustio je Ervenik, malo mjesto u dalmatinskom zaleđu, i uputio se u nepoznato. Ostavio je zaselak Vujaniće i rijeku Zrmanju, na koju ima živa sjećanja i u sedmoj deceniji života. Skućili su se u Bok Jankovcu, pitomom selu samo tri kilometra udaljenom od Gradiške u Bosni. Vujanići su se dobro snašli. Vrijedni su i čestiti ljudi. Izgradili su nekoliko kuća u nizu, napravili malu Dalmaciju na desnoj obali Save.

Ali priča o Vujanićima bila bi jednostavna poput mnogih priča da ljubav nije umiješala svoje prste u njihovu životnu sudbinu. Glavni junaci, početkom 1950-ih, bili su Dušan Vujanić i Ljubica Topić, djevojka iz Bok Jankovca. Dušan je, prema Gojkovom kazivanju, radio u nekadašnjem Kazneno-popravnom domu u Staroj Gradišci. Bio je zatvorski čuvar. Čovjek od ugleda, momak za ženidbu.

– Stric Dušan se zagledao u Ljubicu, djevojku iz ovog mjesta u kojem sada živimo. Oženio se i skućio. Ljubav je bila toliko jaka da je ostao da živi ovdje. Danas je tu u kući njegov unuk sa porodicom. I on se zove Dušan – priča Gojko Vujanić.

– Njihov sin Mikan umro je mlad, a bio je veoma vrijedan i sposoban čovjek. Pričaju ljudi, a i ja to potvrđujem, da niko spretnije i brže od njega nije mogao zaklati prase ili jagnje i spremiti ga za pečenje. Imao je traktor i većinu priključaka. Sa njim je bio vještiji od Lijevčana – prisjeća se Gojko Vujanić.

Nekoliko godina nakon dolaska Dušana Vujanića kao prvog Dalmatinca u Bok Jankovac, u to mjesto dolazi i njegov brat Ljuban, Gojkov otac, sa šestero djece.

– Moji otac i majka su sa nas šestero došli ovdje na nagovor strica Dušana u aprilu 1962. godine. Otac Ljuban je bio šumar u Erveniku. Ostao je bez posla i morao je poći trbuhom za kruhom. Došli smo ovdje gdje je zemlja veoma plodna i dobro rađa, za razliku od naše kamenite u Dalmaciji – zagledao se Gojko u daljinu i načas prekinuo priču.

Priznao je da nema dana da se ne prisjeti djetinjstva, nestašluka i rijeke Zrmanje koja im je tokom cijele godine bila druga kuća.

– Nezaboravna su kupanja i nestašluci na prelijepoj Zrmanji. Smatram da je Zrmanja najljepša rijeka na svijetu i da joj nijedna nije slična. Živjelo se teško tih godina u Erveniku, teško je bilo doći do kore hljeba. Ovdje je bilo svega. Izučili smo škole i zaposlili se. Ja sam bio mehaničar u nekadašnjem gigantu Radnik, brat Slavko je radio preko u zatvoru u Staroj Gradišci, pokojni brat Rade, zvali smo ga svi Radek, bio je odličan fudbaler – priča Gojko.

U Erveniku više nema Vujanića. Ili su se odande odselili prije šezdeset godina ili su se rasuli po bijelom svijetu nakon “Oluje”. Stari traktor “Zetor” dovezao je 1995. godine nevoljnike sa najneophodnijm stvarima do Banje Luke. Traktor su ostavili Gojku i razišli se dalje. Stari “Zetor” i ove je godine uzorao i zasijao desetak duluma posavske ravnice. Prkosi i godinama i teškoj crnici.

– Odemo s vremena na vrijeme u Vujaniće. Nema tamo više nikoga. Samo poneki starac koji čeka da umre. Obiđemo groblje i crkvu, Zrmanju i još neka mjesta. Iščezli su i naši običaji. Nismo ih očuvali ovdje. Kod nas su se i krsne slave drugačije slavile. Sjećam se Svetoga Jovana, svi gosti koji su nam dolazili obilazili su sve Vujanića kuće. Bilo je tako i u nevolji, jedni drugima su pomagali. Ništa više nije kao prije – kaže Gojko.

On se danas bavi pčelarstvom. Ima devedeset pčelarskih društava. Pčelarskim kamionom ih vozi sa paše na pašu. Med i ostali proizvodi pomažu mu da preživi, od penzije se ne može sastaviti kraj sa krajem. Tu je i red vinove loze, tek toliko da ga podsjeti na zavičaj iz djetinjstva.

– I naši stari u Erveniku bavili su se pčelarstvom. Lijep je to i plemenit posao. Čovjek se uz pčele odmori i pozitivno razmišlja, a tu su i blagodati pčelarstva. Pčele nas opominju da čuvamo prirodu i živimo zdravo – ističe Gojko Vujanić.

Kuća do Gojkove isto je kuća Vujanića. Slavko, poznatiji kao Zele, sa suprugom Marijom živi penzionerske dane. Slavko je obolio, hoda uz pomoć ortopedskog pomagala, oduzeta mu je moć govora. Bio je poznat po vinu i vinovoj lozi. Kažu ljudi da je Zele znao napraviti crno vino poput vranca ili merlota. Odmah iza kuće omanji je vinograd. Ljudi su ga pozivali u rano proljeće da im oreže vinovu lozu, ukaže na propuste, popravi što se popraviti može. Supruga Marija prati ga u stopu, razumije svaku njegovu mimiku i pokušaj da izgovori riječ.

– Slavko je njegovao dalmatinske običaje vezane uz vinovu lozu. Tačno je znao kad je najbolje orezati ili saditi lozu, kako razvoditi lastare, prihraniti ih, zaštititi od uboja i štetočina, kad je najbolje brati. Evo i danas, iako smo u drugoj polovini novembra, imamo svježeg grožđa za berbu. Tipično stono sočno slatko grožđe. Slavko je bio i majstor za sušenje mesa. Na stari dalmatinski način je obrađivao meso za dimljenje i sušenje – priča Marija Vujanić.

Vujanići su se srodili i orodili sa svojim komšijama. Prva generacija Vujanića rođenih pored Save je tu, a neki su se rasuli i po bijelom svijetu. Dušan, unuk Dušana Vujanića sa početka priče, ponosan je na svoju lozu. Ima porodicu i brižan je otac i suprug. U Bok Jankovcu sa nestrpljenjem očekuju da porodice osnuju Gojkov sin Ljubiša i sinovac Marko.

– Da znaju kako se veselimo unucima, ženili bi se što prije. Niko nije srećniji od nas dvoje kad zagrlimo naše unuke. Imamo i obavezu da im pričamo o Dalmaciji, Erveniku i prelijepoj Zrmanji – kaže Gojko Vujanić, čovjek sa dva zavičaja, kome je očigledno dio korijena ostao u dalmatinskom kamenu.