Francuski antropolog Marc Auge opisao je aerodrome kao nemjesta odričući im time karakteristike koje se vežu uz one prostore koji su nam bliski, domaći, poznati, protkani sjećanjima na događaje i osobe, uređeni po našim ukusima, prostori u kojima obitavamo svakodnevno. Međunarodni aerodrom Nikola Tesla u Beogradu, kao i svaki drugi aerodrom u svijetu, niz je sterilnih i kontroliranih prostora od kojih svaki ima svoju funkciju, s određenim pravilima ponašanja i smjerom kretanja. Tranzitni prostori nadilaze čak i geografsku smještenost u teritorij jedne suverene države, na što podsjeća zbunjujuća rečenica kontrolora putovnica na izlazu iz aviona: „Dobro došli u Beograd! Ulazite li u Srbiju ili ostajete u tranzitu?“
No, takvu sterilnost beogradskog aerodroma ponešto kulturno-subverzivno razgrađuje desetak panoa o Ivi Andriću koji su ostatak izložbe Ivo Andrić pisac i (ili) diplomata koja je otvorena 2011. godine. Izložba autorice Tatjane Korićanac, kustosice Muzeja Ivo Andrić, organizirana je povodom 50-godišnjice dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću. Odabir aerodroma kao domaćina ovakve izložbe svakako nije slučajan. Kako je beogradski aerodrom u posljednjih nekoliko godina postao središnja točka zračnog prometa u južnoslavenskoj regiji, tako je Andrić isto takva nodalna točka u sferi kulture, književnosti i diplomacije. Izložba polazi od Andrićeve diplomatske karijere i prati ga po gradovima u kojima je boravio kao član diplomatskog zbora na različitim funkcijama. Ujedno taj put predstavlja okvir njegovom književnom radu u vrijeme boravka u pojedinom gradu.
Andrićevo prvo diplomatsko odredište bio je Vatikan u koji odlazi 1920. godine, u vrijeme kad su već objavljeni Ex ponto i Nemiri te Put Alije Đerzeleza. Nakon Vatikana, kratko boravi u Bukureštu. Iz tog vremena datira sljedeća opservacija o Andriću: „Nesretan kao svi umjetnici. Ambiciozan. Osjetljiv. Da sažmem: ima budućnost“. Andrićevo sljedeće odredište bio je Trst u kojem proučava pjesnike talijanske renesanse. Paralelno uz to, pisao je članke o usponu fašističkog pokreta kojem je bio svjedokom. 1923. i 1924. godinu provodi u Grazu gdje stječe zvanje doktora znanosti, polje filozofija, što mu omogućuje napredovanje u diplomatskoj karijeri. U vrijeme boravka u Marseilleu (1926. godine) izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije u Beogradu kao jedan od najmlađih članova. Iz Marseillea Andrić prelazi u Pariz u kojem u bogatom fondu Nacionalne knjižnice traga za povijesnom građom koju će kasnije inkorporirati u Travničku hroniku. Iste, 1928. godine, Andrić odlazi u glavni grad Španjolske. U Madridu proučava rad Francisca Goye i piše istoimeni esej koji će se kasnije smatrati njegovim pjesničkim manifestom. Već sljedeće godine diplomatska ga služba odvodi u Bruxelles u kojem ga i zatiče tužna vijest o smrti dobrog prijatelja Ive Vojnovića.
Od 1930. do 1933. boravi u Ženevi kao izaslanik u Društvu naroda. U to je vrijeme Andrić pod utjecajem Johanna Wolfganga von Goetha, Thomasa Manna i Andrea Gidea. Iz tog je vremena i zapis o Simonu Bolivaru. 1933. godine Andrić se vraća u Beograd gdje ostaje do 1939. Kao istaknuta kulturna ličnost ulazi u najviše krugove jugoslavenske diplomacije čemu slijedi i posljednja diplomatska dužnost, odnosno imenovanje veleposlanikom u Berlinu u kojem je boravio do 1941. godine. Andrić je tada povučen natrag u Beograd gdje se u potpunosti posvećuje književnom radu. Radi na dužim formama, odnosno romanima Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica i Omer-paša Latas, koje mu po objavljivanju 1945. donose prepoznatljivost u svijetu. Njegov je književni rad okrunjen 1961. godine kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.
Uz takvu koncepciju, nazivu izložbe možemo dodati još jedan epitet Andriću – onaj putnika. Putovanje se pokazuje kao poveznica između mjesta održavanja izložbe i same tematike. Nazivi gradova u kojima je Andrić boravio tijekom diplomatske karijere na pojedinim panoima (Vatikan, Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Pariz, Madrid, Bruxelles, Ženeva i Berlin) pojavljuju se svakodnevno i na ekranima polazaka i dolazaka letova na beogradskom aerodromu. Kao i Andrić-putnik, izložba je od premijernog postavljanja na aerodromu 2011. godine putovala te je bila predstavljena u gotovo svim gradovima u kojima je Andrić boravio. Ipak je dio izložbe zadržan na aerodromu i postao, na neki način, stalni postav aerodromskog prostora učinivši ga tako barem donekle domaćim.
Autor: Janja Kovač
