I dok Vlada vrši pripreme za privatizaciju Hrvatske poštanske banke, rijetki znaju da je ova banka pod sumnjivim okolnostima kupila monumentalnu zgradu u Jurišićevoj ulici broj 4 u Zagrebu nekada u vlasništvu Srpske banke. Ministar financija Slavko Linić javnosti poručuje kako Hrvatsku poštansku banku ne želi prodati strancima, već domaćim investitorima kako bi ova banka sa značajnom ulogom u hrvatskoj povijesti ostala u hrvatskom vlasništvu, ali više ne u vlasništvu države. Međutim, nitko ne spominje da je današnje sjedište HPB u Jurišićevoj u Zagrebu nekada bilo sjedište Srpske banke, da je Srpska banka zgradu svoje centrale u Jurišićevoj ulici 4 počela graditi 1910. a u nju uselila 1914. godine i da je Srpska banka ukinuta političkim dekretima a imovina joj oduzeta pod strašnim represalijama.
Osnovana 1895. godine u Zagrebu, Srpska banka je vrlo brzo postala jedna od moćnijih financijskih institucija u južnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Pored centrale u Zagrebu imala je svoje poslovnice u Splitu, Novom Sadu i Budimpešti. Investirala je u brodogradnju, rudarstvo, metalurgiju, zračni promet, hotelijerstvo… Imala je svoje udjele u rudniku Trepča, u brodogradilištu Kraljevica i bila je vlasnik hotela Imperijal i Lapad u Dubrovniku. Uzlaznom putanjom nastavila se razvijati i osnivanjem Kraljevine SHS, sve do 1941. godine kada nastupa mračno razdoblje u kojem sudbina Srpske banke i status njene imovine više nije ovisio o njenim vlasnicima i dioničarima, već od društveno-političkim i nacionalno-ideološkim previranjima koji njenom djelovanju nisu bili nimalo naklonjeni. Dapače, učinjeno je sve da se imovina ove banke otme a svaki trag njenog postojanja zatre.
Svjedoci zločina
Tek šezdeset godina poslije, ime Srpske banke ponovo se, ali potiho počelo spominjati. U ljeto 2000.-te godine, u Zagrebu se okupilo nekoliko preživjelih dioničara, te veći broj nasljednika pokojnih dioničara koji ponovo registriraju Srpsku banku. Na njeno čelo stao je Mihajlo Šaškijević, umirovljeni profesor iz Chicaga, potomak jednog od dioničara koji je temu srpske banke pretočio u knjigu «Deoničari Srpske banke, žrtve zločina Pavelića, Broza i Tuđmana», koja je nastala na temelju rezultata višegodišnjeg istraživanja, sakupljanja arhivske građe i potrage za kontaktima nasljednika pokojnih dioničara. – Mi nasljednici dioničara stojimo na stanovištu da je na prvom mjestu pitanje časti, dostojanstva i ugleda naših djedova koji su svoj životni rad uložili u napredak svog naroda, a zauzvrat su bili ponižavani, opljačkani, utamničeni, divljački ubijani i klani. U Srpsku banku uložen je mukotrpan rad naših djedova. Taj rad prvo je opljačkao u ime hrvatske državnosti Ante Pavelić, a nakon njega u ime izgradnje socijalizma Josip Broz. Tuđman i Milošević su našu preostalu imovinu poklanjali svojim suradnicima. Današnja vlast pokušava tu imovinu prodati budzašto strancima, opisuje put pljačke i uništenja Srpske banke Mihajlo Šaškijević.
Prvo se 1941. godine, na samom početku Pavelićeve NDH-azije, na udaru našlo samo ime Srpske banke. Temeljem unaprijed skrojene zakonske odluke Pavelić je naredio da sve ustanove moraju promijeniti svoja, za njega nepoćudna imena. Upravni odbor Srpske banke, nije imao drugog izbora, nego prihvatiti novi naziv Trgovinsko industrijalna banka d.d. Zagreb i pokušati spasiti njenu imovinu. Međutim, Pavelićev ustaški režim nije stao samo na imenu banke, zakonom sile i prijetnji promijenio je vlasničku i upravljačku strukturu banke, povećao dioničku glavnicu upisom novih dionica koje je sve kupila Poštanska štedionica Nezavisne Države Hrvatske čime je postala većinski dioničar i vlasnik imovine Srpske banke. Novim upravnim odborom u kojem je od 17 članova bilo samo pet dioničara, Srpska banka je prešla u ruke Pavelićevih ustaša.
– Na djelu je bila otimačina imovine Srpske banke. Odluke su donesene na skupštini održanoj 31. juna 1941. godine, u vrijeme kada su već počeli pokolji Srba. Zapravo neki dioničari Srpske banke već su bili ubijeni i to je bilo poznato članovima upravnog odbora. Pristajanjem na uslove ustaškog režima, stara uprava je spasila živote nekolicine Srba. Oni koji su ostali u Zagrebu i upravi radili su što su morali. Ostali su više kao svjedoci zločina, nego čuvari otete imovine, ističe Mihajlo Šaškijević.
Konfiskacija imovine
– Neposredno poslije te skupštine izvršen je pokolj srpskih seljaka u Glinskoj crkvi. Nepoznato je koliko je dioničara Srpske banke tom prilikom zaklano. U Glini i okolini bilo je preko stotinu dioničara, dok je Srpska banka bila u uskoj suradnji sa Srpskom štedionicom u Glini. Vječita tajna ostat će i brojka stradalih dioničara Srpske banke po ustaškim logorima u Jadovnu, a potom i u Jasenovcu, opisuje Šaškijević povijest Srpske banke ispisanu krvlju ustaškog režima.
Nimalo bolje razdoblje za Srpsku banku nije nastupilo ni nakon 1945. godine kada je novouspostavljena komunistička vlast ukinula rad Srpske banke a njenu imovinu konfiskacijom zapečatila 1946. godine. Već u jesen 1945. godine pohapšeni su članovi ratnog upravnog odbora Srpske banke, odnosno tada Trgovinsko industrijalne banke i optuženi za suradnju s «neprijateljem» čime su kako se isticalo u presudi, pridonijeli jačanju ekonomske snage njegove vojske. Tokom suđenja, okružni narodni sud u Zagrebu zaključio je da su stSASari članovi uprave jasno i nedvosmisleno, u potpunoj harmoniji surađivali s novom ustaškom upravom, te da nije dokazano da su na suradnju pristali pod prisilom, nego samo da spasu svoj kapital. Epilog tog sudskog postupka su zatvorske i smrtne kazne i konfiskacija cjelokupne imovine Trgovinsko industrijalne banke odnosno Srpske banke koja biva prenesena u vlasništvo države. Takvu odluku sud je obrazložio da dioničari materijalno odgovaraju za rad i krivična djela onih koje su izabrali i kojima su povjerili ravnateljstvo banke. «Osim toga dioničari su crpili materijalnu korist iz inkriminiranog rada članova upravnog odbora, pa je pravedno, da iz takvog rada snose i materijalnu štetu», zaključuje na kraju svoje presude okružni sud u Zagrebu. Banka je zvanično prestala raditi 1948. godine.
– I opet, po drugi put priča o sudbini Srpske banke bila je ispisana krvavim slovima. U pitanju nije bila ni osveta, ni mržnja, a najmanje pravda. Suđenje je bio put da se legalizira ova otimačina i pljačka. Prava slika toga suđenja je presuda na dvije godine zatvora Stevanu Kalemberu, koji je tada bio u 84. godini života. Starac koji nije na sebi imao ni jednu mrlju, koji je bio poznat po svojoj požrtvovnosti, kojemu su jednog sina zaklale ustaše i koji je Zagreb napustio još 1942. godine. Tom presudom oteta je imovina i dioničarima koji su sve vrijeme rata živjeli u SAD-u, pa i imovina Crkvenoškolske opštine Srpske pravoslavne crkve Svetog Đorđa u Kansas City-u. Kako je bilo moguće da su ti građani zemlje koja je bila u ratu sa stvarnim neprijateljem i koji su živjeli na drugoj strani oceana surađivali s neprijateljem?, pita se Mihajlo Šaškijević. No, tu nije bio kraj s kockanjem imovinom dioničara Srpske banke. Odlukom Vlade Narodne Republike Hrvatske, upravljanje i korištenje zgradom u Jurišićevoj 4, dobiva Radio-televizija Zagreb. Takvo stanje trajalo je sve do 1991. godine. Od imovine Srpske banke ostale su samo zgrade. Uspostavom samostalne Republike Hrvatske otvorena je mogućnost da se konačno pravim vlasnicima vrati konfiscirana imovina. U slučaju imovine dioničara Srpske banke to nije učinjeno, već se otišlo u korak dalje u nepravednom postupanju.
Nepravda na nepravdu
Dvije najvrednije zgrade, bile su zgrada glavnog ureda Srpske banke u Jurišićevoj i zgrada poslovnice u Splitu na Rivi koja je pod izgovorom da se vlasnici ne mogu naći predana splitskoj općini koja ju je izdavala i stanarinu uzimala sebi. Zgrada u Jurišićevoj ulici u Zagrebu imala je drugačiju priču. Pravno upitnom odlukom na osnovu Zakona o HRT-u, koji je stupio na snagu prije Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, izvršena je pretvorba imovine HRT-a, pa tako i zgrade u Jurišićevoj ulici površine 4.917,35 m². Januara 1995. godine Upravni odbor HRT-a s tadašnjim direktorom Antunom Vrdoljakom, a uz prethodno pribavljeno mišljenje i blagoslov Vlade donosi odluku o prodaji te zgrade novoosnovanoj Hrvatskoj poštanskoj banci. Zgrada u Jurišićevoj 4. prodana je za 20 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Nakon što je Hrvatska poštanska banka isti iznos isplatila, HRT daje banci tabularnu ispravu na temelju koje se ona u gruntovnici upisuje kao njezin vlasnik.
– Zgrada u Jurišićevoj nije bila uknjižena kao vlasništvo HRT-a nego kao «društvena imovina» te u nikakvom slučaju nije mogao Vrdoljak tu imovinu prodati kao svoju. Za to su mu dobro došli Tuđmanovi ministri koji su posebnim dekretom odobrili tu prodaju i konačno presudili imovini dioničara Srpske banke. Upravni odbor Srpske banke stoji na stanovištu da je pravno i vlasnički Srpska banka tamo gdje je bila na dan 6. aprila 1941. godine. Najavljena privatizacija Hrvatske poštanske banke, već je viđen scenarij da je nepravda ponovo na pomolu. Nije prvi put da srpska imovina spašava nečiji budžet. Pored očigledne pljačke, ta imovina i danas na svojim zidovima ima krv zaklanih dioničara Srpske banke, poručuje Šaškijević.
Za prava dioničara i imovinu Srpske banke pored udruženja potomaka dioničara registriranog u SAD-u pod nazivom Association of Heirs of the Shareholders of Srpska Banka bori se i Udruženje naslednika deoničara Srpska banka d.d. Zagreb, 1895., koje je prije tri mjeseca registrirano u Novom Sadu. – Registrovani smo tek ove godine, jer donošenjem Zakona o restituciji na teritoriji Republike Srbije, tek sada su se stvorili povoljni zakonski okviri. Imamo rok do aprila 2014. godine da prikupimo potrebnu dokumentaciju i da podnesemo zahtev pred vlastima. Udruženje deluje u Srbiji po pitanju imovine u Srbiji, iako smo u Statutu ostavili mogućnost delovanja na svim prostorima gdje je Srpska banka nekad poslovala, napominje predsjednik udruženja iz Novog Sada Đorđe Pivnički.
400 nasljednika dioničara
– Iz dokumenata kojima raspolažemo znamo tačan broj i imena svih deoničara iz 1941. godine. Dužim istraživačkim radom došlo se do 400 naslednika koji žive širom planete. Veoma nam je drago što nam je poznato i desetak i danas živih deoničara. Ono što je možda i bitnije od samog broja naslednika i članova oba udruženja, u SAD i Srbiji, je to što do sada poznati naslednici poseduju zajedno oko 40 % ukupnog broja deonica, odnosno polažu legitimno pravo u svim državama ex-Yu na ekvivalentan postotak danas postojeće imovine, kao i pravo da sačuvaju ostalo dok se drugi deoničari i naslednici ne pronađu, navodi Pivnički.
-Vlasnici Srpske banke bili su 6.700 deoničara koji su posedovali 570.000 deonica. Niko nije imao više od 12.000 deonica, dok je većina imala manje od 20. Teško je danas reći koja je vrednost Srpske banke u pitanju, ali zasigurno preko 200.000.000 dolara, ne računajući udeo u Trepči, koja po najnovijim procenama u celini vredi i preko 1.000 milijardi dolara, ističe Pivnički. Među dioničarima, pored političke i privredne elite Zagreba tog vremena, bili su Jovan Jovanović Zmaj, Simo Matavulj, Ivan Meštrović, Mihailo Pupin, obitelj Vlahe Bukovca, Nikola Tesla, obitelj Stevana Sremca, Laze Kostića, Isidore Sekulić, Ive Andrića, Alije Izetbegovića…
Nažalost na našim prostorima sve se brzo zaboravlja, naročito kada to ne korespondira s trenutnim interesima onih koji imaju moć. Sve hoćemo sada i odmah ne vodeći računa o drugom. Ne vodeći računa o pravdi. Nažalost na našim prostorima još nije saživio institut neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Države koje trebaju svojim državnim aparatom štititi taj institut, one ga često svojim zakonima, odlukama i postupcima onemogućuju. Na kraju možemo samo pitati: Do kada?
