Poštovani druže Brozoviću,
Iako nisam lingvist, nego samo student našeg jezika i jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iznijeću svoje sudove o dijelu problematike koju ste obuhvatili u članku “O jezičnim odredbama u nacrtu hrvatskog Ustava” (Hrvatski tjednik br. 22), smatrajući da su neki stavovi izneseni u članku neprihvatljivi za srpski narod u SR Hrvatskoj. Pišem Vam jer cijenim Vaša naučna djela, a problemi o kojima je riječ od sudbonosne su važnosti za kulturu srpskog naroda u SR Hrvatskoj i za harmoničan razvitak naše domovine.
Smatram da je dilema o književnom jeziku srpskog naroda u SR Hrvatskoj iskonstruisana, što ne znači da je odgovoreno na sva teorijska i praktična pitanja. Vi kažete: “Jedan pojam, pojam jezika Srba u Hrvatskoj, bojim se da još nikom nije pravo jasan.” Međutim, srpskim piscima, naučnicima i drugim kulturnim radnicima u našoj Republici jeste jasan. Književni jezik srpskog naroda u Hrvatskoj potvrđivao se vjekovima na ovom tlu u crkvenim spisima, srpskim časopisima, novinama, zbornicima i naučnim publikacijama, te u knjigama pisaca i naučnika. Afirmirao se u pjesništvu i prozi (pomenuću samo 18. i 19. vijek) Orfelina, Grujića, Pucića, Borojevića, Sundečića, Utješinovića Ostrožinskog, Mrkalja, Matavulja i drugih. Živa izdavačka djelatnost nikada se nije ugasila: postojale su srpske štamparije i izlazili časopisi i nedjeljnici (uglavnom ćirilicom) kojima se vrijednost ne može negirati: Srpsko-dalmatinski magazin, Srpska zora, Dubrovnik, Srđ, Srpski glas, Neven, Magazin sjeverne Dalmacije (uređivao ga Vladan Desnica), Srpska riječ i dr. Niko ozbiljan ne može tvrditi da je jezik ovih časopisa i novina hrvatski ili da je npr. Nikanor Grujić (pisao ekavicom) stvorio djela na hrvatskom jeziku. Nikakvom akrobatikom ne može se opovrći istina: srpski narod u Hrvatskoj imao je i ima svoj srpskohrvatski ili kraće srpski književni jezik, koji se kroz tradiciju neprestano potvrđivao. Taj jezik bio je i ostao jednak jeziku srpskog naroda u Srbiji. Realizuje se obama izgovorima srpskog književnog jezika: ijekavskim i ekavskim. Prema tome, ni teorijski nije moguće reći “da je hrvatski jezik ujedno i jezik Srba u Hrvatskoj”.
Potpuno je prihvatljiv vaš stav: “Odgovor na pitanje kakav je jezik Srba u Hrvatskoj pripada samo njima.” Na to pitanje već je odgovoreno. Ali Vaša tvrdnja: “Činjenica da su oni (Srbi, op. Z. K.) građani Hrvatske ne daje pravo Hrvatima da govore u njihovo ime, jednako kako činjenica da su oni srpske nacionalnosti ne ovlašćuje ni Srbijance da ih zastupaju u jezičnim ili bilo kojim drugim pitanjima. Razumije se, kad bi Srbi u Hrvatskoj prihvatili kao svoj upravo onaj srpski jezik kakav se formirao i afirmirao u SR Srbiji, Srbijanci bi to mogli samo prihvatiti kao svršen čin. No ni to mi se rješenje ne čini vjerojatnim s obzirom na postojeća raspoloženja i navike” – proizlazi, čini se, iz dnevne politike, a ne iz nauke. Riječ je o raspravama oko jezika, a ne o sudskom procesu u kojem neko nekoga mora da zastupa. Svoje stavove o spornim tačkama mogu da iznesu i srpski i hrvatski i koji drugi lingvisti, a srpski će kulturni radnici u SR Hrvatskoj, dabome, odlučiti.
Srpski narod prihvatio je “kao svoj upravo onaj srpski jezik kakav se formira i afirmira u SR Srbiji” (v. Prosvjeta br. 608-609, 1971.). Uzimajući realizovanu činjenicu tek kao mogućnost, kažete: “To mi se rješenje ne čini vjerojatnim s obzirom na postojeća raspoloženja i navike.” Bilo bi apsurdno pitati Vas šta je književni jezik jer ste o njemu napisali poznate i vrijedne naučne studije. Ali u ovom članku sveli ste književni jezik na “postojeća raspoloženja i navike”, mada ste se u drugim zgodama s pravom protivili miješanju govornog i književnog izraza. Kontraverzija je nesumnjiva. Možda je, dozvoliću sebi da to kažem, ovaj Vaš napis u izvjesnoj mjeri žrtva nervoznog vremena.
Zdravko Krstanović,
Filozofski fakultet Zagreb
