Za njega kažu da je bio najveći proizvođač hrane i trgovac žitom u čitavoj Austro-Ugarskoj i najbogatiji Srbin svoga doba. Taj čovjek se zvao Lazar Dunđerski (1833-1917). Potječe sa salaša na sjeveru Bačke i osim po svom velikom bogatstvu bio je poznat na raznim stranama i po izdašnom i hvalevrijednom dobrotvornom radu. Ipak, kažu da je njegov prvi poslovni poduhvat bio totalna katastrofa i potpuni bankrot. Tada mu je otac rekao: „Ako si nešto izgubio, idi tamo gdje si izgubio, pa ćeš to i naći“, što je mladi Dunđerski shvatio kao veliku očevu podršku i spoznaju da u poslu gubitak ne treba doživjeti tragično, nego treba hrabro ići dalje.
Sa 22 godine, Lazar Dunđerski se oženio Sofijom Georgijević i tada je, po vlastitom svjedočenju, njegov imetak bio tek malo veći od miraza njegove žene. Na svadbi je, s Lazareve strane, prisustvovao i veliki pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, a brak sa Sofijom potrajao je punih 60 godina. Od jedanaestoro djece dječji uzrast preživjelo je petoro – tri kćerke: Olga, Milka i Lenka i dva sina, Đorđe i Gedeon.
Poslovi su ipak uspješno napredovali i posjedi Lazara Dunđerskog su u drugoj polovini XIX vijeka toliko narasli da su ušli u legendu, a prezime Dunđerski postalo je sinonim za uspjeh i bogatstvo. Ostale su zapisane riječi jednog srpskog kroničara: „Uostalom, kad je o formatu reč, ne treba zaboraviti da je oko 1900. godine Lazar Dunđerski obrađivao 42.000 katastarskih jutara zemlje, da je godišnje isporučivao 11.000 vagona hrane preko sopstvene flote trgovačkih brodarica, da je sazidao dvije fabrike alkohola, dvije pivare, jednu uljaru, velike mlinove u Novom Sadu i Inđiji, da je bio vlasnik fabrike tepiha u Bečkereku (Zrenjaninu), da je bio jedan od glavnih akcionara Srpske banke u Zagrebu i Centralnog kreditnog zavoda u Novom Sadu. Nije se tada slučajno pevalo: Od Mohača, pa do Ade, to Dunđerski sve imade. Od Budima do Mohola, to Dunđerskog škripe kola. Ko Dunđerskog ne voli, nek u očin izvoli! Čika Laza se u sticanju imanja držao uputstva svoga oca Gedeona: Kupimo našoj deci tepsiju, pa neka svake godine jedu gibanicu, tepsija će ostati!“
Kao što rekosmo, Lazar Dunđerski bio je poznat i po tome što je bio zaštitnik, mecena i prijatelj mnogih istaknutih umjetnika, naučnika i javnih ličnosti. U svom domu u Novom Sadu i dvorcu u Čelarevu, Lazar i kasnije njegov sin Gedeon, ugostili su znamenite slikare Uroša Predića i Paju Jovanovića, pjesnike Lazu Kostića i Jovana Jovanovića Zmaja, znanstvenika Mihajla Pupina, kralja Aleksandra Karađorđevića, kneza Pavla i mnoge druge istaknute ličnosti koje su obilježile 19. i 20. vijek.
Što se tiče pjesnika Laze Kostića, prava romantična saga bi se mogla ispisati o njegovoj ljubavi prema Lazarevoj kćeri Lenki, kojoj je posvetio valjda najljepšu ljubavnu pjesmu srpske književnosti, „Santa Marija dela Salute“ i roman „Dnevnik snova“. Nažalost, Lenka Dunđerski je imala tragičnu sudbinu: bila je mlada, lijepa i po evropskim univerzitetima svestrano obrazovana, ali je umrla u dvadeset i petoj godini u Beču od tifusne groznice. Vjerojatno pod utjecajem ove porodične tragedije, Lazar Dunđerski je ostao zapamćen i kao veliki mecena ženskog podmlatka i dobrotvor srpske sirotinje. Tako je on poklonio 380.000 kruna kako bi 1898. bila podignuta trokatna zgrada doma Srpskog pravoslavnog djevojačkog učilišta u Budimpešti – „Angelijanum“, a bio je i ktitor i priložnik Tekelijanuma, učilišta za siromašne i nadarene đake u istom gradu, kao i Fonda svetog Save, za bolesnu djecu ili djecu bez roditelja. Poklonio je također 50.000 kruna za liječenje tuberkuloznih bolesnika u budimpeštanskom sanatoriju kraljice Jelisavete, a tokom balkanskih ratova darivao je Crvenom krstu u Srbiji i Crnoj Gori 30.000 kruna. Također, izgradio je i kompletno uredio zgradu Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i konačno, kao član Patronata Srpskog privrednog društva „Privrednik“ u Zagrebu, Dunđerski je društvu poklonio 100.000 kruna.
Njemački filozof Fridrih Niče je rekao: „Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti.“ Nažalost danas se malo tko sjeća plemenitog rada Lazara Dunđerskog. Ostale su iza ovog velikog dobrotvora i njegove porodice samo dvije predstave, jedna pjesma i jedna isprika. Kazališni komad „Od raja do beznjenice“ govori o tragičnoj ljubavnoj priči jednog od najvećih srpskih pjesnika Laze Kostića i lijepe Lenke Dunđerski, a monodrama „Lazar“ govori o Lazaru Dunđerskom, ali i o Vojvodini bez koje ovaj bez sumnje veliki čovjek nije mogao živjeti. Isprika, pak, stigla je prije nekoliko godina na obilježavanju sto godišnjice smrti Lazara Dunđerskog, koje je organiziralo Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, kada se predsjednik vlade Vojvodine Igor Mirović javno ispričao porodici Lazara Dunđerskog za kronični zaborav čovjeka koji je toj Vojvodini toliko puno dao. Ostali su iz spomenute pjesme i vječni stihovi Laze Kostića upućeni Lenki Dunđerski: „Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub, nego grejući svetsku grehotu u pepo spalit srce i lub; tonut o brodu, trnut u plotu, đavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat u te, Santa Marija dela Salute?“
