Rano nedjeljno jutro, vozim prema Sloveniji. Idem u Celje na liturgiju, na susret s tamošnjom pravoslavnom zajednicom. Po ulasku u deželu cesta se prazni. Nigdje živog Slovenca. Razlog mi objašnjava radnik na benzinskoj. Kaže da je danas „kulturni praznik, Prešernov dan“, pa zato nema nigdje žive duše. Cesta vijuga uz Savu. Osim što je prazna, uz nju se redaju kuće završenih fasada i lijepih okućnica. Tek pred Celjem osjetio sam kao da sam u domovini, a ne deželi. Naime, naišao sam na prvu kuću nedovršene fasade. Da, Slovenci imaju ili više novca ili više smisla za estetiku. Prema Krškom i Zidanom Mostu, pravcem kojim vozim, 1945. povlačili su se ustaše i četnici. Njima je zbilja „loša bila 45.“  Usko grlo, okruženo visokim gorama, tada je bilo zakrčeno nesretnicima (ne)čiste savjesti, ali i mnogim nevinim dušama koje su bježale iz straha pred onim što dolazi. „Dugačka ruka pravde“ na kraju je sustigla mnoge, ne birajući jesu li bili krivi ili nevini. Pokušavam tu sliku izbaciti iz glave, dok se približavam Celju, ne znajući da će mi se vratiti tamo, ali o tome malo kasnije.

Srpska pravoslavna crkva nekada se dičila Hramom Svetog Save u Celju, koji je podignut 1932. Bio je posvećen spaljivanju moštiju Svetog Save i nalazio se u samom centru grada kod Narodnog pozorišta. Osveštanje hrama predvodio je patrijarh Varnava, a cijela je svečanost završena koncertom u Celjskom domu. Dan kasnije, patrijarh je položio kamen temeljac za Crkvu svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani. Nažalost, celjski pravoslavni hram srušili su njemački vojnici, navodno po naredbi samog Adolfa Hitlera, koji se tako, navodno, svetio Srbima za poraz u Velikom ratu. Osim celjskog, njemačka vojska je srušila i pravoslavni hram u Mariboru.

Crkveni i vjerski život ipak je nakon svega preživio. Kao i u mnogim drugim mjestima u Sloveniji, celjskim pravoslavcima su u pomoć priskočili slovenski katolici, koji su im otvorili vrata male, ali izuzetno značajne Crkve Svetog Maksimilijana, ispred koje se nalazi spomenik ocu slovenske književnosti Primožu Trubaru, koji je u toj crkvi svojevremeno služio kao kapelan. Dakle, Trubar koji je bio protestant, stoji ispred katoličke crkve, u kojoj godinama poju pravoslavci. Tako nešto je moguće u Sloveniji i u gradu Celju u kojem danas, skupa s okolicom živi oko 3.000 Srba. Jedan od njih je nedavno proslavio pola stoljeća nakon dolaska. On je Nikola Vlahović iz Srbije, točnije, iz Kosovske Mitrovice. „Dobar deo nas je u šestoj, sedmoj deceniji života. Nismo imali naše pravoslavne crkve u bivšem sistemu. Bila je samo jedna u Ljubljani. Za vreme Jugoslavije je bilo entuzijasta koji su pokrenuli pitanje obnove hramova, ali nam je stalno poručivano ′malo počakajte′. Došla je druga generacija političara s kojom se još teže razgovara. Veliki se dio politike bazirao na antisrpstvu. To je realnost i taj virus je još uvijek prisutan u glavama nekih ljudi. Radio sam u zagrebačkoj firmi ′Braća Kavurić′ i dobio raspored na izgradnji Bloka 5 u termoelektrani Šoštanj. To je 325 megavatni blok, on je jedna od generacija nuklearne elektrane Krško“, prisjeća se Nikola.

Nikola se školovao uz rad i na kraju je studirao u isto vrijeme kada je na fakultet krenula i njegova kćer. On je završio strojarstvo, ona ekonomiju. Oboje su i magistrirali. Osim kada je u pitanju izgradnja hrama, Srbi i Slovenci u Celju žive u slozi i međusobnom uvažavanju.

„Ove godine obilježavamo 20 godina našeg etno festivala ′Đurđevak′ i 26 postojanja Srpskog kulturno-humanitarnog društva ′Desanka Maksimović′. Osnovali smo ga u teškim trenucima za naš narod, kada je bilo bombardovanje Srbije. Ideju je dao dr. Stevan Đorđević, a lokalna zajednica lepo nas pomaže u tome“, kaže Nikola.

Pedijatrica i predsjednica Srpskog kulturno-humanitarnog društva „Desanka Maksimović“ je Svjetlana Divjak-Knežević, pripadnica nove generacije doseljenih Srba. „Ja sam iz Doboja. Došla sam prije 14 godina. Fakultet i specijalizaciju sam završila u Beogradu. Došla sam one godine kada je tadašnji ministar zdravlja Slovenije Ivica Marušić lobirao da ljekari dođu u Sloveniju. Raspitali smo se i odlučili da dođemo, muž i ja. On je mašinski inženjer. Mene je posao odmah čekao, a kasnije ga je našao i on“, priča Svjetlana.

O životu u Celju i o tome kako su njenu porodicu ovdje primili Svjetlana ima samo lijepe riječi. „Ovdje se osjećam kao kod svoje kuće, čak je i reljef u Sloveniji sličan kraju iz kojeg sam došla. Imala sam priliku da radim u više mjesta. Nikada ništa loše nisam doživjela. Podržavali su me pacijenti i poštovali. Družimo se sa svima. Napravili smo kuću u kraju u kojem žive samo Slovenci. Kada smo došli, svi su nam pomogli. Kupili smo kuću koje je bila u izgradnji, ljudi su nam odmah dali vodu i rekli – nemojte da se sekirate. Sve su nam pomogli i objasnili“, kaže.

„Ovdje se osjećam kao kod svoje kuće, čak je i reljef u Sloveniji sličan kraju iz kojeg sam došla. Imala sam priliku da radim u više mjesta. Nikada ništa loše nisam doživjela. Podržavali su me pacijenti i poštovali”, kaže pedijatrica Svjetlana Divjak-Knežević iz Doboja

Koja razina tolerancije vlada prema srpskoj nacionalnoj zajednici u Sloveniji i koliko je to različito u odnosu na Hrvatsku vidi se na različite načine. „Mi naš etno festival ′Đurđevak′ najavljujemo tako da sedam dana ranije idemo u nošnjama sa šajkačama i zastavama kroz cijeli grad i nikada nam se ništa loše nije dogodilo“, kaže Svjetlana.

Nakon liturgije narod se okuplja na posluženju pored crkve na otvorenom, jer nema parohijskog doma. Tu zatičemo sveštenika u penziji Milana Dudukovića. Otac Milan ima 74 godine i u Sloveniji je 30 godina. Rođen je u selu Veljun na Kordunu, selu iz kojeg su 1941. ustaše odvele 525 Srba koje su zatim pobile u Hrvatskom Blagaju. Genocid veljunskih seljaka nije izbjegla ni porodica oca Milana. „Ustaše su mi zaklali strica od 23 godine i đeda. Baba je s mojim ocem i kćerima pobjegla u šumu. Narod je tada ustao i organizirao otpor. Mnogi neće da pominju, ali Srbi nisu znali za partizane, nego samo za četnike, zbog čega su ih partizani počeli obilaziti i odgovarati od četnika. Rekli su im da se jedino partizani bore protiv ustaša i da će biti likvidirani svi oni koji im ne priđu. Ljudi su se pitali, pa zar mnogi već nisu stradali od ustaškog noža, šta ćemo se sada ubijati i između sebe. Na kraju je prevladalo mišljenje da nije bitno kako ćemo se zvati, nego hajde da se borimo i spasimo“, priča.

Otac Milan rođen je šest godina nakon Drugog svjetskog rata, ali je odgojen u pravoslavnoj porodici u kojoj se pričalo o poslijeratnom teroru kojem su bili izloženi vjernici. „Taj narod je bio pobožan, ali nakon ‘45. su ih ucijenili. Rekli su da im crkva ne treba, izjednačavali su krivnju. Kod nas je glavni organizator klanja bio slunjski župnik, a katolici hrišćani kao i mi. Međutim, ono što su radili nema nikakve veze s hrišćanstvom. Poslije rata su komunisti porušili više crkava od ustaša i Nijemaca. Tako je došao jedan nesretni Srbin Košarić iz komiteta u Vojniću i srušio našu crkvu“, kaže otac Milan.

Zanimljivo je koliko se razlikuje svakodnevica ljubljanskih i celjskih pravoslavaca. U Ljubljani postoji parohijski dom, u Celju ga nema. Oduševljenje koje je kod vašeg reportera izazvala posjeta ljubljanskim pravoslavcima u Celju je malo splasnulo. Nevjerojatno je da se celjski pravoslavci nakon liturgije moraju okupljati na otvorenom, dok u Ljubljani stotine ljudi nakon liturgije provodi vrijeme u prekrasnom parohijskom domu koji može biti na ponos i grada i države.

Otac Milan i brojni drugi sveštenici godinama su se borili da se celjskim pravoslavcima ponovo izgradi hram i da im se vrati više od 2.000 kvadrata zemljišta koje je nacionalizirano. Vlasti desetljećima ignoriraju te molbe. „Oni su 92. objavili da se treba poslati molba kako bi se nekadašnje vlasništvo vratilo crkvi. Nas tada nije bilo puno, nismo znali za to i nismo podnijeli molbu. Rekli su nam da je prošao rok. Razgovarali smo i u vladi i s bivšim gradonačelnikom i na kraju ništa“, kaže.

Vlast decenijama ignorira borbu celjskih pravoslavaca za svoj hram i za više od 2.000 kvadrata nacionaliziranog zemljišta. U Celju s okolicom danas živi oko 3.000 Srba

Na mjestu gdje je nekada samo devet godina stajala pravoslavna crkva, Nijemci su u ratu postavili vješala. Nakon rata, vlasti su podigle antifašistički spomenik „Rat i mir“, međutim, pravog mira za celjske pravoslavce neće biti dok im se ne vrati imovina i dok se ne dozvoli izgradnja novog hrama. Dokumentacija o imovini crkve u Celju izgubljena je miniranjem zagrebačke Mitropolije devedesetih. Kršćanski mučenik Maksimilijan rođen je u Celju, Rimljani su ga ubili 284. godine, jer se nije htio odreći svoje vjere, a svojih se prava sigurno neće odreći ni pravoslavci u Celju.