Komikaze – na „propuhu“ stilova, nacija i generacija

Piše: Marija Stojadinović

„Komikaze“ već dve decenije promovišu autorski strip i okupljaju regionalne strip autore/ke. Dobitnici su brojnih međunarodnih nagrada, pored ostalih i one u Angoulèmeu, najvećem evropskom festivalu stripa

Komikaze
Ivana Armanini, foto: D.Memedović

This post is also available in: English (Engleski)

Od 2002. godine, dakle tačno dve decenije, aktivno, kontinuirano i angažovano deluje mreža za širenje strip aktivnosti „Komikaze“. Stacionirana u Zagrebu, virtuelnim posetama obilazi strip autore i autorke u regionu da im zaviri preko ramena u aktuelne radove. Jednom godišnje, oni budu i materijalizovani u istoimenom strip časopisu. No, aktivnost ove mreže je svakodnevna i sveprisutna, posvećena i dokumentovana i, možda najvažnije, svima u svakom trenutku dostupna. Za to je najzaslužnija glavna urednica i jedna od osnivačica ovog webzina Ivana Armanini, kao i brojni strip crtači i crtačice koje iz broja u broj izražavaju svoje misli i ideje. U intervjuu za P-portal, Ivana, zajedno sa strip crtačima iz Srbije i Hrvatske, Damirom Stojnićem i Radovanom Popovićem, govori o strip sceni u regionu i aktivnostima Komikaza.

Komikaze

Imate ogroman uvid u generacije strip autora i autorki u poslednje dve decenije zahvaljujući webzinu Komikaze. Teme i alati su proizvoljni, no postoje li ipak neke dodirne tačke među radovima i izričajima?

Ivana: Komikaze sam, s braćom Cvek, pokrenula kao web projekt, jer nije bilo prostora za objavljivanje stripova. Sad taj nakupljeni materijal daje svojevrstan uvid u dvije dekade strip generacija, koji je pritom trajno svima dostupan i besplatan na stranici komikaze.hr. Ideja je da se vrata drže trajno otvorena, na „propuhu“ stilova, nacija i generacija. Dosljednost je u provokativnoj svježini autorskih glasova koji su nekad milozvučni, nekad kreštavi, ali su svoji i tu im se krije vrijednost. Kako kaže kurator Bojan Krištofić: „Stripovi Komikaza u prvom redu slave individualnost, originalnost i nepredvidivost, čak i kad im to ide na štetu.“ Ideja koja se tu trajno provlači je da svaki autor/ica stvara pravila i da nema definicije za autorski strip. Osnovna funkcija ovog tipa stripa očituje se u istraživanju, eksperimentu, provokaciji i društvenoj kritici, čime je trajni izazov za sve uključene. To je glavna tema, ostalo su „tekuće devijacije“.

Vjera i magija kreativnog rada

Je li istina da je od 2020. do danas pandemija dominantna tema?

Ivana: Korona je jedna od rijetkih „super-tema“ koja se arogantno sama nametnula i žarište je „covix_C19“ webzina, nastalog u lipnju 2020. Nakon toga je išao „Street girls“ tema u okviru „Femicomix“ programa, što svakako utječe na sadržaje izdanja, ali izbor tema je i dalje slobodan. Pragmatična Komikaze ideja je da se u histeričnom, pregustom ritmu strip akcija i web-izlaženja isfiltrira godišnje jedno fino izdanje i da se toj sceni digne vidljivost, a dostupna strip arhiva da raste. I tako, mic po mic, dvije dekade, svaka četiri mjeseca, s +/- danom razlike. Komikaze album nastaje od materijala sakupljenog tokom cijele godine, webzina, fanzina, izložbi i razmjene izdanja na strip festivalima.

U novom jubilarnom dvadesetom broju Komikaza gledamo i čitamo uvide u vjeru i magiju kreativnog rada; skeniraju se repetitivni obrasci života, položaji slabijih i odbačenih i njihovih borbi za oslobođenjem, apokaliptične projekcije, promišljanja koronarne stvarnosti.

Ivana Armanini

Udeo vašeg webzina u povećanju vidljivosti regionalnog stripa je nemerljiv. Da li se ova vrsta umetnosti danas u najvećoj meri oslanja na zalaganje i posvećenosti pojedinaca poput vas?

Ivana: Hvala puno! Web je tu od početka iz autorske pragmatike, jer taj naš brod praktično curi na sve strane. Dakle, mislim ovdje na pragmatiku kreativnog opstanka. Vi kao autor trebate kontinuiran rad, ali jednako i komunikaciju, objave, izložbe, ukratko – publiku. Pritom vam je to uglavnom tlaka, jer bi radije možda crtali za to vrijeme. Primarni stupanj organizacije prema publici je webzin i/ili fanzin. Izrada vlastite web stranice košta najmanje tisuću eura, a samo jedna knjižara u Zagrebu uzima fanzine. Next level: izložba, prozin ili časopis. Galerija i knjižara vam uzimaju 40–50 % zarade, a pritom ne znaju puno ili uglavnom ništa o materijalu koji prodaju; na pošti vam se u Hrvatskoj izgubi pola preporučenih pošiljki; na strane male pakete plaćate cijenu još dva otisnuta izdanja; vaš CV koji imate izgrađen na autorskim honorarima je poslovno neupotrebljiv, jer za institucije ne znači i „radni staž“, a ako niste „dovoljno“ zarađivali, nećete dobiti ni korona potporu et cetera… Da skratim, situacija za artiste i male izdavače zvuči kao jako velika crna rupa bez dna. Ipak, projekt je od početka podržan od Ministarstva kulture i Grada Zagreba, kao medij inovativne prakse, a zadnje četiri godine samo od grada i kao album. Podrška udruzi Komikaze varira i nije pretjerana, ali je trajna i kroz autorske i partnerske suradnje omogućava ovo dvodekadno preživljavanje.

Osim platforme za objavljivanje, Komikaze autorima i autorkama omogućavaju da upoznaju jedni druge. Da li svesno radite na toj misiji ili je to prirodni, spontani produkt webzina? Ima li u Hrvatskoj i ostatku regije dovoljno mesta susreta za strip autore?

Ivana: U regiji je prije korone bilo par mjesta susreta za strip autore/ice, ali je situacija glavninu događanja preselila na web. Razvoj se dogodio na društvenim mrežama i internetu uopće. Kohezivna snaga kulture je velika, a Komikaze mreža se gradi od 2002. kroz tristotinjak događanja, radionica, izložbi i festivala stripa te preko stotinu (web i papirnatih) izdanja. Komikaze su online mjesto promoviranja i distribucije autorskog stripa, koje se materijaliziraju jednom godišnje u istoimenom underground strip-časopisu. Portal ima 60.000 posjeta godišnje, što je za takvu low-fi scenu ok rezultat. Svaki dan se na netu prosječno prolista barem dva albuma, a publika dolazi sa svih kontinenata. Kvalitetni umjetnici/e svjetske i lokalne alternativne scene, manje ili više poznati, kontinuirano doprinose izdanjima, webzinima i tiskanim albumima na originalne načine, a javljaju se sami ili se zovu direktno. Komikaze objedinjuju radove s hrvatskog govornog područja, uspostavivši se tako kao jedinstvena i značajna lokalna pojava, ali od početka se uključuju i inozemni crtači/ice.

U januaru ste imali 20. godišnjicu. Kada se osvrnete na te dve decenije, kako je izgledala putešestvija?

Ivana: Izgledala je vrlo šareno i dinamično, mjestimice oblačno i s manjim pljuskovima. Ponovila bih sve opet, ali se ne volim okretati unazad. Gledam više trenutak u kom smo sada. Podsjetile su me kolegice iz „Imaginarnog muzeja„ na Malreauxov koncept: „Musée Imaginaire je kolekcija radova kojima se divimo, koji nas inspiriraju, ukratko – koji imaju moć održavati nas na životu.“ Ova živa i permanentno rastuća „beštija-putešestvija“ s preko 6.000 strip tabli i ilustracija je i dalje u voznom stanju, štoviše u niskom startu za top strip festival, Angouleme.

Tom prilikom ćete gostovati i u Francuskoj, budući da ste dobili veliko priznanje – Nagradu alternativnog stripa 2020. godine. Koliko su nagrade ovog tipa važne u strip krugovima, i koliko su važne ekipi iz Komikaze?

Ivana: Ova nagrada je važna jer ima kontinuitet od preko 40 godina i dolazi u godini stripa od top strip-autoriteta okupljenih u komisiji najuglednijeg evropskog strip festivala. Osim nje, međunarodno su bitne i dvije američke (Eisner, Ignac), gdje se isto planiramo malo angažirati. Nagrade su bitne kao neka tetovaža koja te podsjeti na prepoznavanje i potvrdu kad se spuste „crni i sivi oblaci“.
Osim toga je ova nagrada i vrlo konkretna, u iznosu od 1,000 eura od Sindikata Alternativnih Izdavača Francuske 2020., sudjelovanje u žiriju 2021. i plaćeno festivalsko gostovanje 2022. U međuvremenu smo dobili i „obrazloženje naše nagrade“ od žirija prilikom dodjele, na kojoj nažalost nismo mogli prisustvovati jer su rezultati stigli prekasno: „Uređivanje strip izdanja više sliči na maraton nego na kratko-prugaški šprint. To je rad uredničkog istraživanja i eksperimentiranja. Komikaze su jedan od najboljih primjera za to, s glavnom urednicom Ivanom Armanini koja dosljedno, oštrim umjetničkim radarom, bira sadržaj svakog broja. Komikaze album godišnjom periodikom nudi vrlo oštar izbor radova, djelomično poznatih i potpuno nepoznatih imena sa svjetske alternativne scene strip originala. Komikaze su dugogodišnji i redoviti sudionik alternativne nagrade Angoulême (od 2004.) i komisija je 2020. nagradila dosljednost i fokus na autorima te otkrićima cijelih generacija iz istočne Europe, scene koja je puno plodnija nego što bi to itko mogao i pomisliti.”

Ako epidemiološka situacija dozvoli, krećemo na put sredinom ožujka 2022.

Komikaze

Prepoznavanje i bez upoznavanja

Sarađujete sa Komikazama već dve decenije. Kako je to započelo i zašto ste odabrali da ostanete aktivni na toj platformi do danas?

Radovan: Nisu to bile odluke, svesne namere i planovi, jednostavno smo, još ne znajući jedni za druge polako gravitirali jedni drugima. Naše oduševljenje je bilo ogromno  saznanjem da postoji jedna takva ekipa u susednom gradu, državi ili svejedno, tek do saradnje je došlo, prepoznali smo se iako se nismo nikad upoznali, radovi autora iz Hrvatske okupljeni u Komikazama su nas, blago rečeno, oduševili i saradnja je počela. Mi smo ovde u to vreme bili jako aktivni na našoj misiji Kosmoplovci i sa Komikazama smo uspostavili jednu čvrstu vezu, prijateljstvo, sestrinstvo i jedinstvo, putovali smo zajedno na festivale, vukli naše čerge po Evropi, Balkanu i na mreži, sastajali se na radnim akcijama, izdavali zajednička izdanja, i što je najvažnije, u našu mrežu uključili još sličnorodnih akcija, grupa i podgrupa, inicijativa, ekipa i gangova.

Koliki udeo Komikaze imaju u povećanju vidljivosti strip autora u regionu i nihovom međusobnom povezivanju?

Radovan: Komikaze su najznačajnije, najdoslednije, najkvalitetnije mesto, vreme i prostor za autorski, alternativni, underground strip, ne samo u regionu, već i opšte mišljenje diljem Europe i još nekih delova sveta do kojih se za sad došlo. Stripovi etabliranih autora, legendi podzemlja, majstora eksperimenta, iščašene klasike, pa sve do prljavog andergraunda i alternativnog pristupa; izvornog, autohtonog, samosvojnog stripa, nalaze svoje mesto kako na web portalu, mestu gde se uvek nešto dešava i koje redovno obilazim, pa do štampanog izdanja, koje je polako, godinama, dobijalo na iskustvu, težini, ravnoteži, kvalitetu, da bi najzad postalo to što jeste i što je prepoznato i od strane svetske stripovske zajednice, te krunisano nagradom za najbolje alternativno izdanje na festivalu u Angoulemu, za šta mislim da ljudi koji nemaju stripovsku svest, a samim tim ni opštu kulturu, ne shvataju značaj i koja je to čast i priznanje.

Je li saradnja srpskih i hrvatskih autora i autorki uobičajena? Postoji li još aktivnih mesta susreta za takvo što?

Radovan: Naša saradnja, kao i saradnja sa ostalim belosvetskim piratskim lebdećim brodovima, nasukanim nasumično na tlo bilo kog grada regiona, Balkana, bivše, buduće ili nematerijalne Utopije, bezgranične oblasti, granica koje kao ni Cigani ne priznajemo, sve je jača, produkcija kvalitetnija, tiraži sve veći, mi smo sve mlađi, luđi što smo stariji, sastajemo se i ne rastajemo po festivalima, okupiranim fabrikama, tajnim prolazima, uličnim feštama, speakeasy galerijama. Svako ko želi može nas naći, na mreži ili slučajno, mada ja u slučajnosti ne verujem.

Radovan Popović

Vi ste, između ostalog, i osnivač Studiostrip platforme, a i sami inicirate strip događanja i fanzine. Da li se ova vrsta umetnosti danas u najvećoj meri oslanja na zalaganje i posvećenosti pojedinaca poput vas ili Ivane?

Radovan: Postoji to stanovište da sve kreće od pojedinca; da, ali svaki društveno svesni pojedinac, neograničen sopstvenim egom i nekom tradicionalnom predstavom čoveka, umetnika, pojedinca, svestan je da udruživanjem, sakupljanjem snage, resursa, a ne govorim samo o materijalnim stvarima, dapače, dakle tim uključivanjem, pokretanjem, grupe, udruge, redakcije, nebitno, naša snaga i energija, ne da se sabira nego umnožava, to jedinstvo, bratstvosestrinstvo, zasnovano na solidarnosti, humanističkim principima koje delimo, mnogo pre nego poslovno korporativnim ugovorima, može biti jedina naša prednost, snaga i potencijalna energija za dane koji dolaze. Kao neko ko je u potkulturi od osamdesetih, kasnije kao osnivač i pokretač grupe Kosmoplovci, platforme Studiostrip, festivala Novo Doba, pa sve do sad kad sam preokupiran sopstvenim autorskim radom, no sa strane, kao posmatrač, ali uključen u rad kolektiva kao što su Matrijaršija, jedne nove ideje, kao urednik, izdavač, autor… Stojim čvrsto iza svega što sam gore rekao.

Čujem da niste još dobili novi album, no verujem da ste imali prilike pogledati bar neke njegove delove elektronski. Kako vam deluje novi presek regionalne strip scene?

Radovan: Pun sam optimizma, preplavljen utiscima, godine iskustva me nisu ogrubele, naprotiv, produbile su moj osećaj za lepo i ružno, jako i jače, za nove forme i platforme, načine organizacije i samoorganizacije. Mnogo talentovanih autorica i autora, namerno kažem tim redom, dakle ideja stripa je prošla veliku revoluciju, možda više no ostale forme izražavanja. Postoji nešto specifično, suptilno, onostrano u stripu, današnjem pogotovo, i Komikaze su najbolji primer ovoga što sam rekao. Osećam se jako ponosno biti deo, prošlosti i sadašnjosti, jednog takvog kulturnog ekscesa, pokreta, događaja čak.

Radovan Popović

Kad biste se osvrnuli na svoje dosadašnje stvaralaštvo, koje promene primećujete u izričaju? Posebno u novijim radovima.

Radovan: Iskustvo je vrlo važno i ne mora se odnositi na godine već na radnu etiku koje ni meni ni mojim saradnicima nije falilo. Oslanjam se sve manje na druge, na pokrete, škole, stilove i trendove, shvatam i osećam sve više i više da treba slušati prvo sebe, bez obzira koliko teško to možda bilo, treba ići svojim putem, zajedno sa još nekim, ako je moguće. Ako ne, nema veze, važno je putovati.

Kreativnost i otpor

Vaš prvi strip „Report: Subpolis” objavljen je upravo u Komikazama, i dan-danas ste aktivni na toj platformi. Koji odnos imate prema njoj?

Damir: „Report: Subpolis” nije moj prvi strip, nego je prvi strip kojega sam ikad objavio. Nastao je objedinjavanjem nekih ranijih crteža i akvarela koje sam uklopio u moj tekst o Podzemnom Gradu kojega kao projekt razvijam u Labinu s umjetničkim kolektivom Labin Art Express. Radi se o tome da je tamo bio smješten najveći rudnik ugljena u ovom dijelu Evrope. Od polovice 80-ih je van funkcije i stoga ga nastojimo pretvoriti u futuristički grad-državu kojemu bi osnovno načelo bila umjetnost. Prvi strip sam napravio 1990. i zvao se „End”. Imao sam tada 18 godina i napravljen je u istom stilu kojega razvijam do danas. Ivana ga ima u svom kompjuteru, pa možda i on s vremenom ugleda svjetlo dana. Što se tiče mog odnosa prema Komikazama, mogu samo reći da se tu sa svim svojim demonima osjećam kao kod kuće. Mislim da je Ivana stvorila jedan neprocjenjiv prostor za ispoljavanje kreativnih sloboda, kao poligon za eksperimente i nekonvencionalne pristupe svih vrsta. Nagrada u Angoulemeu i dvatesetogodišnje djelovanje koje bilježi konstantan rast u kvaliteti nedvosmislena su potvrda toga.

Preko Komikaza ste upoznali i Radovana Popovića iz Beograda, koji je potom pomogao u objavljivanju vašeg prvog dugometražnog albuma „Medusalem”. Rekla bih da je po senzibilitetu blizak i Radovanovom izričaju. Koliko ste vas dvojica uticali jedan na drugog, ili se međusobno savetovali i sarađivali?

Damir: Radovan i ja se, do susreta naših radova u nagrađenoj 18-tici Komikaza, uopće nismo poznavali. Do tada nisam vidio niti poznavao njegov rad, kao ni on moj. Naveo sam već da u ovom idiomu radim od 90-te. Kasnije su nastala još tri stripa iz, kako ga nazivam „Borealnog ciklusa”: Asma (1995.), Boreal (1998.) i Wendigo (2001.). Zadnja dva objavljena su u toj, sada već legendarnoj, 18-tici. Radovan mi je potom poslao u inbox jedno dugo i predivno pismo s prijedlogom za suradnju. Ja sam, naravno, pristao i ta je korespondencija na kraju rezultirala izdavanjem „Medusalema” i izložbom mojih radova na festivalu „Zadnje doba” u organizaciji Matrijaršije. Dalje od tog pisma mi nismo uopće komunicirali, osim što si uzajamno stavljamo „srca” na radove koje objavljujemo na svojim fb profilima. Jako volim njegov rad, ali i još nekih iz Studio Stripa. Nedavno sam u jednom Riječkom antikvarijatu upecao dva njihova izdanja: „Raskal” i „Tajna paukove krvi” Aleksandra Opačića. Pitao sam se kako su mi te genijalštine uspjele izmicati toliko dugo.

Damir Stojnić, foto: Stjepan Rogić

Pomenuli se da ste, zahvaljujući stripu, u kreativnom smislu doživeli novu mladost. Da li vas ta energija drži i dalje kada je ovaj medij u pitanju?

Damir: Naravno. Ta energija i daje jedini pravi smisao mom bavljenju stripom, ali i umjetnošću općenito. Nedavno sam sudjelovao na manifestaciji „24satno crtanje stripa” i napravio za to vrijeme deset tabli stripa „EraZor”. Bacio sam se u to bez ikakve pripreme i scenarija. To je bio eksperiment za mene, nešto poput automatskog pisanja. Rezultat mi se toliko svidio da sam odlučio ipak malo razraditi nekakav scenario i zaokružiti radnju, tako da sada upravo radim na njemu i paralelno na još jednom dugometražnom stripu kojega sam započeo 2019-te i zove se „Hiperborejac”. Prva mu je epizoda objavljena u 53. broju webzina Komikaze, a deset stranica „EraZora” mogu se vidjeti na 24satnocrtanjestripa.com. Malo sam se okrenuo klasičnijoj formi stripa, barem što se naracije tiče. Sada me zanima nešto „linearnije” stripsko pripovijedanje i toliko uživam u tome da to transgresira u čisti bezobrazluk. Zanemarujem dnevne obaveze, prijatelje, djevojku. Dotle je došlo.

U novom izdanju Komikaza imali ste i svojevrstan jubilej. O čemu je tačno reč i otkud je došla ta navala artikulisane inspiracije?

Damir: Jubilej o kome me pitate vezan je uz činjenicu, po čijoj sam spoznaji i sam ostao pomalo šokiran, da sam unazad dvije godine napravio gotovo 200 stranica stripa. Ta je provala vjerojatno rezultat moje višegodišnje nemogućnosti da išta naslikam. Imao sam tešku depresivnu fazu i gadila mi se i sama pomisao da uđem u atelje. Crtanje stripova nije prostorno toliko zahtjevno kao slikanje, pa sam započeo na stolu u kuhinji koji je ubrzo potom postao poprištem užasnog kaosa punog smeća. Ja, naime, često u svome stripskom radu koristim tehniku otiskivanja različitih tekstura sa raznih predmeta, od kojekakvih krpa, spužvica i tkanina, do različitih komada drveta, lišća, kamenja, trulog voća i povrća, pa možete samo zamisliti kakav je mini deponij tu nastao. Tu je tehniku, koliko je meni poznato, prvi koristio nadrealistički slikar Max Ernst, i zvao ju je: dekalkomanija. Tek sam nedavno otkrio da ju je obilato koristio i genijalni argentinski crtač Alberto Breccia, pogotovo u remek djelu „Perramus” za koje ne bi ni znao da ga nedavno nije objavila Fibra. Ukratko, bavljenje stripom pomalo je otopilo moje osobno kreativno „ledeno doba”, i mislim da je suradnja s Komikazama i Ivanom tu dala svoj nemali obol. Za umjetnika je od velikog značaja postojanje platforme ili scene s kojom po senzibilitetu korespondira. Underground strip scena me oduševljava količinom posve neukaljanog entuzijazma kojega sve manje nalazim na oficijelnoj suvremenoj umjetničkoj sceni.

Damir Stojnić, foto: Stjepan Rogić

Novi Komikaze album predstavlja svojevrstan presek regionalne strip scene. Kako ona vama deluje i primećujete li neke promene u poslednje dve godine?

Damir: Underground strip scena kojom se Komikaze bave vrlo je živa, svježa, entuzijastična, zanimljiva i, u krajnjoj liniji, zabavna. To vidim po jednogodišnjoj almanah-antologiji Komikaza koja, što se kvalitete tiče, bilježi isključivi rast. Od velikog je značaja upravo entuzijazam. Osjeća se da ti autori stvaraju posve neopterećeni ikakvim drugim ciljem osim da izraze i ispričaju neke njima bitne priče, ili da, u krajnjoj liniji, izraze jedno obično ništa, kao čisti, ničim uvjetovani, svrhom nekontaminirani impuls. I to je blisko poeziji, kako i stoji u manifestu Komkaza. U današnjem svijetu, gdje se i sama umjetnost odavno sve više gura u plošnost dijadnog odnosa na liniji proizvod-profit, ovakav je pristup od bitnog značaja i u tome vidim dublji smisao postojanja platformi poput Komikaza. One održavaju područje otpora svijetu sve fašistoidnijeg konzumerizma. To su gerilske enklave u širem arhipelagu „privremenih autonomnih zona” kako je to davno definirao Hakim Bey. Možemo ih usporediti i sa rizomskim principom djelovanja unutar „meko” strukturiranih zajednica „novih nomada”, o čemu su pisali F. Guattari i G. Deleuze u djelu „Kapitalizam i šizofrenija”. Sve više dolazi do izražaja potreba za postojanjem ovakvih „platoa”, jer smo svi, duboko u sebi, krajnje zamoreni otuđenjem i apatijom koju nam servira oficijelna struktura prezentacije umjetnosti, kao i otuđujuće prakse njene „kreativne” industrijalizacije, u što, naravno, spada i kompjuterski, do bola ispolirani, komercijalni strip.

Foto: Jovica Drobnjak

Radite i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Šta vam je važno u radu sa mladima da im prenesete i probudite?

Damir: Kreativnost i otpor! Potičem ih da nađu vlastitu autentičnost, svoj izraz kao refleksiju njihovih unutarnjih težnji, neopterećenih ičime što bi tko o tome imao za reći. Mikhail Bakunin je dobro rekao kako čovjeka pokreću dva osnovna impulsa: potreba za kreativnošću i instinkt za otpor. Današnje društvo pregalački nastoji uništiti upravo te dvije bitne komponente u ljudima. Umjetnost je davno upregnuta da sve više služi političkim ciljevima. Bilo bi nam bolje kada bi politika služila ciljevima umjetnosti. Restauracija te dvije stvari je nešto što osjećam kao misiju bilo u svojstvu umjetnika, profesora ili jednostavno čovjeka.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: